Suluda usporedba u naslovu ipak nije toliko suluda ako malo bolje razmiliste o fenomenu dvojca Buč Kesidi, njihovim tekstovima koji govore o zaljubljivanju i izlascima, te glazbom koja je energetski i zuvkovno na razini svjetskog indie rock zvuka. Himnično, reklo bi se stadionski. Stoga, najavljena tri stadionska koncerta, zvuče sasvim logično.
Buč Kesidi dolaze iz Pančeva, možemo reći predgrađa Beograda, nešto kao što je Zaprešić Zagrebu. 10 godina od nastanka osvojili su regiju i postali prava glazbena atrakcija. Nije jednostavno zadobiti takve epitete, ali ako imate ideju, ustrajnost, znanje i viziju – sve se može. No, ono što nas zanima u svemu jest priča s druge strane, od samih dečkiju koji su se našli s nama u Drito baru i “drito” porazgovarali o sebi, Pančevu, Beogradu, Zagrebu i Rijeci, kao i svojoj glazbi, nastanku ovog zaraznog zvuka i estetici samog benda. S Lukom Racićem i Zoranom Zarubicom, gitaristom i bubnjarem, razgovarali su Nina Vrdoljak i Nikola Knežević.
U trenutku raspisivanja ovoga intervjua Buč Kesidi je objavio spot za novi singl, “Skupi snagu”, koji će se naći na nadolazećem albumu, a nova je to suradnja s redateljicom Vedranom Vukojevićem i direktorom fotografije Lukom Trajkovićem.
Kako je uopće došlo do suradnje s Vedranom i Lukom?
Luka: “Prva stvar, postoji spot za našu pjesmu s prvog albuma koji se zove ‘Draga’ i to je spot koji je Trajković snimao, a u kojemu glumi Vedrana. Tu smo se upoznali. Kako smo bili u pauzi između prva dva albuma i dok smo snimili ‘Euforiju’, našli smo se opet.”
Zoran: “Tada smo se javili Luki pošto smo se često viđali. Kad ćemo raditi opet, imamo super pjesmu i bi li htio snimati spot?. Vedrana je u tom trenutku izbacila jedan spot i nismo znali da se tada prebacila na režiju. Spot je izgledao fenomenalno i to je za pjesmu sjajnog benda Gazorpazorp. U tom trenutku je ona završila i spot za neki drugi bend koji je isto izgledao fenomelano. I tada smo bili u fazonu da radi spot za pjesmu ‘Tiho’. To je trajalo jedno 2 ili 3 mjeseca. Vlada Đurić je tad bio direktor fotografije.”
Bilo mi je zanimljivo promotriti tu analogiju oko spotova, imate neku psoebnu estetiku koju nemaju mnogi bendovi kod nas. Ali kod vas mi se čini da imate taj poseban vibe oko spotova i da se baš u to dajete jako puno.
Zoran: “Mislim da je glavna stvar iz razloga što smo svi fanovi jedni drugih i jako želimo raditi zajedno na svakome projekte. I podržavamo se bilo da je u pitanju naš ili neki rugi projekt. Mislim da je to razlog. Zajednički želimo da napredujemo.”
Sve se više priča o vašem novom albumu. Je li gotov? Zna li se datum izlaska?
Luka: “Nismo ga zgotovili ali ga zgotovljavamo. (hahaha)”
Zoran: “Pakiramo ga polako i ako postoji prostor za neku novu pjesmu da se popravi, uradit ćemo to. Sigurno ćemo pripremiti minimum još jedan singl do Šalate i to će pratiti vjerojatno još jedan spot u istom dream teamu.”
Malo se zezamo na poslu “gdje si bio kad sam bio u Saxu na prvom koncertu”. Pa je potom bilo 5 koncerata u Zagrebu. Sad Šalata. Ima li dalje? (hahaha)
Luka: “Nadamo se da ima dalje. Mi radimo s idejom da ima. Ali neka prođe Šalata pa ćemo vidjeti što dalje.”
Zoran: “Već je i Šalata kao veliki zalogaj. Uvijek svi govore idemo prema Areni, ali mi smo tek na početku.”
Uspjeli ste pronaći taj recept približavanja mlađoj publici i nešto što do sada nismo vidjeli na našim prostorima. Takva energija na koncertima i to u takvoj ranoj fazi benda, tekstovi s vrlo jednostavnim temama o zaljubljivanju i izlascima, a glazba koja je bliska svjetskom indie rocku. Kako ste uopće došli do tog zvuka, je li to nešto što vi slušate ili ste usput otkrili?
Luka: “Godinama su se ljepile stvari jedna na drugu i gradile za sve to. Inicijalna ideja je bila da želimo pisati svoje pjesme, da budemo autorski bend i da komuniciramo s publikom na našem jeziko. Odnosno, htjeli smo pisati stvari koje stvarno zvuče kao nešto što se doista dogodilo. Na zvuk je najviše utjecao trenutak kad smo krenuli raditi na drugom albumu i kad je basist Alen otišao. Nekako više nije bilo načina da budemo tradicionalni rock bend. Ok, ajmo vidjeti što rade drugi glazbenici i producenti. I onda smo shvatili da u studiju možemo snimiti 500 instrumenata ako se to uklapa u fazon. Više smo orjentirani na to kakvu će atmosferu stvoriti pjesma i tekst, odnosno kakav će utjecaj ostaviti na slušatelja, nego tko je što svirao i kakve instrumente. Oslobodili smo se kreativno što se glazbe tiče. Sve je bilo u cilju da se ta priča ispriča na najbolji mogući način.”
Zoran: “Nismo se htjeli u tom trenutku deklarirati kao rock bend, nego smo htjeli biti disco boy bend, čisto da se odvojimo od toga da imamo namjeru govoriti kako smo rock bend. Nego neka ljudi odluče tko smo. Napraviti pjesmu koja je dopadljiva, ali da je prožeta glazbom koju mi slušamo i temama za koje smo čuli da drugi strani bendovi pričaju o tome, a da se kod nas to ne radi. Otvoren je veliki gap i bili smo u tom trenutku mi i Svemirko.”
A opet Svemirko i vi ste dva različita smjera.
Luka: “Svemirko radi vrhunsku glazbu, ali smo se zajedno izdvojili u tom trenutku. Onda je i Z++ krenuo. Otvorila se velika rupa jer je falilo bendova i dobro smo popunili tu prazninu.”
Vaše pjesme su i himnične, pa su nekako ovi stadioni i logični da se isprobaju energija i zvuk pjesme. Tako je bilo na koncertu u Rijeci nedavno, pod se doslovno tresao od energije, kao na tribinama. Netko bi pomislio da je potres bio.
Luka: “Pa je, ima nekih dijelova pjesama koji su baš himnični. (hahaha)”
Zoran: “Što se tiče Rijeke imali smo sličan trip. Kad je krenuo koncert ja nisam čuo Luku, pa smo rekli da nas pojačaju u slušalice kako bi se međusobno čuli.”
Vidjela sam odličan transparent, znam da ga je netko imao na komadu kartona. Pa smo pričali, kad se to dogodilo na nekom domaćem koncertu da je netko nosio transparent.
Zoran: “Bilo je pisalo ‘nema prava da se žališ, ako radiš iste stvari’ i to je ostalo kod nas u studiju. Ponijeli smo to kao uspomenu. Dobili smo tada puno poklona.”
Drugačiji je osječaj na vašim koncertima jer ako gledamo neke druge bendove većinom se publika priključuje na refrenu, a kod vas je ludnica od prvog do zadnjeg stiha.
Zoran: “To je nešto što smo naučili i obratitli pažnju tijekom rada na ‘Euforiji’. To je nešto što nismo jako dobro uspjeli napraviti na prvom albumu, a to je da budemo od početka jasniji – gdje je hook, što je melodija i što se govori kroz melodiju. Jer to zajedno daje neku atmosferu koja je svima podjednako jasna. Dopadne ti se zvuk ili izvedba, to je već druga stvar. Ali bitno je da bude nedvosmisleno jasno o čemu se priča. I to je nešto što ljudima jako znači jer se mogu pronaći u tome. Nama treba dugo vremena da provalimo pjesmu, nekad par mjeseci, nekad i godinu dana. ‘Nema ljubavi u klubu’ je nastala kad i ‘Kafe aparat’ ali prošle su doslovno dvije ili tri godine da bi shvatili što jest.”
Što pripremate na ovim koncertima u smislu vizuala, jer znamo da pazite na estetiku? Nezgodno je što je velika pozornica, a vas su dvojica.
Luka: “Za ova tri velika koncerta baš se sada bavimo scenografijom i vizualima, odnosno LED ekranima. Želimo da to bude vizualno specifično i da se po tome koncerti pamte. Nećemo još otkriti.”
Zoran: “Jedna ekipa radi uveliko na sva tri koncerta, pripreme su polako u tijeku, a uskoro trebamo zakucati i set listu. To se zna unaprijed, onda ide vježbanje i tako. Spremili smo i predgrupe i goste. No, najbolje zapratite mreže i saznat ćete sve na vrijeme.“
Zgodna je i ta relacija Zagreb-Beograd. Često ste i kod nas. Ali me zanima ta energija grada koja je specifična. Po čemu pamtite energiju Zagreba, a po čemu Beograda?
Luka: “Naprimjer, kad sam izašao iz hotela u koji smo stigli u Zagreb, izgledalo je sve kao nešto potpuno novo i drugačije. Kad promijenim atmosferu baš me to osvježava, nekako je strava i to je možda najbolje što imamo priliku biti svuda.”
Zoran: “Kad smo imali koncerte u ALU-u bili smo deset dana u Zagrebu. Upoznali smo jako puno ljudi, spojili smo se. I onda kad se nakon svega vratiš nazad, vrati ti se i taj osjećaj pozitivnih sjećanja i volio bih da to traje puno dulje.”
Super mi je koliko se ljudi trudi oko mene vući usporedbe vas s drugim glazbenicima. Ovo pitanje ide više u smjeru je li vam to nekada smetalo. Jesu li vam drage usporedbe ili vam je draže da nema tog momenta kontinuirane usporedbe?
Zoran: “To je nešto na što ne možeš utjecati. Mi smo izbacili glazbu i s time smo završili. Promovirat ćemo glazbu i trudit ćemo se da dođe do što većeg broja ljudi, ali na njima je da to ubacuju u razne koševe i rade što hoće.”
Luka: “Pokazuje mi to da ih je nešto odradilo kao što ih je odradilo kad su slušali drugi bend s kojim nas uspoređuju. Možda ne mora zvukovno sličiti tome, ali opet su nešto osjetili, neki trip, atmosferu, kao i kad su slušali nas. To znači da radimo nešto što zaista ima efekt.”
Imam najbolji opis Buč Kesidija i to sam sada smislio. Kao da je Toma Zdravković postao pjevač The White Stripesa.
Zoran: “(hahaha) Wow. Toma Zdravković je ozbiljan umjetnik i ima ozbiljne hitove. Ja se nadam da ćemo mi doći barem do jednog njegovog hita.”
Ne vidim da to kod vas nije slučaj. Bila sam na barem deset vaših koncerata i postoji zaista ogromna baza fanova.
Zoran: “Trudili smo se da izađemo iz Pančeva i postanemo regionalni bend, odnosno da imamo ljude koji vole našu glazbu svuda oko nas.”
Luka: “Makar da nas razumiju, ne mora im se sviđati.”
Zoran: “Onda će automatski htjeti doći na koncert jer se hoće družiti sa skupinom ljudi koji slušaju istu glazbu. Neki žanrovi nemaju tu mogućnost kao mi, da doslovno odsviramo isto pjesme kao što su i nastale, najvežbamo i otpjevamo kako treba, te pustimo ljude da otpjevaju dijelove koji mi ne znamo.”
Spomenuo si Pančevo. Mi imao jedan problem drugi regionalnih centara. Ako si iz Rijeke ili Osijeka, teško ti je uspjeti u Zagrebu, a ako ne uspiješ u Zagrebu teško je da ćeš uopće uspjeti. Kako je na relaciji Pančevo-Beograd?
Zoran: “Uvijek je teže uspjeti ako si iz manje sredine. Prvo, svi mediji su ti dostupni u glavnom gradu, tako i u Beogradu. Da bi došao do medija i publiciteta, ako si iz manje sredine, treba ti prvo nekoliko sati da dođeš na jedan intervju. Mi imamo sreće da je Pančevo pola sata od centra Beograda i nije nam bilo mrsko da odradimo jedan intervju, makar se vraćali autobusom. Jer znali smo da će nas u tom trenutku čuti barem pet ljudi. Između toga, pravimo glazbu koju bi radio postaje potencijalno htjele vrtjeti u programu, te smo uspjeli naći recept kako da povežemo sve to. No, susosjećamo s bendovima iz male sredine.”
Čak i da ne ideš u smjeru nekog publiciteta ili intervjua, nego čim si u manjoj sredini moraš aktivno raditi u građenju odnosa svih vrsta, a u velikom gradu imaš ljude koji znaju ljude i koji znaju neke treće ljude.
Zoran: “Vjerujem da je lakše u velikom gradu i ne moraš upoznati četvero ljudi da bi došao do petog, nego možeš preskočiti korake kako bi došao do RTS-a ili HRT-a. S druge strane teba to sve iskoristiti. Što ne znači da je lako nekome iz velikog grada da se probije. Treba iskoristiti medije i ostale, jednostavno animirati ljude. Možda je u neku ruku i podjednako teško. Evo, mi smo iz manje sredine i znamo jednu priču. (hahaha)“
Vašu priču bi možda trebali i drugi iskoristiti, možda i budući glazbenici iz Pančeva, krenuti hrabro naprijed i pokušati učiniti ono što ste vi učinili.
Zoran: “Samo treba bolja ustrajnost u tome što radiš, mislim da je to glavna fora koliko god zvučala klišejski. Svatko može uraditi ovu stvar koju smo mi uradili, samo ako razmišljaš na pravi način. Moraš jako puno stvari razmisliti i postaviti, da budu logične. I to nije stvar koja će doći nakon godinu dana. Mi smo se upoznali 2013. godine i počeli raditi pjesme i sad je prošlo 10 godina. Nije kao da smo bend koji je star 10 godina, nas dvojica se samo toliko znamo.”
Luka: “Ako ti je plan da napreduješ, uvijek će biti te barijere. Moraš konstantno gaziti stvari koje ti se možda ne rade i širiš svoju zonu komfora kako bi se nešto promijenilo. Nema ništa od toga da mi se ne radi intervju. Samo otežavaš sebi situaciju. Intervjui su sastavni dio svega.”
Zoran: “U početku smo bili u fazonu kako bi bilo strava da netko napravi intervju s nama kako bi se čulo što radimo. Par godina kasnije razmišljamo da nam je podjednako drago što možemo pričati o bendu i što se mediji interesiraju za ono što radimo. Nije problem, naprotiv, raduje nas sve to jer želimo biti još bolji i u studiju i u ovim poslovima. Sve je to dio zanata.”
Ništa, za kraj moram reći – nema ljubavi u klubu nego na stadionu.
SVI: (hahaha)
—–
Buš Kesidi nastupit će u tri grada na velikim koncertima, najvećima u njihovoj dosadašnjoj karijeri, a koji će još jednom potvrditi njihov enorman rast popularnosti. Prvi od tri koncerta održat će se u legendarnoj dvorani Spens u Novom Sadu, potom je na redu zagrebačka Šalata, a onda i stadion Tašmajdan u Beogradu. Ulaznice za koncert na Šalati koji će se održati 27. svibnja dostupne su u sustavu Eventim.
Foto: Nikola Knežević