Završilo je jedanaesto izdanje Tam Tama, vjerojatno najljepšeg i najboljeg malog festivala u Hrvatskoj u regiji, a vjerojatno i puno šire.
Uvijek to kažem, a opet ću ponoviti, svako mjesto koje u svojemu imenu ima riječ Raj svakako je nešto posebno, a SućuRaj meni, i ne samo meni nego i svima koji u njega dolazimo, već godinama znači puno više od samog dolaska na more i na odmor. Već na samom silasku s trajekta, ovaj put većem, pošto je mjesto dobilo veće pristanište, srce počinje drugačije kucati, a mi prebacujemo naš život na neko vrijeme u neki drugi mod. Festival je ovo koji se možda i održava na našem najfensi otoku, ali ovdje u Sućurju sve je drugačije. Nema ovdje ludila Ultre, nema ovdje velebnih jahti, ovo je raj na jedan drugi, pravi način.
Od nekadašnje bine koju su činila dva spojena Tamića do današnjeg festivala na kojem Tamić pored bine služi samo kao dekoracija, prošlo je desetak godina i mnogo je truda uloženo da danas imamo ovakav lijep festival. Čim stupiš nogom u ovo mjesto znaš da si stupio na rajsku zemlju. Neki će s trajekta krenuti putem svojih apartmana, a neki će poput mene krenuti svojoj drugoj kući, u “naš” kamp. Tam Tam kamp “duša” je ovoga festivala i bez obzira gdje ste se smjestili svi putevi na kraju vode onamo.
Teško je opisati sam kamp, ali možda će za mali početak biti dovoljne dvije sličice, ova gore koja prikazuje pogled iz dizajnerskog Tam Tam WC-a, ili možda ova ispod koja pokazuje pogled iz moga šatora.
Pa sad vi vidite. Ono drugo, ona atmosfera u kampu je opet nešto posebno. Krajnja opuštenost među svima, kontrolirani kaos koji svih ovih godina nije iznjedrio niti jedan problem među kamperima koji svaki ponaosob uživaju u svakom trenutku. Možeš na kupanje na “našu“ plažu ili u neku od obližnjih uvala oko Sućurja koje su među najljepšim na Jadranu, a ne moraš ako ti se ne da, nema priše. Možeš u hemoku “ležati cijeli dan u sjeni“ i čilati u nekom svom filmu, a jedino što je sigurno da će te u nekom trenutku naš sveprisutni fotograf Matej uloviti “u pozi“. Možeš što hoćeš, kad hoćeš i kako hoćeš, došao si u Raj.
Navečer se kamp pretvara u jedno malo uzavrelo mjesto u kojemu ima svašta i u koje dođu svi, bilo da je koncert na rasporedu ili samo neobavezno druženje festivalaca. Tako u neki teški kasni sat u kampu mogu uhvatiti Vaska iz 21. veka da mi ispriča sve o Berneys Propagandi, mogu vidjeti Borisa iz Repetitora kako đipa po bini na “koncertu“ Daikaija, ili Katie Ball iz Just mustard koja se u kampu igra s nekim od kamperskih psića, a ujutro nakon što je razvalio zapaljene bubnjeve kao bubnjar Daikaija, mogu sresti Uroša kako dječicu vodi na kupanje. Svašta još možeš vidjeti u tom kampu, a možeš i jako lijepo pojesti za što se pobrinula već iskušana ekipa Zeleni val, redovi za njihovu klopu bili su dugački. Fantastična kamperska sinergija ljudi, djece, pasa, sunca, mora i muzike.
Naravno da smo i ove godine imali hrpu popratnih festivalskih programa. Yoge za djecu i odrasle, radionice ronjenja, disanja, masaže, izrada stripova, percussion radionica, izložbe, ženski malonogometni turnir, tradicionalna šetnja s arheologom, cirkus i još puno toga, a iako ove godine nije trebao biti na festivalu jer nije bilo naše Tene, naš festivalski zbor se usprkos svemu ipak okupio i pod imenom “Usprkos svemu“ održao divan nastup. Svaka čast, bez njih to nije to.
Ove godine pokrenuta je i inicijativa za osnivanjem Radio stanice Sućuraj Hvar pa je u suradnji s Radijom 808 pokrenut svakodnevni radijski program koji je ugostio razne goste, što iz Sućurja što one povezane s festivalom i na taj način dao samom festivalu dodatni podstrek i dodatnu reklamu. Nadamo se da će radio dobiti svoju stalnu frekvenciju i da ćemo ga moći slušati već iduće godine.
Svako tko je došao na festival ima neke svoje rituale, a neki se rituali jednostavno moraju obaviti pa tako u sklopu nekih dnevnih rituala je i neizostavna “jutarnja“ kavica kod Kiće u Noć i dan ili u Gusarskoj, a uz put možda i mala ćakula s našim dragim arheologom Nikšom ili s Mariom.
To je Sućuraj, kad krenem kroz mjesto stalno srećem nekog poznatog, od mojih Brođana i susjeda “robinzona“ iz ulice, mojih Zagrepčana, mojih dragih Slovenaca, pa Bosanaca, Srba i ostalih sa svih ekvatora i paralela do nekih novih i dobrih starih prijatelja iz kampa.
Na kraju koja riječ o onome možda i najbitnijem zbog čega smo svi ipak došli na Tam Tam, muzika. Kao i svake godine line up je vrlo pomno biran i slagan i bio je stvarno više nego izvrstan. Na glavnom programu u nedjelju i ponedjeljak na igralištu hvarskog lokalnog nogometnog diva NK Mladosti mogli smo vidjeti Balans, Cloudsurfers, ###, Žen, Mucho Mungo, DJ Doxy, 21.vek, Tus Nua, Repetitor, Just mustard i DJ Juri Paik.
Ostale dane festivala nastupe smo gledali na kamperskoj bini, a subota je tradicionalno bila rezervirana za nastup na igralištu ispred škole gdje su svirali Šumski i LHD.
U kampu su nam svirali Koonda Hoola, Omni Selassi, Sabrina De Mitri, Nick Pulpman & Shambles, Bacchus Khan, Svojat, Litl Itali, Roza, Tight Grips i Kosan.
Svi, ali baš svi imali su odlične nastupe i skoro da nikoga ne bih izdvajao, ali ako bih baš morao, stvarno me dirnuo nastup Just mustarda i njihova izdistorzirana kombinacija nekog post rocka i shogeaza i pjevačica Katie koja kao da nije s ovog planeta.
Još su tu bili meni jako zanimljivi i totalno opušteni 21. vek, pa naravno “moj“ Repetitor, ali možda najzanimljivija muzička stvar na festivalu dogodilase u vezi benda Daikaiju.
Oni su bili najavljeni da sviraju na glavnoj bini na igralištu, ali nastup im je otkazan jer im se bubnjar povrijedio prilikom nastupa u Nišu tjedan dana ranije, a bubnjar je jedna od glavnih figura ovog nevjerojatnog benda. Poznati su po ekstremno ubitačno atraktivnim nastupima i bez bubnjara priča pada u vodu.
Ali avaj, na scenu stupa Uroš Milkić, čuveni as iz rukava koji je prije nekoliko godina na gitari zamijenio Borisa iz Repetitora kad je ovaj slomio ruku, i odradio “posao“ fenomenalno, a ovaj put je napravio još nešto puno veće, zamijenio je bubnjara Daikaija i bez ijedne probe naprosto razvalio.
Još uvijek nisam shvatio, a vjerujem ni mnogi drugi što smo to vidjeli na nastupu Daikaija na koncu u kampu. Nagledao sam se stvarno u životu puno koncerata ali ovako nešto još nisam vidio. Od prve sekunde kad je ludilo krenulo i kad je bend pozvao publiku, ne da priđu bini nego da se popnu na nju, ludnica. Gitarist na podu, gitarist na stropu, gitarista publika nosi na rukama okolo, gitaristica se penje po zvučnicima, riče na publiku, basist trči okolo, Uroš razbija bubnjeve, nakon tri stvari predaju instrumente ljudima iz publike ali zvučna slika je i dalje razvaljujuća, AnaMarija iz Repetitora je na gitari, neki drugi ljudi su na ostalim instrumentima, kasnije ih vraćaju, bend je naravno kao i uvijek pod maskama, svi skaču, svi leže po podu, bubnjevi su zapaljeni, činele gore, gitara je zapaljena… Gledao sam kasnije fotke s nastupa, uopće mi nije bilo jasno s koje strane da ih gledam. Uglavnom, Daikaiju ne propustite pogledati ako dođete u priliku, tako nešto još niste vidjeli.
Svirke u kampu bile su vrlo raznolike, svakakvih stilova je bilo i svako je našao nešto odlično za sebe, a zadnji dan smo tradicionalno imali zanimljivi jam session. Ponovo nas je najviše oduševila naravno naša slovenska princeza Ivana koja je s Talijankom Sabrinom imala lijepi jam, kao i u zboru, a i bubnjarka Kaja je najavila možda zavidnu glazbenu karijeru. Čak i DJ-ica koja je u kampu puštala glazbu izneđu i nakon bendova je vrlo zanimljiva, Jugoplovia me baš oduševila.
Na kraju uvijek dođe vrijeme rastanka.
Svakako treba zahvaliti našim organizatorima Juri, Leu, Anti, Sari i curama iz Žena, zatim Mini, Aleksandri i svim ostalim vrijednim volonterima, a naravno svim ostalima koji su nam omogućili da i ove godine uživamo u raju u Sućuraju na ovom divnom festivalu, i nadamo se da se svi vidimo na istom mjestu i sljedeće godine. Stoga, pomno pratite objave i na vrijeme osigurajte svoje mjesto u kampu ili u nekom apartmanu za sljedeći Tam Tam jer ne sumnjam da će biti dobar barem kao ovaj, a vjerojatno i više jer ovaj festival raste iz godine u godinu. Kad siđete s trajekta dočeka vas ova slika, kad odlazite doma ispraća vas ista ova slika.
Sućuraj je raj, a Tam Tam više nije festival, Tam Tam je postao način razmišljanja !
“…ma boli srceto, ma boli dušata, ma boli glavata…“, parafrazirat ću pjesmu zadnjeg albuma 21. veka “Užasno mi fališ“ koja mi ne izlazi iz glave još od festivala i postala mi je “feel good hit of the summer“, i da, Tam Tame, već mi užasno fališ, ali vidimo se iduće godine.
Foto: Marina Uzelac
[envira-gallery id=”77573″]