Sedamdeset peta obljetnica Pepeljuge pokazala je svu raskoš i genijalnost klasičnoga baleta, a u izvedbi su mogli uživati ne samo posjetitelji u svjetskom hramu kulture u Covent Gardenu već i ljubitelji umjetnosti diljem svijeta.
Frederic Ashton, utemeljitelj Kraljevskoga baleta postavio je legendarnu bajku koja je nastala prema pisanju Charlesa Perraulta prije tričetvrt stoljeća, a prema povijesnim izvorima, premijerna večer s Moirom Shearer i Michaelom Somesom u glavnim ulogama, dočekana je ovacijama. Sam Ashton nastupio je u ulozi jedne od Pepeljuginih polusestara i također izmamio suze od smijeha i odobravanje onodobne publike. Tradicija da baletani nastupaju u vrlo zahtjevnim ulogama polusestara glavne likuše ostala je do danas. Nakon višegodišnjega izbivanja s repertoara balet za kojega je glazbu napisao Sergej Prokofjev, i to samo nekoliko godina nakon scorea za Romea i Juliju, doživio je makeover. I to kakav!
Zadržani su temelj i osnovica Ashtonove koreografije, a ukupni doživljaj pojačan je fantastičnom scenografijom Toma Pyea i ne manje izvrsnom kostimografijom Alexandre Byrne. Svjetlosni i video efekti također su (bili) na najvišoj razini. A što kazati o ansamblu kojega su uvježbavali brojni repetitori i pripremili ga za trijumf koji je opravdano nagrađen dugotrajnim pljeskom i ustajanjem sa sjedala. Među brojnim stručnjacima svakako valja istaknuti Lauru Morera koja je u jednoj od pauza nadahnuto i osjećajno govorila o samom procesu pripremanja plesača za nastup u ovom besmrtnom djelu koje donosi i postavlja niz izazova, pogotovo pred glavne likove. Marianela Nunez jest Pepeljuga. Izvrsno igra svoju ulogu i pleše ne namećući se u prvom činu da bi u drugom zablistala u punom sjaju u teškim i još težim elementima koje pred nju postavlja ovo klasično djelo. Fizički i mentalno na vrhunskoj razini. Njen partner Vadim Muntagirov je također odličan, a što reći za Pepeljugine polusestre koje su utjelovili Luca Acri i Gary Avis. I u stilu oblačenja i u plesnom smislu sasvim se i naglašeno razlikuju od dobre (buduće) princeze. Izazivaju uzdahe oduševljenja i smijeh svojom sjajnom interpretacijom. Posebna je priča Dobra vila (Fumi Kaneko), a Godišnja doba su se također predstavila na najvišoj razini.
Orkestrom Royal Opera House dirigirao je Koen Kessels koji nam je u razgovoru između činova približio besmrtnu glazbu Prokofjeva govoreći i o solo dionicama ali i o cjelini djela. Svima nam je potrebna ovakva priča, eterična i s happy endom, a ako je donesena na umjetničkoj razini koja obara s nogu, tim bolje. Jedna od najvažnijih Kuća umjetnosti svijeta ponovno nam je pripremila pravi biser, briljantnu baletnu bajku koja je, kako uvijek naglašavamo, zahvaljujući Cinestaru došla i do širega kluba poštovatelja. U travnju nas očekuje Mozartova komična opera Figarov pir. Za nas koji nećemo moći do britanske (i umjetničke) prijestolnice ostaje – Cinestar. U četvrtak, 27. ovoga mjeseca.
Foto: Tristram Kenton