Skoro pa instrumentalni trojac iz Teksasa stigao je u Zagreb kako bi prije svega promovirao novi studijski album “A LA SALA” i bez obzira na veliki broj obožavatelja u svijetu iznenadila me informacija da je koncert na Šalati odavno rasprodan.
Prvenstveno sam bio mišljenja da njihov nastup, pogotovo zato što je u pitanju većinom instrumentalna glazba, možda i nije baš za Šalatu, no pogriješio sam čim sam čuo prve taktove. Naučio sam da naziv benda dolazi iz tajlandskog jezika pa tako riječ “khruangbin” znači “avion”, a ujedno s Tajlanda i vuku nekakve glazbene utjecaje. Stoga i nečudi da zvuče tropski, sanjivo i ritmično. Njihova glazba teško se može svrstati u jedan žanr, iako generalno bend predstavljaju kao indie rock, ali ima tu i utjecaja surf rocka, psihodelije, soula, pa čak bih rekao da me podsjećaju na neke uspješne svjetske jazz house projekte. Kako ih čujete na njihovim albumima doslovno su takvi i uživo, bubnjevi DJ Johnsona su prekrasni, a snare je toliko napet i snažan da u nekim trenucima ostavlja dojam da je u pitanju neki elektronički ili hip hop beat. Bas bubanj je na minimumu s obzirom da je zvuk basistice Laure Lee Ochoe dosta dominantan, pa ga često osjetite u istoj ravnini lead gitare. A gitarist Mark Speer (koji je cijelo vrijeme koncerta nosio dres Luke Modrića) je pak zadužen za jednu posebnu atmosferu, on sa svojim Fenderom Stratocasterom u boji drveta jako lijepo plete stvarajući dojam kao da ležite na plaži ispod zvjezdanog neba i razmišljate o raju. Nešto poput filma “Plaža” kad Leonardo Di Caprio otkrije prekrasan raj, koji u filmu doduše kasnije izrasta u pakao, ali se u konačnici ipak vraća tom istom raju.
Prvi dio koncerta bio je posvećen novom albumu pa su ga skoro u cijelosti izveli. Tada se publika još njihala u ritmu bez pretjeranih reakcija, iako je bend konstantno nagrađivala pljeskom i ovacijama. Kad su izašli na pozornicu već se čulo oduševljenje publike i to je bio trenutak kad sam shvatio da u Hrvatskoj ima velika fan baza ovog benda, iako sam vidio i tablice iz još udaljenijih mjesta izvan naše domovine, poput Beograda. “A LA SALA” je jedan od boljih albuma koje sam čuo ove godine i doslovno se na prvo slušanje zaljubio u ovaj bend. Čak je i scena na pozornici bila usmjerena prema promociji tog albuma s tri prozora i stepenicama ispred, kao da nam poručuju da su izašli iz svoje kuće ili sobe (ako ćemo doslovno prevesti) kako bi svojim talentom širili glazbu i na ostatak svijeta, odnosno kao da je iza tih prozora neki raj koji sam maloprije spomenuo. Kroz te prozore mogli smo vidjeti razne animacije, poput neba, jer se ipak uz ovu glazbu lebdi. Skromne dimne zavjese su prolazile kroz članove benda, a dimnih zavjesa bilo je i iznad publike.
Njihove najveće uspješnice uslijedile su u drugom dijelu koncerta i bilo je vidljivo da su se i oni najtvrđi poput mene rasplesali na te prekrasne ritmove. I nevjerojatno je da danas jednostavnost najbolje prolazi, jer njihovi aranžmani nisu pretjerano komplicirani, sve je bazirano na ritam sekciji oko koje onda gitara izgrađuje svoj vlastiti svijet. Gitara je ispunjena reverbom i echom, ponekada čujemo i wah wah pedalu, pa me to vratilo čak u vrijeme Jimija Hendrixa, a ponekada čujemo i njihove sanjive vokale. Čak je i bubnjar bio prateći vokal. U tom drugom dijelu koncerta čuli smo neke od njihovih najpopularnijih pjesama kao što su “So We Won’t Forget”, “Time (You and I)”, “Evan Finds the Third Room”, “Two Fish and an Elephant” i “August 10”, a završili su regularni dio s fenomenalnom “María también”. I kao da je krajem koncerta ritam postao malo brži i žešći, a njihova izvedba je otišla u neke sfere virtuoznosti.
Ponovno se dižu stepenicama do svojih prozora i odlaze s pozornice, no publika ih poziva nazad na bis koji otvaraju lagano i romantično uz “White Gloves” da bi se dostojanstveno oprostili od zagrebačke publike s meni najdražom pjesmom “People Everywhere (Still Alive)”. Publiku je to najviše rasplesalo i oduševilo, a njihova izvedba je još jednom bila na vrhuncu. Čak mi je i razglas bio sjajan, sve je zvučalo onako kako treba i bend predstavilo u najbolje (zvučnom) svjetlu. Pravi ljetni koncert! Boljeg nismo mogli imati! Mnogi su iščekivali “Texas Sun”, njihov najveći hit, ali ga nisu dobili jer ne izvode tu pjesmu na turneji, a i nije to to bez Leona Bridgesa.
Trojac je zahvalio svima na dolasku i odjahao u suton prema središtu Europe gdje nastavljaju ovu turneju. Baš su nas sve zarazili i sad nakon cijelog koncerta ostaje samo jedan upitnik iznad naših glava – kad će se ponovno vratiti u Hrvatsku? Nadam se da nećemo dugo čekati jer želimo još ovakve glazbe koja se doslovno može slušati konstantno i bez opterećenja. Bilo u smislu da je ta glazba u glavnom fokusu ili samo kao pozadina. Ima taj drive i dream pop moment, nešto poput Still Cornersa, ali opet na tragu psihodeličnog i tropskog indie rocka koji se na momente susreće s disco i funk glazbom. Kombinacija vrijedna sna ljetne noći na Šalati.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”84885″]