IZVJEŠĆE/FOTO: Partibrejkers u Tvornici kulture – rijedak susret dva gitaristička boga
15. listopada 2023.
Nikola Knežević (2826 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Partibrejkers u Tvornici kulture – rijedak susret dva gitaristička boga

Partibrejkers još jednom u Tvornici kulture, još jedan njihov koncert na istoj lokaciji, možda nekome to zvuči dosadno, ali za ovaj bend i njegovu publiku ništa nije monotono jer njihov susret nikada ne gubi energiju, nego ju dodatno stvara.

I nije samo novi susret publike i benda bio taj o kojem pričam u naslovu, nego su na istoj pozornici u istoj večeri nastupila dva gitaristička boga. Kad sam čuo da je Benston predgrupa totalno sam smetnuo s uma da je gitarist benda Zoran Čalić, jedan od najzaslužnijih za riffoidnu sliku (garažne) rock glazbe devedesetih godina na našim prostorima. Ovaj bend mi je studijski malo bio ispod radara, iako sam poslušao nekoliko singlova, ali oni nisu bili nešto za što bi se trajno zakačio. Vokal je najveća boljka, čak i tekstovi nisu dovoljno dobri kao kad je Šiljo vodio bend Gatuzo. Ali live svirka u Tvornici kulture bila je opaka, Čalić me sa svojim čvrstim garažnim zvukom omotanim fuzz efektom, a kasnije i korištenjem slidera vratio u te slavne devedesete i podsjetio koliko je on bio i ostao velik. I gitarist i čovjek. Ne mogu reći, Šiljo ga je super pratio, otišli su u sjajne improvizacijske smjerove, a publika je dala ogromnu podršku tako da je njihovo srce sigurno na mjestu. Satnica je bila točna tako da je nastup trajao nekih tridesetak minuta.

Foto: Ivica Drusany

Ako govorim o svojoj listi bogova gitare na ex-Yu području onda Antona stavljam na sam vrh, ne zanemarujući ultimativnog boga Točka i virtuoza Stefanovskog. Ali način na koji Anton drži cijelu konstrukciju Partibrejkersa svojim impresivnim sviranjem gitare, nevjerojatnom kontrolom efekata i činjenicom da je zaslužan za neke od najboljih i najprepoznatljivijih riffova u povijesti našeg rock and rolla, nemoguće je da ga ne stavim na prvo mjesto. Nemojte ovdje misliti da isključujem ostatak benda u cijeloj ovoj priči, jer da nije ostalih članova benda, sigurno niti Anton ne bi bio u tako dobroj formi. Partibrejkers su uvijek bili svirački među najboljim bendovima, pa onda i svoju energiju i sirovi punk rock zvuk uspješno prenose i na publiku. Anton je bio odlično raspoložen, baš kao i Cane, bili su savršeni cijelu večer. Malo priče, puno muzike. To je ono što i želimo. Publika je bila raznovrsna, od onih klasičnih punkera s irokezama, čizmama i traper jaknama s bedževima i amblemima, preko rockera s nitnama na kožnim jaknama, do onih koji nisu dio niti jedne ove, da tako kažem estetske kulture, nego su jednostavno obožavatelji glazbe i Partibrejkersa. Među svima njima bilo je i puno mladih, onih koji upijaju moć punk rock glazbe, a tko zna, možda će im upravo ona dati snagu i odlučnost da se i sami bave glazbom. U kojoj god to sferi bilo.

Foto: Ivica Drusany

Repertoar je bilo klasičan s naglaskom na njihove prve albume, ali nisu izostavili niti najbolje radove iz 2000-ih godina. Nit vodilja ove večeri su bile pjesme “Noć”, “Zemljotres”, “Lobotomija”, “Ćutanje”, “Žurim”, “Put za jug”, a onda je krenuo highlight večeri. Desetominutna izvedba velikog hita “1000 godina” bila je uvertira u taj highlight, Cane iskorištava pjesmu za svoje obraćanje publici, prilazi joj, izaziva ih još više svojim gestikulacijama, obilazi lijevi i desni korner, sredinu, a svo vrijeme bend briljira, dok Anton vodi ljubav sa svojim Fenderom. U međuvremenu čuli smo i “Sirotinjsko carstvo”, a potom je ubrzo krenulo i Sveto Trojstvo, kako ga znam nazvati. “Hipnotisana gomila”, “Kreni prema meni” i “Hoću da znam”. Atmosfera je još više proključala, Tvornica kulture postala je vrući lonac rock and rolla. Bend je u nevjerojatnoj formi, vide se osmjesi na njihovim licima, a Cane se ovoga puta nije svađao s tehničarima, monitorima i publikom. Što znači da je bio u svojem najboljem izdanju, iako će neki dežurni zajebanti tvrditi da je ono drugo njegovo najbolje izdanje. Polako se bližimo kraju koncerta, sretni što smo bili još jednom dio energije Partibrejkersa i nadam se da će se tradicija dolaska u Tvornicu kulture i Zagreb nastaviti. Jer Partibrejkers su tu da nešto poruče, održe lekciju znanja iz rock and rolla i svakako usput još jednom potvrde zašto su jedan od najvećih bendova naših prostora.

Foto: Ivica Drusany

Šaljem snimku s Brejkersa svojem dragom prijatelju Draganu Ambroziću u Beograd s porukom – “kad neću ja u Beograd, onda će Beograd meni. Pardon, Zemun”. Na što dobivam odgovor da je u istom trenutku u Domu omladine u Beogradu slična situacija. “Isto. Ne idem u Zagreb, ali evo ga Kornel u Domu, pardon Šumski”, kaže Dragan na što dodajem da je sve ovo potvrda bratstva i jedinstva pa smo se složili da ono funkcionira i dalje. Glazba nas drži sve na istoj frekvenciji, ona nas povezuje, dok ju slušamo ništa nije važno, samo naše emocije, ono što u tome trenutku osjećamo i što želimo osjećati. A što želimo na koncertu Partibrejkersa? Maknuti brige u stranu, maknuti stres iz svojeg života barem na tih sat i pol vremena, oznojiti se i iskakati, pjevati iz petnih žila. Ili što bi rekao Ambrozić – “subotom uveče” – što me podsjetilo na pjesmu benda koji je zadnjih mjeseci na tapeti većine medija, Prljavog kazališta i važnog stiha: “Subotom uveče ideš u disko / Ti voliš gužvu i znoj / Ti voliš da te grle znojni studenti / Ti voliš kad ti šapuću / Hajde, poljubi me, honey”. To je glazba! Hvala, Partibrejkersi, još jednom!

Foto: Ivica Drusany