Kako možete pročitati na wikipediji, “konceptualni album” je tematski glazbeni album izveden kao cjelina.
Materijal na albumu može biti odrađen neprekinuto, nalik simfoniji sa stavcima koji se nastavljaju jedan na drugi, kao zbroj nekoliko većih tema ili pak kao niz više skladbi objedinjenih zajedničkom pričom“. Konceptualni albumi su bili izrazito popularan format progresivnog i sympho rocka u sedamdesetima. U nas je možda najvažniji (možda i jedini) primjer albuma “Neosedlani” Dade Topića iz 1979.
Eto, nakon 44 godine, nekoliko glazbenih revolucija, album Ivane Picek “E.I.” u izdanju PDV Recordsa ugledao je svjetlo dana na bijelom vinilu, pa iako je glazbeno i tematski potpuno drugačiji od spomenutog albuma s početka priče, spada u istu skupinu. Album “Evgenija institut”, iako nastao na laptopu, uz pomoć tehničke podrške Ariana Vuice postaje jedno vrlo moćno elektroničko oružje. Cijelo ovo djelo putuje kroz jednu zamišljenu budućnost umjetne inteligencije. Upravo takav pristup cijelom albumu daje jedan gotovo filmski soundrack za znanstveno-fantastično djelo, bio to film, knjiga ili strip. Vrlo jednostavnim pristupom tekstovima, Ivana vješto opisuje svoj izmišljeni svijet budućnosti. Samo… pitanje je koliko je “samo” njen.
Prvim preslušavanjem (a i kasnijim) čini mi se kao da je zapisala vrlo vjerojatnu budućnost kako će umjetna inteligencija (kojoj se sve više pridodaje pažnja i skreće pozornost na opasnosti koju ona donosi) zaista sama stvarati glazbu. Uvede li Elon Musk svoju monstruoznu ideju čipiranja mozga, samo bi trebalo aplikacijom povezati moždane vijuge, zamisliti glazbu, a sve ostalo će napraviti računalo. Ne bih se čudio da ovaj album postane na neki način referenca takvom stvaralaštvu. Pri tome ne želim reći da Ivana radi nešto loše za budućnost. Da nije nje, pojavio bi se netko drugi. Ipak daje cijeloj priči svoj “ljudski” oblik. Ideja o svijetu bez boli, bijede i ratova na jedan moderniji način prezentira svoje želje i nade da svijet potane jedno bolje mijesto. Pa makar svijet preuzela umjetna inteligencija. Bit će zasigurno odgovornija od nas ljudi. Ali humanija, o tome se i u ovom djelu pita i Ivana.
Njeno putovanje kroz elektroničke zvukove pronalazi svoj cilj među mlađom publikom, nije to čudno, pa moja kći sada sluša ovaj album s jednakim oduševljenjem kako sam i ja u njenim godinama doživljavao tada “friški” “The Man Machine” Kraftwerka. Tada je njihov album napravio senzaciju na svjetskim pozornicama, revoluciju u glazbi, što Ivanin album ipak ne može dostići. U današnje doba društvenih mreža nemoguće je postići takav level i nabiti takve standarde. Ipak, Kraftwerk su bili prvi. Prošlo je gotovo stoljeće razvoja elektronike glazbe, pa tu danas baš nema mnogo prostora za revolucionarne uratke. Zato treba gledati Ivanin album kao zasebnu priču 21. stoljeća.
Vidjet ćemo kako će se razvijati ta priča, hoće li Ivana nastaviti ovim glazbenim putem, jer već sad se osjećaju benefiti njenog rada (nominacija aktualnog singla “Antifragilna” u kategoriji Best Experimental Video na Berlin Music Video Awards koji se održava od 14. do 17. srpnja). Slušajući njene starije uratke, mogu zaključiti kako Ivana neće tek tako stajati na jednom mjestu, te će i dalje istraživati zvukove, glazbu, riječi i tematiku. I oduševljavati i malo stariju generaciju, koja još ovijek nije spremna odrasti, kao što ne želim ni ja.