Tedi Spalato je privukao pozornost glazbene publike još osamdesetih godina dok je bio član grupe More koja je iznjedrila vrhunske glazbenike i vokalne soliste, a od legendarne “Konobe” s Meri Cetinić do danas smatramo ga jednim od najboljih mediteranskih glazbenika sa specifičnim vokalom.
Kao što se utone u sevdah kad se sluša glas Safeta Isovića, tako se utone u neku vrstu glazbenog smiraja dok se sluša glas Tedija Spalata. Nije ni čudo da su i Oliver i Tedi u počecima karijere bili članovi grupe More. Ta dva divna dalmatinska vokala koja obožavamo slušati i teško da ćemo ih moći zaboraviti. Jer takvim glazbenicima i interpretatorima je suđeno da žive vječno, kao i njihova glazba. Tedi je u svojoj 69. godini života, pred kraj 2022. godine objavio novi studijski album zanimljivog imena “Ime mi je nevažno” (Scardona) što je njegov šesti solistički studijski album. Uspjeli smo se naći na kavi tijekom njegovog kratkog boravka u Zagrebu i promotivnih aktivnosti koje prate objavu albuma. I popričali o glazbi i emociji koja prati glazbu.
Prvo što slušatelj primijeti kada je u pitanju Vaš novi album jest što se na naslovnici nalazi samo Vaša fotografija s natpisom „Ime mi je nevažno“. Otkuda takva koncepcija i poveznica?
„Nekako je to bila zajednička ideja sa Scardonom iz prostog razloga što mi je ta pjesma koja nosi naziv ‘Ime mi je nevažno’ jako zapela i to je neki izričaj koji nije tipično moj, ali nosi neke korijene u dijalektu. Aranžmanski je malo neuobičajeno napravljena i meni se svidio taj moderniji groove. Pa sam rekao da s obzirom na tu pjesmu na naslovnici bude ime albuma ‘Ime mi je nevažno’.“
Je li to jedina pjesma s modernijim grooveom na ovom albumu?
„Ovako. Moderniji groove ima skladba koju je radio Popeskić, zatim pjesma s Elvisom Stanićem i Henryjem Radanovićem. I to zvuči drugačije. Jako dobro je napravljen i aranžman za pjesmu Branimira Mihaljevića, ‘Srce u koroti’. To zvuči ipak drukčije nego nekakvi moji standardni koje sam radio. Ipak, ima nekih stvari koje nisu bile medijski prezentirane, a zvučale su vrlo neobično. Posebice album koji sam radio s Antom Gelom. Došlo je vrijeme kad je skladba ‘Lipote gladan, jubavi žedan’ prevagnula kao prva pjesma, a sve ostalo je žrtvovano. No, istinski je napravljen dobar album, a i na njemu su bili Matija Dedić, Kruno Levačić, Tamara Obrovac i drugi. Očito da su neke prve stvari iz prvih godina ostale neprepoznatljivije, a to su one s mediteranskim štihom.“
Nisu Vas zaobišle suradnje ni na novom studijskom albumu, pogotovo kada govorimo o suradnji s Pavelom koja je bila iznimno uspješna. S kime ste još surađivali?
„Da, grupa Pavel je na albumu, zatim Goran Karan s kojim sam napravio duet za Splitski festival. Postoji suradnja i s klapom Berulina na jednoj pjesmi s tipično dalmatinskim izričajem.“
Festivali Vas uvijek prate, a solistički ste s festivalima i krenuli nekako sredinom 80-ih godina, odnosno 1986. godine u Splitu.
„Krenuo sam ja i ranije sa Splitskim festivalom. Tamo smo imali duet Doris Dragović i ja, pjesmu ‘Karijola’. A ’86. godine više nisam bio u grupi More, Doris je tada išla na Euroviziju, a Meri Cetinić i ja smo snimili ‘Konobu’. Uvijek sam ostao u kontaktu sa Slobodanom Kovačevićem koji je napravio tu pjesmu.“
Sjetite li se često tih vremena s grupom More?
„Moja su prekrasna iskustva s grupom More i puno sam od njih naučio. Bilo je to vrijeme kada su se slušale razne grupe poput Chicaga ili Beatlesa. U grupi More su bili svi sjajni glazbenici, poput basista Slobe Kovačevića, zatim Jasmina Stavrosa koji je bio izvanredan bubnjar. Mladen Baučić koji je kasnije svirao s Dinom Dvornikom je bio saksofonist, gitarist je bio pokojni Mladen Magud i na klavijaturama pokojni Remi Kazinoti. Bio je to bend koji je svirao i pjevao u isto vrijeme. Svi su bili dobri vokali.“
Nešto kao ABBA?
„Da, nešto kao ABBA. Bila je tu i Doris koja je odlično pjevala. Radio sam jedno vrijeme s njezinim tatom. Ona je imala 18 ili 19 godina. Rekao sam mu da Kovačević traži pjevačicu u grupi More, a da bi se Doris trebala prijaviti. I tako je krenulo. A što se tiče mene osobno sve je krenulo s ‘Konobom’, mada prve tri ili četiri godine ova pjesma nije bila toliko prisutna medijski. Tek je sa zadrškom izlazila vani. Naravno, kad su počele klape obrađivati pjesmu onda je zaživjela. Tako da je danas neki svrstavaju i u dalmatinske narodne pjesme.“
Kad spominjete da Vas je grupa More puno toga naučila, čitao sam da Vas je puno toga naučio i Ljubo Stipišić Delmata?
„Da, imao sam sreću što su se naše obitelji poznavale. Moj pokojni otac je bio najbolji prijatelj strica barba Ljube. Preko svog Marinka Katunarića koji mi je u osnovnoj školi predavao glazbeni, preporučen sam Stipišiću koji je radio neki dječji mjuzikl. A imao sam tada 12 godina. Tada je barba Ljubo rekao da pjevam slično kao Joselito, a on je bio jedan dječak Španjolac koji je tada bio zvijezda. Onda sam počeo učiti pjevanje i scenu preko dječjeg mjuzikla Stipišića i nakon toga sam se počeo više interesirati za ono što on radi. Davno sam došao do te „Dalmatine“ pa sam izučavao, slušao i predložio da svojim glazbenim jezikom to obradim, odnosno da taj ritam i puls profunckionira te da postoji jasnoća svake riječi koja se govori. Jer se često kod klapskog pjevanja zbog dužine tonova i harmonija izgubi oštrina teksta. Onda je maestro kontrolirao što radim na Atariju, nije bilo tada PC-ja. Rekao je da uz neke njegove sugestije to mogu obraditi i dao zeleno svjetlo. Pjesma je na festivalu u Kaštelima bila nešto novo i drukčije. I onda mi je rekao da mogu što hoću, obraditi svaku njegovu pjesmu koju želim jer je vjerovao da to radim iskreno i od srca na svoj jedinstven način. Tako je počela suradnja i nastavljena je s Gibom, pa sa „Sve ću preživit“, „More snova“, „Zauvik tvoj“ i tako dalje.“
Sad kad smo se dotaknuli emotivne strane, ovaj novi album je također emotivan jer je nekakav hommage Remiju Kazinotiju. Naime, na vizualnom dijelu albuma radila su Remijeva djeca.
„Remi mi je napravio prekrasnih aranžmana i izuzetno je pomogao u stilskom radu pri mojoj interpretaciji. Bio mi je odličan učitelj kod snimanja jer si sam, nemaš nikakvih orijentira, a on je uvijek bio za pultom, sugerirao kako nešto na najbolji način izvesti. Nastavlja se suradnja s njegovom djecom, Brunom i Karlom. On i dalje živi među nama i pjesmama koje je napravio. Radio je ujedno i produkciju jednog od najboljih Oliverovih albuma. (op. a. ‘Dvi, tri riči’).“
Danas kada spominjemo Tedija Splata ime i prezime se veže uz dalmatinske sinonime, odnosno dalmatinsku pismu koja je itekako ispunjena emocijama. Koji Vam je primarni fokus kod rada na novim pjesmama? Jesu li to upravo emocije?
„Uvijek je to emocija. Jer iz teksta izlazi emocija, glazba izlazi iz emocije. Mora se negdje duboko zabiti u dušu, onda je interpretacija tehnička stvar. Ako ona u sebi nosi emociju, onda je to to.“
Inspiracije kod Vas ne manjka, čini mi se?
„Je, je. To je u biti poslanje. Ako ne radim neke svoje pjesme ili obrade, imam svoju gitaru, volim jazz, volim učiti i vježbati s ovim rukama koje su već deformirane od sviranja. Glazba je meditativna komponenta i kada je samo slušam pasivno. Volim raznovrsnu glazbu, nisam strogo orijentiran na samo jedan smjer. Preferiram dakako nešto čemu sam ja najviše sklon, to su latino pjesme i etno jazz varijante, ali volim i klasičnu glazbu. Od malih nogu sam slušao svašta, od simfonijske glazbe, orkestara, do opera i baleta. Uostalom sam i bio u teatru nekih 6 ili 7 godina, pjevao sam u Tijardovićevim djelima. Ima prekrasne glazbe i ne postoji trenutak kada se trebam zapitati što da sada radim.“
U Dalmaciji su kao i kod nas u Slavoniji najslađe te spontane svirke. Ima li toga danas i kod Vas?
„Meni je drago kada nešto radimo bez dogovora. Recimo, Spliti, ljeti, poslijepodne ili po noći, toliko ima toga svijeta da je nemoguće u starom dijelu grada pjevati a capella, ne čuje se ništa. Ali u ranim jutarnjim satima ili kad završi sezona pa se nađemo ispod volta, zapjevamo klapski i to je jako lipo. Splitu nedostaje to jedno sastajalište glazbenika. Naime, glazbenici i producenti su se zatvorili u svoje mikrosvjetove, rade i produciraju sami. Splitu treba jedan pop rock ili jazz rock klub glazbenika gdje će postojati instrumenti, gdje će glazbenici plaćati određenu članarinu da to živi, a da se u svakom trenutku može nešto zasvirati. Recimo da dođe nas četvorica na kavu u 6 popodne, a da se nismo vidjeli dvije godine, te da zasviramo nešto. Ta suradnja i taj glazbeni touch među ljudima je neophodan da se stvori nekakva zajednička emocija, kao što mi kažemo – dobra svirka. Toga treba biti sve više. Jednostavno, da se svira. I to nije vezano uz honorar. Dođemo tamo, popijemo piće, sat vremena sviramo i možda se rodi nešto dobro.“
Nedostaje li generalno današnjim generacijama koncentrirano slušanje glazbe? Kada gledamo generacije vinila, glazba se doslovno slušala koncentrirano, a danas je ona samo usputna.
„Drugo je vrijeme. Sampleovi su kraći od života. Jako brzo mladi konzumiraju glazbu, što ne znači da je konzumiraju nekvalitetno, ali teško da ta generacija može jedan konceptualni album slušati 45 minuta. Jako brzo odslušaju, imaju svoje banke i ako nešto na prvu ne legne, nestrpljivi su. Možda u ovom tempu života nedostaje malo strpljenja. Neke stvari koje su dobre prođu pored njih, ne registriraju ih. A glazba traži strpljenje, pogotovo složenija gdje su zahtjevniji slušalački pristupi. Ne konzumira se brzo, mora se nekoliko puta vratiti na nju. Imali smo mi slične probleme, ali smo imali više vremena.“
Moj prijatelj je meni jednom rekao prije jedno 7 ili 8 godina, slušaj ploče i one ćete naučiti strpljenju.
„Tako je. To je strpljenje. Kao što je i pisanje glazbe u odnosu na neke gotove predloške i harmonije. I ono vodi prema jednom kvalitetnijem glazbenom izričaju, ali je sporo, treba strpljenja. Sve je to proces. Čovjek dođe doma, mora otvoriti omot, maknuti celofan, obrisati ploču, staviti na gramofon, pripremiti iglu, pripremiti pojačalo.. sve to traži vrijeme, a danas je vrijeme najskuplje.“
Što imate za proučiti slušatelju koji Vaš album ima u rukama ili ga primijeti na streamingu?
„Da odustane odmah od slušanja (SMIJEH). Interesantno je da neke stvari koje su se u to vrijeme uhvatile više uz mladu publiku zapravo se najviše vežu uz Gibine stvari. On pripada jednoj generaciji koja je mlađa od mene, ali srednja generacija je više bila za spore balade i klasični dijalekt i aranžmane. Ja sam baladni tip pjevača pa mi na koncertu znaju reći pod pauzama pjesama – ‘daj nešto brže’. No, poznat sam po tome što znam odsvirati recimo svoju varijantu Dina Dvornika, ‘Afriku’ ili nešto drugo pa sve skupa živne. Ali ja sam iznutra sfumato čovjek, tih, odsutan i teško mi je pogledati publiku kad pjevam. Zatvorim oči i još uvijek ćutim neki respekt i strah, nisam baš klasični frontmen nego sam na distanci.“
Možda je ovo jedno nezahvalno pitanje – ali što Vam je draže, sviranje gitare ili pjevanje?
„Ako me netko zamoli da mu nešto otpjevam, ja mu kažem da ne mogu jer nemam gitaru. Prema tome, ona je nekakav neizostavan dio mojeg glazbenog izričaja. Nisam neki gitarist, ali osjećam sigurnost. Jer kad pjevam, onda to pjevanje podupirem s nekom harmonijom ili ritmom. Kad bi mi netko rekao da moram pjevati bez instrumenta – ma ništa.“
Gitara je back vokal, zapravo.
„Točno. Najbolji back vokal“.