Pojava Dine Dvornika na domaćoj sceni krajem osamdesetih bio je događaj. Kako je rekao veliki Karlo Metikoš, “došao je pravi…”. I zaista, pomeo je svu tadašnju konkurenciju u potpunom smislu.
Iako stilski u funku i dance glazbi, dobio je vojsku štovatelja sa svih strana glazbenog spektra. Cijenili su ga kolege glazbenici, kritičari skidali kapu… Te 1989-e Jugoton je objavio istoimeni prvijenac Dine Dvornika koji i danas odiše svježinom i s pravom nosi epitet jednog od najboljih debitanskih albuma svih vremena na ovim prostorima.
Dino je već imao glazbenog iskustva s koju godinu prije objavljenim albumom njegova benda Kineski zid (koji je dijelio sa svojim manje uspješnim bratom Deanom). Bile su to porođajne muke (album nije doživio komercijalni uspjeh, ponajviše zbog činjenice da ovakva glazba nije u “điru”, a ruku na srce, urađena je amaterski). Dečki iz benda su još bili klinci bez velikog iskustva, a niti snimateljsko-producentski rad nije bio na nivou. Uz to, bilo je prekasno za funk, a prerano za Dinu.
Taj neuspjeh nije zaustavilo Dinu. Čekao je svoje vrijeme, ne odustajući od onoga što je započeo. Dino, glazbenik bez instrumenta, kao kuhar bez lonca, marinirao je svoju ideju, njegovi suradnici donosili sastojke (Gibonni, Luky, Belan, Baučić…), a na kraju je pjesme začinio svojim prepoznatljivim glasom u cijeloj glazbenoj slici… Veselo, moćno, blesavo i uvjerljivo. Djelo za prste polizati.
Ovaj prvijenac donosi osam pjesama, a gotovo svaka od njih je hit. Već prvim albumom je samom sebi, a posebno drugima zadao (pre)jake standarde. Pogrešno bi bilo reći da je svojim gotovo skandaloznim ponašanjem održavao popularnost. Danas se to može čvrsto osjetiti, jer njegove ekscese više malo tko pamti, dok mu glazba ostaje. Ovim deluxe izdanjem, Croatia Records se napokon odužuje jednom od onih rijetkih umjetnika kojeg najbolje može opisati sama glazba. Upravo poput njegovih nota, tekstova i ritmova, Dino je sagorio i otišao sa stilom, a svoj opus ostavio novim generacijama kao temelj budućnosti. Danas kada gledamo, nažalost, nikada nismo imali tako mnogo dobrih interpretatora, a isto tako, nikad manje dobrih autora. Imati tako snažnu autorsku osobnost i moć prenošenja poruke poput Dine, nije laka zadaća. Takav se još nije pojavio.
Dino je u tim godinama više punio novinarske retke zbog svog ponašanja i borbe s vlastitim demonima, često stavljajući svoju glazbu u sjenu ekscesnog ponašanja. No, da mu albumi nemaju taj razuzdani “miris” i plesnu privlačnost, ne bi se još danas sa strahopoštovanjem pričalo o njemu. Da, Dino silno nedostaje našoj sceni, silno nedostaje svima nama koji smo bili njegovi suvremenici. Zato je ovo reizdanje jednako značajno kao i ono prvo koje se pojavilo prije 34 godine. I ne bi trebalo stati na tome. Cijeli njegov opus treba ponovno reizdati, pogotovo one albume koji nikada nisu imali svoj urez u vinilnim brazdama.