Kako nedavno napisah prilikom predstavljanja reizdanja kultnog albuma “Boom Festival Ljubljana 72”, “…tko kaže da se prije 50 godina nije moglo, itekako se moglo”, potpuno ista priča može se primijeniti i prilikom predstavljanja ili bolje rečeno prisjećanja na ovoj album.
“Kiselina” je danas naravno već odavno legendarni album ex-Yu rocka, a Croatia Records nam je nakon velikog broja fantastičnih nedavnih reizdanja priuštila i ovaj biser, naravno i ovaj put u obliku 180-gramskog audiofilskog vinila koji je s originalnih master traka oblikovan u Abbey Road studiju u Londonu. Mislim čak da ovo reizdanje nije plod neke suradnje PGP RTB-a (Produkcije gramofonskih ploča Radio televizije Beograd) koja je originalno objavila ovaj album i zagrebačke diskografske kuće Croatia Records, nego je ovo više suradnja CR-a i Roberta Nemečeka, basista i možemo reći spiritus movensa Pop mašine.
Robert Nemeček je vrlo zanimljiv lik koji je u rock glazbu ušao još sredinom šezdesetih godina, a nakon mnogih bendova s kojima je nastupao osnovao je s gitaristom Zoranom Božinovićem Pop mašinu početkom sedamdesetih godina. Na početku uz njih dvojicu u bendu su bili i Sava Bojić na gitari i Raša Đelmaš na bubnjevima. Sava je ubrzo napustio bend, Raša je prešao u YU grupu, a zamijenio ga je Mihajlo Bata Popović. Nakon prvog autorskog singla “Put ka suncu/Sjaj u očima” grupa radi na albumu prvijencu.
Pop mašina je bio bend koji je hodao putevima hard rocka i progresivne glazbe koja je u to vrijeme u svijetu bila popularna, ali nikakvih okvira se nisu držali pa su vrlo često odlazili i na akustično psihodelične staze. Autori kompletnog materijala na albumu bili su Robert Nemeček i Zoran Božinović, a osim same glazbe i tekstovi su bili na istom tragu progresive i psihodelije kao i sama glazba. Možda se nekome to može činiti normalnim, ali meni ni dan danas nije jasno kako je prije pedeset godina mogla (nekih urednika i komisija je vjerojatno ipak i onda bilo) proći ploča koja se zvala “Kiselina”(Acid), a i tekstovi koji su se doticali tema bliskih drogama, a čak su bili tiskani na omotu.
“…hodam drumom za nepovrat,
za nekoga skrivenim,
tražim svet u oblaku,
u travi u otrovu…
kiselina osvaja misli,
želim da je uvek tako,
da su svi ljudi kao ja,
da je sa nama svako…”
Album je snimljen u formi trija, a na njemu je Pop mašina ugostila i dosta uglednih gostiju s ondašnje rock scene. Osobno su mi najzanimljivija gostujuća imena moj omiljeni Drago Mlinarec koji uz Ljubu Ninkovića, Vojislava Đukića i Trio Dag gostuje “Na drumu za haos”, a na albumu se može čuti i Miša Aleksić na basu koga kasnije pamtimo kao basista Riblje čorbe.
https://www.youtube.com/watch?v=cHZEBRIDb_s
Širok je dijapazon glazbe koju je Pop mašina svirala na “Kiselini”, već sam rekao da su se kretali od hard rock psihodelije koje su pili pioniri onoga vremena do divnih akustičnih pasaža koji su na najbolji mogući način oblikovali ovaj album u jednu skladnu cjelinu. Naravno, kao i obično nećemo ovdje pisati neku recenziju ploče stare skoro pedeset godina, o njoj je sve već napisano odavno, napravit ćemo prisjećanje na nju, prisjetit ćemo se i nekih crtica o Pop mašini, važnom bendu toga vremena, a kad smo već kod crtica onda se svakako moramo prisjetiti i koncerata Pop mašine.
Koncerti su upravo ono po čemu je Pop mašina bila poznata, a iako mnogi misle da je Bijelo dugme otkrilo Hajdučku česmu na kojoj je 1977. godine održalo svoj čuveni nastup koji ih je vratio u igru, još pet godina prije Pop mašina je organizirala nastupe na Hajdučkoj česmi u Beogradu na kojima je s prijateljskim bendovima na dnevnim nastupima privlačila ogroman broj ljudi. Rock glazba je u ono vrijeme imala sasvim neku drugu, moglo bi se reći i puno veću moć nego što ima danas. Ali to je neka druga priča, danas smo si sami krivi za to što je tako.
“Kiselina” i pedeset godina od izdavanja bez problema izražava tijek vremena i zvuči isto tako dobro, moćno i progresivno kao nekad, a i kiselina i dan danas ima svoje poklonike iako su ipak neke druge droge popularnije kod mladih.
Još jednom sve pohvale Croatia Recordsu što je našao način da nas počasti s još jednim vinilnim reizdanjem koji u ovome obliku kakav je danas objavljen izgleda, a i zvuči bolje nego originalno izdanje. Nadam se da će autori ovaj put ipak možda nešto i zaraditi od “Kiseline”, jer mislim da u ono vrijeme nažalost nisu uspjeli izvući ni dinar od izdavača.