PANELI SHIP FESTIVALA (1. dio): Mogu li hrvatski festivali dobiti predznak “eko” ili “zeleni”?
15. rujna 2023.
Nikola Knežević (2814 Članci)
Podijeli

PANELI SHIP FESTIVALA (1. dio): Mogu li hrvatski festivali dobiti predznak “eko” ili “zeleni”?

Izravno u glavu. Mogu, ali je potrebno promijeniti štošta toga, od balkanskog mentaliteta do politike. A kako više faktora ovisi jedno o drugome, teško da će se išta promijeniti. Ali treba o tome govoriti, to je ono najvažnije. Možda nekome nešto nekada i uđe u tvrdoglavu glavu.

SHIP festival u Šibeniku osim glazbenog ili koncertnog programa, donosi i dosta zanimljive radionice i panele na temu glazbe, glazbenog biznisa, festivala, ekološke osviještenosti, digitalne distribucije glazbe, DIY bookinga i bookinga općenito… Bili smo na panelu “Zeleno pomiče EU glazbu: Europske mogućnosti za održivo društvo”. Na njemu su govorili Boyan Pinter (SPIKE Showcase, Glastonbury Festival, US/BG), Brenda Dobrovics (Rock for People, CZ) i Klára Nagy (Hangvető, UPBEAT Platform, HU), a moderatorica je bila Juliette Olivares (Live DMA, FR). “Kako glazbeni sektor može doprinijeti Europskom zelenom planu i koja je uloga glazbenih projekata u borbi protiv klimatskih promjena?”, glavno je postavljeno pitanje na ovom panelu gdje su podijeljena razna iskustva i doneseni su zanimljivi zaključci o tome.

Postavlja se više pitanja, prije svega mogu li se drugi ugledati na zapad i trebaju li biti kao zapad. Klára Nagy je rekla da je nemoguće da svi koriste identične prakse već zelenih festivala, nego se trebamo usredotočiti na ono što mi u svojem društvu možemo učiniti, odnosno na kojim problemima trebamo najviše raditi. Boyan je spomenuo prije svega neke zanimljive primjere, poput proizvodnje CD-a koji ne koriste biorazgradivi materijal, a svejedno se ne mogu nigdje niti reproducirati, osim ako nemate zvučni sistem spreman za takvo što. Spomenuo je i akreditacije koje smo svi imali oko vrata ili na ruci, također nerazgradivi materijal i zapravo nakon završetka festivala svatko od nas mora se pobrinuti za pravilno zbrinjavanje ovakve vrste otpada. Hoćemo li svi? Upitno je, doista.

Boyan je rekao da je važna edukacija koja se mora ponavljati kako bi se sve više ljudi educiralo i kako bi se na društvo moglo što više informacije i znanja prenijeri. Pitao se kada se promjena događa – odozdo prema gore ili obratno. Govorio je i o održivim koncertnim turnejama i primjeru Massive Attacka koji je jednom odlučio krenuti na turneju vlakom. To je opisao kao ekstremni primjer gdje riskirate da vam itko dođe na koncert ili ćete doista promijeniti svijest obožavatelja pa će sve proći savršeno. Spomenuo je i hospitality ridere izvođača koji postaju sve luđi i luđi i na koje se troši sve više energije i novca, a u konačnici se stvori previše otpada. U protivnom, da se razgovara s umjetnicima, dobar dio novca potrošenog na hospitality (onaj bizarni i nepotrebni) mogao bi ići u džep organizatorima koji muku muče s povratkom novca. Istaknuo je i tzv. psihologiju head fake, pametnu ideju da se uči nešto drugačije. Male promjene donose velike. Često se spominje i uvođenje vegetarijanske i veganske hrane u generalnu ponudu festivala, i isključivo takve hrane. Boyan je rekao – vegetarijanstvo da, ali veganstvo zahtijeva privatnog kuhara i u pitanju je skupa opcija za festival. Ali malim koracima se može doći do velikih.

Brenda Dobrovics je rekla kako se na njihovom eventu već dosta brine o ekologiji. Potiče se korištenje elektroničkih automobila za prijevoz bendova, next bike, materijali skupljeni s prošlih festivala koriste se za vizuale koncertnog prostora za sljedeću godinu, povećava se količina veganskih ili vegetarijanskih štandova, smanjuju se mesni štandovi, odlaže se pravilno otpad, festival je postao carbon footprint free, pozornica se napaja iz hidrogenih izvora energije, kao i kroz solarnu i energiju vjetra.

Klára Nagy je naglasila kako je najveći problem u mobilnosti. Treba pronaći načine kako promijeniti mobilnost. I najvažnije, potrebno je isticati brojeve i statistike kako bi znali što se sve može promijeniti. I zato su, kaže, showcase festivali bitni.

I dolazimo do onoga najbitnijeg. Gdje je tu Hrvatska? Iskreno mislim tek na samom početku, odnosno tek kod upotrebe ekoloških čaša i pribora, odnosno tek kod edukacije. I to je početak, naravno. Ako govorimo o korištenju benzinskih ili dizel goriva, Hrvatska je tu u dosta lošoj poziciji i teško je očekivati potpuno uvođenje hibridnih ili električnih motora, iako postoje određeni planovi. Moramo pričati otvoreno, Na cesti još postoje prijevozna sredstva koja se voze na lož ulje, da ne govorimo o autobusima koji recimo prevoze putnike s festivala. Možemo govoriti i o ekološkoj hrani i poljoprivredi. Gdje je ona? U Hrvatskoj se uništavaju poljoprivredna gospodarstva, na životu se drže ona koja imaju koristi od države i obratno, a da ne spominjem ekološku poljoprivredu i na koji način se ona provodi. Umjesto toga okrećemo se umjetnoj industriji i proizvodima koji još više štete i nama i prirodi. Promjena balkanskog mentaliteta je nužna. Promjena iz korijena, odnosno što bi rekao Boyan odozdo prema gore, ali i obratno. U prijevodu, od običnog čovjeka, ali i od onog koji sjedi na prijestolju. Edukacija, ali na pravim mjestima i s pravim ljudima. U sve se mora uključiti i politika, odnosno lokalna i regionalna samouprava te država. Jer ako oni neće poticati predznak “eko” ili “zeleno” na glazbenim festivalima i u glazbenoj industriji, kako će onda isti preživjeti. Primjerice, što bi rekao u šali moj kolega, ali ima u tome i ozbiljnosti, zašto onda održavamo ovaj festival s narukvicama, akreditacijama, prospektima, posterima, trošimo električnu energiju, svjetlosno i zvukovno zagađujemo okoliš u post sezoni. Jest da zvuči malo ekstremno, ali ima u svemu ovome istine. Jer ako pogledamo gore primjer, onda vidimo da se može festival održavati uz solarne panele, energiju vjetra ili hidroenergiju. Sve se može kad se hoće. Ali potrebno je otvoriti puno pandorinih kutija da bi se došlo do razloga trenutnog stanja, da bi se moglo utjecati na buduće stanje. Predstoji nam žestoka borba. Ali boriti se treba. I ono najvažnije pitanje – jesmo li spremni otvoriti pandorine kutije i saznati istinu? Isto se pitam i u slučaju hrvatske glazbe i prisutnosti kvalitetne glazbe u hrvatskom radijskom eteru.