RECENZIJA: The Brand New Heavies: “Never Stop… The Best of” – lektira plesne glazbe devedesetih
25. listopada 2023.
Zvonko Slišurić (90 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Brand New Heavies: “Never Stop… The Best of” – lektira plesne glazbe devedesetih

Već koje destljeće mlađa populacija od mene, koja svoje formativne godine gradi u devedesetima, ponajviše zahvaljujući Aquarius klubu na Jarunu i malo kasnije oformljenoj izdavačkoj kući, a polako ulaze u srednje doba, mogu se radovati nekim reizdanjima ili kompilacijama koje njeguju vrlo popularan glazbeni stil koji još i danas utječe na nove glazbenike.

Tih ranih 90-ih se pojavljuje glazbeni stil acid jazz (izraz koji je stvorila istoimena izdavačka kuća), pa su najistaknutiji predstavnici počeli osvajati plesne podijume, zamjenivši disko glazbu koja više nije imala smisla jer se počela pretvarati u vlastitu karikaturu. Bendovi koji su zapalili klupsku scenu su Jamiroquai, Galliano, Mica Paris, United Future Organization (fantastični Japanci), a jedni od rijetkih preživjelih su, dakako, The Brand New Heavies.

Osnovani su 1985. u Ealingu u zapadnom Londonu . Usredotočeni na tekstopisce/multiinstrumentaliste Simona Bartholomewa i Andrewa Levyja, temeljne članove grupe od njezina osnutka, Brand New Heavies najpoznatiji su po nizu uspješnih singlova ranih 1990-ih s N’Dea Davenportom kao glavnom pjevačicom. Iako nije sudjelovala na prvom albumu, nametnula se svojim visokokvalitetnim soul vokalom u sljedećih nekoliko albuma. U svojoj karijeri (koja traje još i danas, objavili su 2019. više nego solidan album), promijenili su nekoliko pjevačica, a njihovih 16 albuma dovoljno govori o postignutoj kvaliteti.

Prije nekoliko mjeseci objavljen je “Best of” sjajnog J. Kaya i njegovog benda Jamiroquai, pa nije malo iznenađenje da se napravi i jedna referentna kompilacija The Brand New Havies. Većina njihovih albuma objavljeno je na vinilu, neki možda čekaju bolja vremena za takvu priču, ali samo najveći ovisnici o njihovom zvuku mogu i moraju imati sva izdanja. Jedni su od rijetkih bendova čiji hitovi ne nadmašuju (barem ne značajno) ostatak njihova repertoara.

Ova kompilacija (nažalost) obuhvaća njihove devedesete, iako su imali sjajne momente i u 21. stoljeću. No, onda bi ova kompilacija trebala barem treću ploču, a to bi vjerojatno imalo za posljedicu i skuplji proizvod. No, ako se usredotočimo samo na to razdoblje, kompilacija je sjajno postavljena (osim par meni nepotrebnih remix verzija, koji iako nisu loši, nagrđuju cjelokupnu sliku isključivo “live” benda). Za ljubitelje ovog zvuka album plovi po uspomenama, iako taj stil, uključujući i najslavnijeg Jamiroquaia, nije nikako nov. Takvu glazbu su stvarali još gotovo dva desetljeća prije Quincy Jones, George Benson, Herbie Hancock, Bill Withers i mnogi jazz glazbenici koji više nisu nalazili kruh u klasičnim jazz izražajima. Sjećam se preminule legende domaće jazz glazbe Line Devića i njegove izjave kada smo u zadimljenom kutku moje sobe prvi put čuli The Brand New Heavies… “Imam toga na lopate, ništa novo, ništa posebno…”. No ipak ima tu nečega novoga. Tih ranijih desetljeća ta je glazba bila isključivo domaćin američkim emisijama tipa “Soul Train”, a na ovaj se novi i svježi način infiltrilara na europski kontinent. Kod nas, konkretno, preko Songkillersa, Soul Fingersa i Mayalesa. Prvo izdanje izdavačke kuće Aquarius Records imena “Lagano, lagano” bilo je usporedno u realnom vremenu svjetskih zbivanja.

Ova kompilacija je lektira plesne glazbe devedesetih, još itekako svježa, i samo se pitam, ako ste ikada voljeli izaći u grad, u klub, ili zastarjelo recimo disko klub, ovaj bend je neizbježan rekvizit svakog dubokog štovatelja tjelesnog habanja, čak i na nas koji još tek smiješkom možemo prizvati sjećanja na vrijeme kad smo lomili kosti i cijedili mišiće. Ovo izdanje možda potakne na riskantno gibanje tijela. Možda i slomimo koju košćicu, ali za ovaj bend to itekako vrijedi. Na kraju, nije u pitanju samo vinilno izdanje, kojeg preferiram. CD verzija je također dostupna.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5