Čini mi se da nam nikad dosta genijalnih američko-irskih celtic punkera Dropkick Murpyhs, više puta su kod nas bili i više puta su rasprodavali prostore te ostavljali publiku bez daha i s hrpom znoja na tijelu, kao i piva u zraku.
Šalata je bio sljedeći prostor koji su Dropkick Murphys osvojili i to u srijedu, 12. lipnja, vrijeme nije bilo prevruće pa je većina publike došla čak obučena na duge rukave da bi ubrzo shvatili kako ovo nije koncert gdje ćeš se prehladiti, nego koncert koji će na sve zagrijati i itekako oraspoložiti. Na predgrupu nisam uspio stići, pa samo mogu reći da je prije glazbenika iz Bostona na pozornici bio klasični punk bend Grade 2 iz Engleske.
Dropkick Murphys su do sada objavili 12 albuma, dok se setlista sastojala od pjesama s čak 11 albuma što je zaista rijetkost za čuti. Obično je teško zadovoljiti sve obožavatelje i izvesti pjesme koje baš svi vole, ali ako ćemo na prvu reći da je ovo lista tijekom koje su prošli kroz cijelu svoju karijeru, onda je to u slučaju benda iz Bostona doslovno tako. Najviše su nas vraćali na sami početak svoje karijere i album “Do or Die”, a veliko oduševljenje publike je bilo kad su izveli obradu tradicionalne pjesme “Skinhead on the MBTA” i “Boys on the Docks” koja se našla na bisu. Osim piva u zraku često su se palile i baklje, pogotovo u krucijalnim trenucima koncerta, kao što je obrada pjesme “You’ll Never Walk Alone” ili “Rose Tattoo” za koju sam htio reći da je jedan od posljednjih njihovih velikih hitova dok nisam shvatio da je prošlo već 11 godina od izlaska pjesme. Bend je držao brzi tempo cijelo vrijeme koncerta, iako je bilo određenih laganica, iako kad kažem laganica to je u slučaju njih samo još jedna žestoka pjesma uz koju se dobro pije, poput “Kiss Me, I’m Shitfaced” koja je zatvorila regularni dio koncerta. No, čini mi se kako se koncert približavao kraju da su tako pjesme bile sve hitoidnije, a publika sve luđa i luđa. Pjesme “The State of Massachusetts”, “The Hardest Mile”, obrada “The Irish Rover” te spomenuta “Skinhead on the MBTA” bile su prava poslastica pred kraj setliste. No, nema one moje, a i mnogima drugima najdraže, koja je pak stigla u pozivu na bis. Prvo “Boys on the Docks”, a potom najveći hit Dropkick Muprhys, “I’m Shipping Up to Boston”. Već sam s jednog koncerta pisao kako u tom trenutku gledam najviše piva u zraku od svih koncerata koje sam gledao u životu. Tako je bilo i ovoga puta. Uz naravno šutku koja je bila neizostavna, kao i baklje u zraku.
View this post on Instagram
Žao mi je što na pozornici nismo vidjeli Ala Barra, glavnog vokala Dropkick Murphysa koji je još 2022. godine napustio bend kako bi se posvetio svojoj bolesnoj majci. No, do ove godine Al se nije vratio u bend što je svakako oduzelo dio energije na pozornici. Svaka čast Kenu Caseyu, ali Al je znao puno bolje podignuti atmosferu, pogotovo među publikom, a njegov vokal doista nedostaje na glavnom mikrofonu. Nadam se da će se uspjeti vratiti u bend koji je u međuvremenu snimio već dva albuma bez njega.
No i bez njega koncert je bio itekako spektakularan, razglas skoro pa savršen, light bez zamjerke i što jest jest, Dropkick Murphys su miljenici hrvatske publike, one punkerske i one nepunkerske, uvijek sa sobom donose pozitivnu energiju i vjerujem da nećemo dugo čekati na njihov povratak, koji god koncertni prostor bio u pitanju.
Foto: Ivica Drusany
[envira-gallery id=”83814″]