Umalo sam dobio PTSP od kiše nakon neuspjelog koncerta Urban&4 sa Simfonijskim orkestrom HRT-a nekoliko dana prije u Zagrebu, tako da sam stalno gledao u nebo iznad pulske Arene par dana kasnije. Kap po kap, kiša spremala se, ali na kraju jedina kiša koju smo dobili je ona s hitovima Simple Mindsa koji postoje sada već nevjerojatnih 47 godina.
Ima nešto u toj Škotskoj što mi odgovara, kunem se. Od Davida Byrnea i Annie Lennox, preko Simple Mindsa, do kantautora novije generacije koji nas maze svojom glazbom i riječima poput Paola Nutinija i Lewisa Capaldija. Talking Headsi su bili jedan od najutjecajnijih bendova svojeg vremena, Eurythmics su bili dio zlatnog doba synth popa, a Annie jedan od najboljih vokala na svijetu, dok su Simple Minds, rekao bih, bez obzira na svoju popularnost, ipak malo podcijenjeni. Njihove pjesme obilježavaju priče, emocije, ali i sama izvedba, što se moglo čuti i vidjeti u pulskoj Areni. Ako gledamo na pjesme poput “Mandela Day” i “Belfast Child”, oko vam zasuzi, a tijelo naježi na priče koje stoje iza njih. A ako pričamo o onim najvećim radijskim hitovima poput “Don’t You (Forget About Me)” i “Alive and Kicking” onda možemo reći da su Simple Mindsi bili i ostali hitoidan bend. Znate kad čujete neke pjesme na radiju koje su vam užasno poznate, a ne možete ih povezati s nekim bendom. Da, to je slučaj Simple Mindsa. Slično je i s još nekim bendovima iz naše povijesti, poput INXS-a.
Naletio sam na jedan dobar komentar na YouTubeu koji kaže da su Simple Minds jedan od rijetkih bendova koji mogu svirati uživo i zvučati dobro kao na studijskoj snimci. I doista je tako. Osnivači benda, pjevač Jim Kerr i gitarist Charlie Burchill, zvuče kao da su u zlatnom razdoblju benda. Jasno, Jim je s vremenom u glasu dobio neku “ranjivost” ili prirodni vibrato koji nas još više obara s nogu. A Charlie je gitarist koji stoji iza nekih od najpoznatijih riffova Simple Mindsa, a da ne govorim koliko njegova gitara stvara posebnu atmosferu kod svake pjesme. Nije njegova gitara samo gitara, nego i ambijentalna pozadina, pogotovo kada koristi kombinaciju pedala, Floyd Rosea i potenciometara na svojoj gitari. A kako je razglas u pulskoj Areni bio čisto savršenstvo, tako je i njegova gitara bila u punoj snazi. I nisu samo oni briljantni, moram spomenuti i bubnjaricu Cherissu Osei koja je s bendom od 2017. godine i koja je unijela neku posebno svježu energiju. Kako ta žena udara u doboš – nevjerojatna energija, preciznost i talent, a pokazala je to i na bubnjarskom solu nakon pjesme “New Gold Dream (81-82-83-84)”. Publika je obožava, vidjeli smo to na finalnom pozdravljanju publike kad je slatko trčkarala od bubnjeva do svojih kolega kako bi se naklonila publici. I zadnja je otišla s pozornice što je publika ponovno dočekala s ovacijama. No, nije Cherissa jedina kraljica večeri, kako je to znao reći Jim Kerr na koncertu u Puli. Prateća vokalistica Sarah Brown već je cijelu dekadu s bendom, a njezin vokal je toliko impresivan da ponekad preuzima ulogu glavnog vokala, pa je tako primjerice na bisu sama izvela “Book of Brilliant Things” dok je Jim sjedio sa strane i uživao slušajući, te u konačnici bio prateći vokal njoj. Nije ni čudno s obzirom na imena s kojima je Sarah surađivala do sada tijekom svoje karijere, poput Pink Floyda, Georgea Michaela, Stevieja Wondera i drugih. Ni ostali glazbenici nisu ništa manje sjajni, basist Ged Grimes imao je na trenutke neki distorzirani zvuk basa koji je prodirao kroz naša ušna osjetila, dok smo imali prilike čuti i novog člana benda, klavijaturista Erika Ljunggrena koji je zamijenio sjajnu Berenice Scott. Zvuk syntha i klavijatura bio je karakterističan za bendove osamdesetih, pa tako i Simple Mindsi mnoge pjesme temelje na prepoznatljivim riffovima na crno-bijelim tipkalima. Dobro se Erik snašao u cijeloj priči. Gordy Goudie je bio druga gitara i drugi prateći vokal, onakav mršav i šljaštav malo je bacao na Princea, ali također važan dio bend. A bend? Kad sve ove kockice spojimo u jednu cjelinu zvuči impresivno, odradili su cijeli koncert bez ijedne greške. Nastup je pratio jednostavan light, kao i pozadinski LED displayi koji su bili postavljeni dosta nisko. Nenametljivo, ali opet jako lijepo. U fokusu ipak najviše glazba Simple Mindsa.
Bio je to greatest hits repertoar koji je publika i očekivala. Naravno da će uvijek neke pjesme nedostajati svakome od nas, ali na licima publike je sve bilo jasno kad je koncert završio. Tada ništa nije nedostajalo. U zadnjih desetak godina ovaj bend je čest gost Hrvatske, a po ispunjenoj pulskoj Areni dalo se zaključiti da nam nikada neće biti dosta Simple Mindsa. Odmah na početku dali su do znanja što možemo očekivati – “Waterfront” pa “Once Upon A Time”. Gotovo je, kupljeni smo! A onda kiša emocija na “Mandela Day” koja zvuči i danas emotivno kao i onda kad su je izveli na Wembleyu krajem osamdesetih ili 2000-ih ispred Nelsona Mandele. Na svojoj setlisti bend se najviše koncentrirao na svoja dva najsupješnija albuma, “Once Upon A Time” i “New Gold Dream (81‐82‐83‐84)” pa smo tako čuli “Glittering Prize”, “Promised You A Miracle”, fenomenalnu “Someone Somewhere in Summertime” na koju je i publika sjajno reagirala, te plesne “Sanctify Yourself” i “Come A Long Way” na kojoj se Jimu pridružila Sarah. Bilo je teško ne pokrenuti bokove na ovom koncertu s obzirom da je kod većine pjesme osovina ritam sekcija. Čekao sam svoju omiljenu pjesmu, “Belfast Child”, koja je i stigla tik pred kraj regularnog dijela koncerta. Svaki put me obori s nogu, pa i sada. Jim se na trenutak maknuo kako bi se svi fokusirali na Charliejev gitaristički uvod, a kad se priključe klavijature i u konačnici Jimov vokal, srce vam se raspukne na tisuću komada. Sjetimo se svi tijekom pjesme nekoga koga smo izgubili u životu, sjetio sam se u ovom trenutku i Sinnead O’Connor koja je sa Simple Minds i izvodila jednom ovu pjesmu, sjetio sam se i svojeg djetinjstva, osmijeha koji je zbog ratnih zbivanja na nekoliko godina nestao. Sjetim se izgubljenih ljudi, članova obitelji, prijatelja, ljubavi. I onda kad čujete Jimov emotivan glas i riječi “one day we’ll return here when the Belfast child sings again”, nemoguće je sakriti emocije da ste i najtvrđa osoba. Regularni dio koncerta zatvaraju sa “Someone Somewhere in Summertime” koja mi je i dan nakon urezana u glavi, a potom i najvećim produktom njihove karijere “Don’t You (Forget About Me)” kada je najveći dio publike pjevao zajedno s bendom. Jim govori kako moraju ići jer im se pizza hladi. No, ubrzo se bend vraća na pozornicu, Sarah izvodi “Book of Brilliant Things”, a Jim naglašava kako ipak ne žele ići kući. Stiže lijepa “See the Lights”, a onda za kraj hitčuga “Alive and Kicking”. A Simple Minds su itekako zvučali “alive and kicking”. Kraj nije mogao biti bolji.
Zadnjih pola sata koncerta kap po kap, kiša se spremala kao da će opako pasti, ali dobili smo samo kišu hitova, crni oblaci kao da su se razbježali iznad Pule i otišli nekim drugim putem, sigurno prema Zagrebu jer nas je kiša pratila pola puta nazad. Čekao sam trenutak kad ću se sresti sa Simple Mindsima, bilo je nekoliko prilika u Zagrebu, ali svaki put se nešto dogodilo da sam ih morao propustiti. Kao da je suđeno da je to morala biti Vespazijanova arena, prekrasni ambijent koji treba još više iskorištavati za koncerte. Što se mene tiče, zagrebačka rezidencija koncerata svjetskih zvijezda komotno bi se preko ljeta mogla prebaciti u Pulu. Mislim da nitko ne bi zamjerio. Svakako tu i Šibenik treba dodati s tvrđavom sv. Mihovila. Imamo tradiciju s kojom se trebamo ponositi i iskoristiti za izgradnju neke nove budućnosti. Simple Minds su pravi primjer kako vino koje sve više stari ima sve bolji okus. Od 1977. godine su s nama Jim i Charlie, pomlađeni s nekim novim članovima, zvukom identični, na pozornici visokom energijom prisutni. Jim će za 5 dana proslaviti 65. rođendan. I ne staje. Impresivno kao i ovaj koncert u Areni Pula. Bili su besprijekorni i podsjetili nas zašto je glazba toliko bitna u našim životima.
Da ne ispadnem bezobrazan za kraj moram reći da su prije Simple Mindsa nastupili Riječani, grupa Grad. Bilo se lijepo sjetiti i nekih njihovih pjesama koje smo znali puštati na radiju. Bili su dobri, a sada jesu li odgovarali pred nastup Simple Mindsa ili ne, ostavit ću da svatko zasebno prosudi. Meni nisu smetali.
Foto: Muhamed Talić
[envira-gallery id=”84515″]