Zlatnim Globusima i drugim nagradama ovjenčan posljednji film velikoga redatelja, Stevena Spielberga, igra u Cinestaru.
U jednom od razgovora glavnoga lika Sammyja Fabelmana i ujaka Borisa, ekscentrični lik kojega glumi vrlo dobri Judd Hirsch, kaže da se uvijek događa da čovjek biva rastrgan između umjetnosti i obitelji. Steven Spielberg dobro je pokazao tu (vječnu) dilemu, a svojim je novim radom pokazao da je i on sam, unatoč dugogodišnjoj plodnoj karijeri, još uvijek rastrgan između toga da pravi filmove koje osjeća i priče koje nosi u sebi i namjere da se svidi i dobije (još pokoju) nagradu. Nesumnjivo je odličan redatelj (i scenarist i producent), često zna odabrati zanimljive predloške i uobličiti ih u vrlo dobre radove ali rezultat je (prečesto) u zoni između umjetničkog i oportunog. Neke od njegovih filmova nisam ni gledao (“The BFG” ili “West Side Story”, a od ranijih radova “War Horse” ili “Hook”), neki su bili izvrsni (“Jaws”, “Empire of the Sun” ili “Munich”); dobar je i serijal o “Indijani Jonesu”. “Schindler’s List” je potresan ali uvijek bih mu pretpostavio nesavršenu genijalnost Polanskoga (“The Pianist”).
Moj toplo hladan odnos s njegovim filmovima traje do danas. Ne može se reći da je film loš. Dapače, dobar je, režija je odlična, montaža pogotovo. Glumačka ostvarenja su također pamtljiva; ovdje treba posebno istaknuti Michelle Williams koja je fantastična. Da, tu su i likovi koje tumače Paul Dano i Seth Rogen između kojih je Mitzi (Williams) rastrgana. Glazba prati radnju itd., itd… Sve je „onako kako triba“. Sve je tu ali i sve je tako očekivano; igra se na sigurno. Da, sjetih se još jednoga od filmova koje je u posljednjih nekoliko godina snimio, kako mu tepaju, jedan od najvećih američkih redatelja svih vremena. “The Post”. Opet odlična tema, opet vrhunska glumačka postava (Streep i Hanks), opet je sve dobro, vrlo dobro i… opet se ide na dobivanje i “ovaca” (publike i kritike) i novaca. Da se zadovolje svi. Ono staro “za svakoga ponešto”. Da bude vuk sit…
Usporedba s nogoloptačkim svijetom je također dopuštena. Da, Manchester City. Vrhunski trener, vrhunski igrači, ulaganja od preko milijardu i rezultat koji je ograničen. Nikako osvojiti Ligu prvaka. Doduše, Spielberg je ovjenčan brojnim godišnjim i pokojom počasnom i nagradom za životno djelo i doprinos… Ali, hoće li se o njemu ikada govoriti kao o npr. Tarkovskom? Ovo je bilo retoričko pitanje. Pitanje koje se također postavlja jest ono koje mlađahni Sammy postavlja jednom od najvećih u povijesti filma, Johnu Fordu. Iako je u filmu to obrnuti proces (pitanja i odgovore donosi Ford; u ulozi “filmskoga Kuke” pojavljuje se redatelj David Lynch) pokazuje se da su stvari “jasne” i Spielbergu. Kakav film, kakav umjetnički rad i konačan rezultat trebaju biti. To je znao već spomenuti Tarkovski, to je osjećao Ford, konačno to je uspijevao i Lynch. I Spielberg to zna ali je vremenom, poput npr. Scorsesea, pretpostavio neke druge stvari onom najvažnijem. A to je (umjetnička i ljudska) Istina.