Dubioza kolektiv svoju je glazbu u počecima besplatno publici distribuirala putem interneta u mp3 formatu, kasnije je uz popularnost stigao i CD format, a došlo je vrijeme i za ploče. Svo ovo vrijeme besplatno dijeljenje glazbe ostala je njihova misija, a sve ostalo je nešto poput usputnog mercha.
Prije albuma “Firma ilegal” i “5 do 12” Dubioza kolektiv objavila je dva studijska albuma, nastupni “Dubioza kolektiv” i “Dubnamite” dvije godine kasnije, 2006., da bi između toga još otkrili EP “Open Wide”. Sva ta izdanja su sadržavala pjesme na engleskom jeziku, a ova sljedeća dva su prva na bosanskom jeziku ili što bi mi na Balkanu rekli, na domaćem jeziku, i zapravo su u hrvatski radijski eter upravo ušli s njima. Priču oko ulaska u eter znam, nije bilo lako, ali kada se ta očita barijera u nečijim mozgovima razbila sve je bilo jasno. Ako želite da budete slušani, morate puštati Dubiozu, bend vođu neke nove buntovničke generacije koja je zahvaljujući njima znala reći “Dosta”, a ne živjela po pravilima “Šuti i trpi”, da se izrazim s nazivima njihovih pjesama. Dubioza je narod u Bosni vodila i na ulice i bila s njima na ulici i na neki način i dalje su onaj ulični bend, da se tako izrazim. Bez obzira na sve silne nastupe na svjetskim festivalima i na najvećim glazbenim pozornicama, uvijek su voljeli najviše zasvirati među rajom, na nekoj pijaci, na gradskom trgu ili u nekoj običnoj prostoriji. Zato će bez obzira na uspjeh biti jedan od najomiljenijih bendova 21. stoljeća na našim prostorima. Jer su uvijek pri zemlji, iskreni i ljudi s velikim početnim slovom. Borci za pravdu.
Hajdemo reći da su ova dva albuma ujedno i dva najsvjetlija trenutka njihove glazbene karijere, s najviše hitova i možda najizravnijim tekstovima (uz “Apsurdistan”, naravno). Zato ćemo se i najviše vraćati ovim pjesmama. Ove pjesme slušaju i rockeri i nerockeri, i narodnjaci i zabavnjaci, svi znaju za “Blam”, “Firmu ilegal”, “Kokuza” ili “Recesiju”. No, ima tu i pjesama koje su po meni još izravnije i bez tolike količine zabavno-satiričnog karaktera kakve su ove spomenute. To su “Dosta”, suradnja s Frenkiejem, “Vlast i policija” i “Oni dolaze” na albumu “Firma ilegal” ili “Walter” i “Vidi, vidi, vidi” na albumu “5 do 12”. Te pjesme pozivaju na bunt, one su u prvom redu uz barikadu, te pjesme jasno daju do znanja u kojim je govnima Bosna i Hercegovina, ali i cijeli Balkan, pjesme koje otvoreno govore kako su sinonimi za vlast i policiju zapravo mito i korupcija, odnosno pjesme koje otvoreno pozivaju na borbu protiv fašizma, siromaštva, loše politike, mržnje i svega onoga zbog čega je Balkan postao Balkan. Ne postao, nego oduvijek bio i bit će ako idemo po onoj “šuti i trpi”. Ne kažem da i ostale pjesme to ne otkrivaju, ali ove su mi nekako najbrutalnije i nakon kojih će vam se krv slediti u žilama ili če krenuti suze na oči, jer znate da ste nekada i vi to isto proživjeli ili proživljavali.
Album “Firma ilegal” vjerojatno je i najbolji album u karijeri Dubioze, hitoidan i u istu mjeru i autorski snažan i bendovski, a i realno, to je zadnji album s tri glavna vokala. Kako da zaboravimo na Adisu Zvekić koja je bila na prvoj crti benda i svojim stavom na pozornici i na albumu još više tjerala strah u kosti onima kojima se bend tekstovima obraćao, tamnoj strani. Nešto manje hitoidan “5 do 12” ipak je imao slabiji rezultat, ali s njim su, ako se dobro sjećam, krenuli prvi veliki nastupi izvan Bosne i Hercegovine, pa smo ih tada mogli vidjeti na INmusic festivalu na Jarunu na onom, mislim da se zvao Hidden stage, a gdje sam bio na prvoj crti sa strane publike. To je bio nastup u sklopu promocije spomenutog albuma. Generalno gledajući s ova dva albuma su zabljesnuli i tada je sve krenulo jako brzo u smislu uspjeha. Dubioza je počela svirati svjetske festivale i do dan danas dobro da nisu obišli cijeli planet. Već su i u europskim krugovima poznati kao jedna od najvećih europskih live atrakcija, što je potvrđeno službeno i na Pol’andRock festivalu u Poljskoj. Nastup na tom festivalu proglašen je najboljim te godine pa je završio i na dvostrukoj ploči. E to je pak izdanje koje je jedno od najboljih live albuma koje imam u svojoj kolekciji. Ako uspijete nabaviti, svakako to učinite, vrijedi svakog eura.
A kad smo kod ploča, vrijeme je da napišem i one najvažnije crtice ove recenzije, a ona je vezana uz reizdanje ova dva albuma na vinilu. Doduše, ovo je prvi put da su albumi završili na vinilu, a to je format do sada strane glazbi Dubioza kolektiva. To se donekle može i osjetiti. Priprema mastera nije baš najbolje prošla, pogotovo na prvom albumom, onom produkcijski slabijem gdje se često osjete izraženi sibilanti, a to je nešto što ovaj analogni format nikako ne voli. I zvuk je tiši nego što bi mogao biti, dosta skvrčen u smislu širine zvuka što je rezultatiralo ne baš tako sjajnim zapisom. Što se tiče albuma “5 do 12” zvukom je nešto bolji, ne osjete se toliko sibilanti, ali isto fali širine u zvuku. Nemam informaciju je li CD master zapisan na vinil ili je rađen remaster za ovu priliku. Uglavnom, zvuk nije dobro zapisan na ploču, što je svakako smanjilo dojam oko cijele priče s ovim formatom. I još jedna bitna stvar, najavljene su ploče žute boje, a dobili smo ploče citrusne žute boje, tako da je očito da se netko zeznuo s numeracijom boje koja se tražila u samoj tiskari. Na svim mock up materijalima koji su izašli u javnost jasno se vidi da su ploče trebale biti klasične žute boje. Još jedan nepotreban propust. Oba izdanja su u klasičnom outer sleeve formatu ubačena u inner sleeve na kojem se nalaze tekstovi pjesama. Dizajn je odrađen bez ijedne greške, a iza njega, stoji basist benda Vedran Mujagić. Dobro je imati in house dizajnera, em zna priču oko benda, em je jeftin(iji) (hahaha). Sjetih se još jedne stvari, hrbat je naopako okrenut na oba izdanja, ne znam je li to namjerno ili ne, ali svakako je drugačije od svjetskog standarda.
Ono što još želim istaknuti, Dubioza kolektiv je najavila objavu i ostalih albuma na gramofonskim pločama, a samo se nadam da će jednoga dana u to biti uključena i prva dva albuma, “Dubioza kolektiv” i “Dubnamite” te da se svakako na prvo reizdanje ubaci i EP “Open Wide”. Jasno je da su u smislu miksa i produkcije to najslabiji albumi Dubioze, ali su onim prvim obožavateljima benda možda i najvažniji, a da ne govorim da su autorski još izravniji u smislu bunta. Šteta bi bilo njih izostaviti. A do tada, čekamo “Wild Wild East” i “Apsurdistan” koji su već bili dio modernije produkcije pa vjerujem da će i zapisi biti nešto konkretniji. I ova dva albuma objavljuje Menart.
* još jednom napominjem, finalne ocjene recenzija ovakvog tipa su vezane uz reizdanja, a ne same originalne verzije albuma.