RECENZIJA: Mahkey: “Osobni karton izbjeglice” – album koji ima samo jednu manu
10. listopada 2023.
Zvonko Slišurić (86 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Mahkey: “Osobni karton izbjeglice” – album koji ima samo jednu manu

Sjeća li se netko uratka Indexa “Naše doba” iz danas predaleke 1967., kad su “ironično” ugurali tekst “ah, gdje je to romanitčno doba”. Već samo desetljeće poslije, ta djeca postaju ljudi i sa strepnjom gledaju na novu generaciju otvorenu prema svemu što se u svjetskoj glazbi nudi… prvenstveno psihodelija rođena na temelju tada legalnog LSD-a.

No, onda dolazi sljedeća generacija MTV-ja, čime će se upravo ti ljubitelji psihodelije, hard rocka i heavy metala u povojima sablazniti. Generacije stasale na Zeppelinima, Doorsima, Floydima mogli su samo nijemo gledati i podržavati nove moderne, ali rijetke heroje poput recimo Dire Straitsa. Što je sljedeće? Propast vinila, propast naše stvarnosti (nevezano za vinil). Pa koliko god tražili izlaz iz tmurnih vremena, izlaza nije bilo. Globalno gledano, sedamdesetih je bio veliki umjetnički otpor aktualnim političkim stavovima, na koje su (ruku na srce) glazbene aktivnosti itekako utjecale na svijest čovječanstva. Barem iz perspektive zapada. Osamdesete su donijele glas o svijesti mladih (sa sad već stasalom empatijom na djelu) da pomogne gladnima u Africi, ali danas, kao da je to nestalo. Politička kritika malo koga zanima, empatije ima sve manje, nemoćno se gleda u prirodne promjene. U samo pola stoljeća, rock glazba ulazi gotovo u zabavljačke vode. Ne mogu se oduprijeti svom stavu, osim ako spustim ljestvicu svojeg ipak subjektivnog mišljenja.

Sada se posvećujem recenziji vrlo dobrog albuma Mahkeya, dječaka kojem su sudjelovanjem u raznim televizijskim emisijama već u samom startu nametnule visoke standarde i odredile parametre savšenstva.

Nepatvoreno dijete grunge glazbe, na ovim prostorima rijedak slučaj, napravio je sjajan album, a kako priča svojim riječima, čekao je trenutak kada je dovoljno “jak” kako bi svoje snove pretvorio u stvarnost. Mene (a to nije objektivno) malo smeta ta savršenost. Od izvedbe, vokala, čak i studijski snimatelji su na svjetskom nivou, no gdje su “muda”, gdje su te male sitne mane koje itekako znaju obojati cijelu priču?

Njegove rime izražavaju njegove demone, koji i nisu u priči odveć opasni, dok ljubavni tekstovi neće previše dodirnuti “jaču i dlakaviju” populaciju, pa je odgovor na pitanje zašto je njegova većinska publika ženska, vrlo lak. Da kažem, da sam ja glazbenik, to bi mi itekako laskalo, jer sam (pre)često čuo kako je većina klinaca počela svirati upravo zbog komada, a oni rijetki koji se zaljube u glazbu nisu imali te sreće da to i ostvare.

Teško je reći koliko potencijala ima ovo ime. Hoće li se ugasiti nakon jednog albuma ili će napraviti revoluciju koja nam je toliko potrebna. Album je snažan, kompletan, ali kao što rekoh, njegova je najveća mana, njegova “savršenost”. Pretjerano uglancan, bez hrabrosti da se ruše granice. Ali, moram istaknuti, posebno skrećem pažnju na balade gdje je itekako jak. No, danas vokalnim instrukcijama svojih mentora ne prikazuje veliku razliku u vokalnim sposobnostima (koje se itekako čuju) između autora ovog djela i potpuno glazbenom opozitu Matije Cveka.

U moderno vijeme, koketirati s neobuzdanom potrebom da se nekom nešto svidi ili napraviti projekt za svoju dušu, svejedno je. Veliko je pitanje tko i koliko će se ovaj album slušati (mada toplo preporučujem, svakako je album kojem vrijedi dati veliku podršku). Samo što se bojim kako će se izgubiti u moru neukusa, kojim smo opkoljeni. Nadam se da nisam u pravu (oh, kako bih to volio biti) ali nažalost, unatoč tomu što je album odličan, realnost je daleko drugačija. Nemamo još jakog vođu, a koji će to biti vodiči budućih generacija, sad slobodno mogu reći da “umjetnici” poput Mahkeya mogu (i moraju) zauzeti to mjesto.

I da, vrijeme je da se pojave novi buntovnici koji će biti proganjani i zabranjivani. Tako se ulazi u povijest.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5