Znate li što je zajedničko sorti vina Prč i Tam Tam Music Festivalu? Prč je autohtona sorta vina s lokaliteta Sućuraj na otoku Hvaru koju je obitelj Vujnović praktički već skoro zaboravljenu uskrsnula i vratila je u život i danas je to cijenjena sorta vina.
Tam Tam Music Festival također je autohtoni proizvod iz Sućurja na Hvaru, a festival je to koji su trojica entuzijasta iz Sućurja, Leo, Ante i Jure (od istih onih Vujnovića) u želji da mjestu daju neku ljetnu kulturnu ponudu, a da to ne budu klasične ribarske večeri ili nešto slično, prije petnaestak godina pokrenuli iz čistog entuzijazma. U početku je to bio tek mali jednovečernji koncert, a kasnije se priča lagano širila pa su spajanjem dva TAM kamiona dobili malu binu po kojoj je festival dobio i ime. Svake godine festival je rastao i od jednodnevnog, pa dvodnevnog, danas je narastao na desetodnevni festival koji se već etablirao širom regije i koji već godinama pohode ljudi sa svih strana i iz sada mnoštva zemalja.
Ovogodišnje, dvanaesto izdanje festivala ponovno je nadmašilo sva dosadašnja izdanja, ali to nije ni čudo, svake godine festival raste, a raste samo onoliko koliko je potrebno, nikada ovaj festival neće postati prevelik da bi “pojeo” sam sebe, dok će mu se njegovi vjerni posjetitelji i dalje vraćati.
Priču o ovogodišnjem festivalu započeo bih s njegovim krajem, a na kraju festivala, zadnji dan u kampu, imali smo priliku pogledati dokumentarni film Sedma republika.
“…Taj poseban kulturni i duhovni prostor, koji se kao nadnacionalni, imaginarni entitet udjenuo u okvire tadašnjih šest jugoslavenskih republika i podijelio njihovu sudbinu u raspadu zajedničke države, publicista Ante Perković nazvao je “sedmom republikom”….”
Film u svom prvom dijelu reminisensijom vraća vrijeme na nastanak novog vala kroz priče njegovih protagonista, a nakon toga prelazi u današnjicu i govori o Tam Tam Music Festivalu kroz razgovore s organizatorima i glazbenicima koji sviraju na festivalu i njihovim dojmovima. Film je odličan prikaz nekog bivšeg vremena koji se kroz ovaj festival u smislu druženja i provoda na neki moderniji način održao i danas.
Bez obzira na velike vrućine koje su bile u vrijeme ovogodišnjeg festivala, koje čak ni sućurajsko kristalno bistro more nije uspjelo, ublažiti ove godine smo se ponovo proveli kao nikad do sad. Za to su u prvom redu zaslužni organizatori i vrijedni volonteri koji su nam omogućili da nam apsolutno ničega ne nedostaje. Kao i obično u kampu, koje je srce i duša ovoga festivala, jeli smo prefinu vege hranu, a imali smo i sav komoditet koji pravi turisti imaju u svojim kampovima. Naš sada već čuveni “designers boutique shithouse with a view” je prava ljepotica, a i sve ostalo u kampu je funkcioniralo savršeno.
Radionica i popratnih događanja na festivalu bilo je ove godine više nego ikad pa smo tako ronili i disali, pravili origami i igrali se s blatom, vezli i crtali s Komikazama, istraživali samoniklo bilje i učili o insektima koji su nas pratili i bockali, lupali po udaraljkama, svaki dan vježbali yogu na plaži, a naravno naš arheolog Nikša vodio nas je kroz Sućuraj pričajući nam povijest mjesta, a možda će za nekih stotinu i više godina neki drugi arheolog voditi neke druge ljude po mjestu i pokazivati im artefakte i pričati kako je nekoć davno ovdje održavan jedan divan festival. Možda će se na neki način festival održati i u dalekoj budućnosti.
Festivalski zbor ove godine bio je nikad brojniji i pod svojim ovogodišnjim imenom Zbor Dimboko pod vodstvom Tene i uz pomoć Maše, Nenada i ostalih održao je spektakularan nastup na školskom igralištu pred ogromnim brojem, što festivalaca, što turista. Stvarno su pokidali, možda ipak iduće godine probam ovom zboru pridružiti i svoj glas.
Splićani, Zagrepčani, Novosađani, Beograđani, Bosanci, Slavonci, ima nas na ovom festivalu sa svih strana i svi smo si dobri, svi si pomognemo ako treba, a mene osobno raduju djeca koja dolaze na festival već godinama i pratim ih kako rastu. Moje drage male Slovenke, Zagrepčani i Novosađanke kad su došli prvi put stvarno su bili jako mali, a sad je to već velika ekipa koja je po cijeli dan zajedno u igri i koja jedva čeka da se ponovo vidi.
Zbog muzike mi dolazimo na festival, ali vraćamo se svake godine zbog svega ostalog, zbog tih prijatelja, zbog tih druženja. Muzika nikad nije bila sporna, uvijek je to bio sam vrh nekog alternativnog pravca i svake godine line up je pomno biran i zadovoljio bi i one s najvišim kriterijima. A kad smo već kod muzike da se osvrnemo i na nju i na ono što smo ove godine mogli čuti i vidjeti na festivalu.
Otvorili su u kampu The Marshmallow Notebooks i Adam Semijalac i Fige i odmah je krenulo dobro, a drugi dan u kampu nas je oduševila Tena i njen projekt ŠećeЯ sa gostima, a nakon njih Antarktik.
Pomelo Chess Society svojim math rockom su odlično otvorili svirku na igralištu, a Just Mustard, Irci koji drugu godinu za redom dolaze na festival, bili su još bolji nego prošle godine, M.O.R.T. su već institucija festivala, razvalili su na igralištu, a drugi dan je to isto uspjelo Makedoncima iz Vagina Corporation, Seineu, Igralomu i vrlo zabavnim momcima i curi iz Vizelja.
Auto je ponovo otvorio svirku kampu nakon vikenda na igralištu, a nakon njih smo trčali po kampu ganjajući izuzetno atraktivni Putan Club koji je za pozornicu izabrao cijeli kamp i u moru znoja trčao gore dole.
Dimitrije Dimitrijević je na binu izveo supergrupu koja je oduševila sve, a nakon njih su svoje viđenje neopsihodeličnog i žestokog praslavenskog noisea imali momci iz Nemečeka.
Denis Katanec je nažalost zbog bolesti morao otkazati nastup na igralištu s kompletnom Klinikom, ali je oduševio sve prisutne sa svojim setom u kojemu ga je pratio Brane Norac i na kojem su prešli sve svoje nove i stare hitove, a Zeko na bis mi je baš nekako dobro legao, poklopilo mi se dosta toga.
Dina Jashari uz bend je sve to lijepo nastavila, a beogradski Proto Tip je svojom žestinom razvalio publiku u kampu.
Žestoki KiKlop i savršeni alt pop pančevačkih Ljubičica zaključio je glazbeni dio svirki u kampu, a nakon toga slijedio je fantastični trenutak kad nam je jedan od prvoboraca Tam Tam Music Festivala Aleksandar Stojković ST (Goribor) čitao svoju poeziju. Bacio nam je i bubicu u uho oko mogućeg ponovnog revitaliziranja ovog kultnog benda koji je svirao u Sućurju na prvim izdanjima festivala.
Dan kasnije nakon već spomenutog spektakularnog nastupa Zbora Dimboko ispred škole odlično su nas zabavili i rasplesali Revirgin i Rolo, a kroz cijeli festival osim bendova za odličnu glazbenu podlogu bili su zaduženi DJ Yugoplovia i DJ Miami Rice.
Atmosferu festivala možete odlično doživjeti i uhvatiti sa fenomenalnih fotografija koje je svaki dan kidao naš sada već “resident Spiderman fotograf“ Matej kojemu ništa zanimljivo nije promaklo, bilo to u kampu, na koncertima, na plaži, u mjestu ili bilo gdje u Sućurju. Znao nas je zaskočiti dok spavamo, dok jedemo, dok smo na radionicama, bacao se ispred bine za vrijeme nastupa bendova i uvijek je uspijevao uhvatiti odličan trenutak za fotku. Dio onoga kako je bilo na nastupima bendova i izvođača možete vidjeti i s video klipova koje su snimili Erik i Ivana.
I uglavnom to je bilo to. Ako sam nešto ili nekoga zaboravio nije bilo namjerno, još uvijek se svi utisci nisu posložili. Raduje me to da je već manje od 365 kad ćemo se svi ili barem velika većina naći na istom mjestu otprilike u isto vrijeme. Puno je bilo starih i poznatih ljudi, ali puno je bilo i novih i svi s kojima sam pričao kažu da će se vratiti.
Radujem se da ću tako ponovo vidjeti svoje nove kamperske komšije i prijatelje s planete Gazorpazorp, sve kampere koje već dobro znam, radujem se već sad Kići (& crew), Mini, Alex, Damiru, Eriku, Ivani, Kruni, Danijeli, Igoru, Nikši, Šandoru, Anama, Editi, Mariju… i svima ostalima uključujući naravno i “organizatorski grandmaster trio“.
I kako kaže pjesma koju je na kraju uz ovacije otpjevao zbor “Kad se neko nečem dobrom nada“, i svi mi koji smo se nečem dobrom nadali kad smo dolazili dobili smo puno više, a možemo se samo nadati da ćemo se svi ponovo vidjeti u Sućurju na sljedećem izdanju Tam Tam Music Festivala.
Such a Heaven je što se mene tiče Sućuraj na engleskom.
Foto: Matej Čelar
[envira-gallery id=”84996″]