RECENZIJA: Roger Waters: “The Dark Side of the Moon Redux” – je li ovo zaista bilo potrebno?
9. listopada 2023.
Ana Lešković (12 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Roger Waters: “The Dark Side of the Moon Redux” – je li ovo zaista bilo potrebno?

Kao što je većini dobro poznato, „The Dark Side of the Moon” (DSOTM) je izašao 1973. i ove godine proslavio 50. rođendan. Ostaje zapamćen kao jedan od najpoznatijih, najznačajnijih i najupečatljivijih albuma u povijesti glazbe te magnum opus grupe Pink Floyd.

Kao proslavu, Pink Floyd (čitaj, Gilmour i Mason) u svijet su pustili remasteriranu verziju originala. Njihov bivši glazbeni drug, Roger Waters, odlučio se za nešto drugo – snimanje potpuno nove verzije materijala s originalnog albuma. Neki dan je izašla ta dugoočekivana Watersova prerada, nazvana jednostavno „The Dark Side of the Moon Redux”. Kao konceptualni vođa i glavni tekstopisac Pink Floyda, Waters je imao svako pravo snimiti ovo legendarno remek-djelo iznova. No, je li zaista trebao?

Kako je sam Waters rekao, njegova ideja iza ponovnog snimanja albuma je činjenica da „oni koji pokreću ratove do danas nisu shvatili poruku originalnog albuma te se snimanje nove verzije činilo kao ispravna odluka”. S druge strane, Waters je album odlučio ponovno snimiti i kao „homage odličnoj ploči koju smo stvorili Nick, Rick, David i ja.”

„Redux” nije kopija originala, već nešto novo. Ovo nipošto ne zvuči kao Pink Floyd, već istinski kao Roger Waters. S druge strane, originalne melodije ostaju baza, a Waters strukturu pjesama ne mijenja previše. Pjesme se čine sporije te su aranžmani postali puno minimalističniji, mračniji.

Watersov je vokal oduvijek bio hrapav, a pogotovo sada, kada Waters ima 80 i umjesto pjevanja šapuće. Zvuči staro. Zvuči mračno, što se vrlo dobro uklapa u tamu minimalističnih instrumentala. Ima tu neke čari. Naime, iako je tekstove pisao Waters, David Gilmour je taj koji je otpjevao najveći dio vokala na originalnom albumu. Teme DSOTM-a su vrlo egzistencijalne te je čuti nekoliko tridesetogodišnjaka (jer tada su članovi imali tridesetak) kako pjevaju o smrti i starosti pomalo ironično (iako ne nužno iznenađujuće).

„Redux” je druga priča. Zapravo je najveća kvaliteta ovog novog albuma upravo ta poredba koja se može napraviti između dvije verzije istog materijala snimljenog u razmaku od 50 godina: energije jednog mladog benda koji možda i razmišlja o smrti, ali to razmišljanje pretvara u progresivnu umjetnost te jednog osamdesetogodišnjaka koji je svjestan da je smrt blizu, a da svijet i dalje nije onakav kakav se on nadao da će biti.

U tom smislu, „Redux” funkcionira. Waters je vječni cinik, onaj sarkastični tip kojega više boli briga što drugi misle. Samosvjestan je. Tako na početak pjesme „Brain Damage” dodaje novi stih: „Why don’t we re-record “Dark Side of the Moon”? He’s gone mad.” Zna da je ovo korak koji se neće svidjeti svima te ostaje svoj u čitavom procesu. Ovo je zaista album jednog osamdesetogodišnjaka koji na umoran način pjeva o velikim pitanjima života – o smrti, novcu, ratu, ludosti, itd. I album je to koji dobro zvuči, pogotovo na pjesmama “Time” i “Eclipse”.

S druge strane, ista ta konstanta usporedba s originalom je ono što albumu najviše i škodi. Jednostavno ga je nemoguće slušati bez da uho u njemu ne potraži original. A original je remek-djelo, savršenstvo. Treba li itko, pa čak i prvotni autor materijala, zadirati u savršenstvo?

„Reduxu” zato nedostaje Gilmour, čije su gitarske dionice gotovo u potpunosti nestale. Svedene su tek na bazičnu melodiju. „Reduxu” pogotovo nedostaje Rick Wright, koji je originalu dao „The Great Gig in the Sky” i „Us and Them”, a koje je Waters gotovo u potpunosti lišio ikakve glazbene spomeni na Wrighta. „The Great Gig in the Sky” je tako pretvorena u „spoken word” djelo posvećeno pjesniku Donaldu Hallu. Jedina prava zanimljivost te pjesme je to što u njoj Waters sada spominje Zagreb i Hrvate.

U biti, većina instrumentalnih dionica s originala (npr. gitarske solaže) zamijenjene su dugim tekstovima. „Any Colour You Like” i „On The Run” također su dobile novo ruho – ruho prepuno pričanja. Zapravo, gotovo su potpuno nove pjesme i to pjesme koje zaista nemaju veze s grupom Pink Floyd. Da, ovo nije album Pink Floyda pa je ovo zapravo prilično nepotreban komentar s moje strane. Ali uzeti klasik i pretvoriti ga u verziju koja se kraj tog klasika čini kao površna zezancija? Gospodine Waters, nije to to.

Baš zato, iako zanimljiv kao jedna prerada klasika koja pokazuje kako zvuči jedan cinični tridesetogodišnjak spram jednog ciničnog osamdesetogodišnjaka, „Redux” je samo dobar. Nije odličan. Nije ni loš. Ima neke zanimljive glazbene trenutke. Ali je njegovo postojanje ispočetka vrlo upitno. Zašto zadirati u savršenstvo? Što ovaj album zapravo dodaje karijeri Rogera Watersa? Hoće li ga se itko zaista sjećati kroz neko vrijeme? Sumnjam. Pogotovo uz činjenicu da već 50 godina postoji nedostižna prizma svjetla albuma “The Dark Side of the Moon”.

Ocjena
3 out of 5

3

Dobro
3 out of 5