U sljedeća četiri dana donosimo izvješća i fotogalerije sa sva četiri dana ovogodišnjeg, spektakularnog izdanja Copenhell festivala koji je održan u glavnom gradu Danske, Kopenhagenu od 19. do 22. lipnja. Iz Kopenhagena izvješćuju Ivan Jelčić (novinar) i Vedran Levi (fotograf).
Napokon je došao i ovaj dan i moj dugoiščekivani povratak na Refshaleøen, jedan on niza otočića koji konstituiraju dansku prijestolnicu Kopenhagen. Ovo napušteno brodogradilište blesavi bezidejni Danci nisu se sjetili prodati za jednu krunu članu rodbine nekog od svojih ministara kako bi tu zabetonirao kakvo apartmansko naselje, niti su ugledali nevidljivu ruku tržišta i kakvom ruskom tajkunu utrapili atraktivno obalno zemljište u zamjenu za vrećicu obećanja i nešto malo veću vreću gotovine. Baš suprotno, namijenili su ga za uporabu cjelokupnom zainteresiranom građanstvu kroz razne društveno korisne sadržaje poput šetališta, umjetničkih galerija, velike tržnice bio proizvoda na otvorenom zajedno s najvećim europskim prostorom za street food najbolje kvalitete, pa čak i Copenhill – moderna spalionica otpada koja se, uz uslugu pretvaranja cjelokupnog otpada tog grada u električnu i toplinsku energiju, za vrijeme snježnih dana pretvara u atraktivno skijalište. Naravno, tu je i veliki prostor na kojem se svake godine održava najveći danski metal festival, Copenhell. Udaljen svega tridesetak minuta laganog hoda uz more od samog centra grada, ili pak samo par minuta biciklom, idealan je za svakoga tko poput mene ne smatra šator na livadi idealnim rješenjem za noćenje.
Moj treći uzastopni Copenhell ovaj put provodim u društvu foto genijalca Vedrana Levija, festivalskog veterana koji je ove godine po prvi put kročio na dansko tlo. I dok sam možda razmažen headlinerima s mojih prethodnih posjeta (Metallica, Iron Maiden, Judas Priest, Kiss, Slipknot, Pantera, Guns N’ Roses…) ove godine došao puno više zbog atmosfere, besprijekorne organizacije i ljepote samoga grada, više od četrdeset tisuća (većinom danskih) obožavatelja teškog metala imalo je priliku vidjeti oko 80 uglavnom kvalitetnih nastupa izvođača koji pokrivaju sve žanrove ekstremne glazbe, na četiri pozornice – dvije glavne i dvije sporednije.
Nakon registracije u srijedu popodne, odmah prva poslastica na najvećoj pozornici zvanoj Helviti – frontmen Slipknota Corey Taylor na turneji za svoj drugi solo album „CMF2“. Logično da je dio svog nastupa posvetio i promociji tog albuma pjesmama poput „Post Traumatic Blues“, „Beyond“ i „We Are the Rest“, kao i još par sa svojeg prvog solo uratka, no naravno da je velika većina ekipe u publici tu ipak bila jer su fanovi Slipknota i/ili Stone Soura, pa su i najbolji odaziv imale „Through Glass“ i „Duality“ kojima je zaključio svoj jednosatni nastup. Odličan početak festivala, očekivanja su sad znatno porasla.
Nakon Taylora brzo gibamo put šumarka u kojem je smještena najmanja pozornica – Gehenna. Jako me zanimalo kako uživo zvuče škotski post-metalci Dvne, čiji mi je pretposljednji album „Etemen Aenka“ bio jedno od najugodnijih iznenađenja i najslušanijih albuma 2021. Ovi štovatelji lika i djela Franka Herberta definitivno izgledaju i zvuče kao da pripadaju planeti Arrakis puno više od Timothyja Chalameta, a set im se osim uvodne „Si-XIV“ sastojao isključivo od stvari sa njihovog najnovijeg albuma „Voidkind“.
Dok je tlo gledališta ispred Gehenne posuto sitnim drvenim strugotinama, a glavne pozornice su uglavnom postavljene na betonsko-asfaltnoj podlozi bivšeg brodogradilišta, treća po veličini pozornica Pandemonium izdvojena je na iznimno prašnjavoj pješčanoj ledini. Loše za fotografa koji se do foto pita mora probijati po pustinjskim uvjetima, no za nas privilegirane kojima je uredništvo osiguralo preferencijalni tretman (i za one koji su za taj isti tretman nadoplatili koju krunu) potpuno irelevantno jer je ta pozornica jedina koja se savršeno vidi s izdignute tribine u R.I.P. sekciji. Savršeno mjesto za baciti oko na američke rockere Palaye Royale. Aktivni već skoro petnaestak godina, od svojih ranih tinejdžerskih dana, tri brata – pjevač Remington Lee, gitarist Sebastian Danzig i bubnjar Emerson Barrett (znam, zbunjujuće zbog različitih prezimena, no definitivno braća) već su objavila četiri vrlo slušana i popularna albuma. Iskreno, osobno sam ih nekako izbjegavao čisto zbog imena, misleći da su još jedan od tisuća metalcore ili emo narikača, no ustvari sviraju sasvim solidan i kvalitetan rock, jako su zabavni za pogledati i poslušati uživo, tako da je njihov najnoviji album „Death or Glory“ koji je najavljen za kraj kolovoza definitivno pri vrhu mojeg popisa željno iščekivane glazbe. Ovaj put nisu publici dali niti maleni zalogaj tog albuma, već su većinu setliste posvetili prethodnicima „Fever Dream“ i „The Bastards“, s odličnim stvarima poput „Lonely“ i „Fucking With My Head“.
Bez predaha nastavljamo dalje kroz zgusnuti raspored, natrag na centralni Helviti gdje nastupa The Offspring. Njih je uvijek zabava i zadovoljstvo pogledati, jer i nakon trideset godina nisu izgubili elan i žar za nastupanjem. Uz konstantnu i duhovitu komunikaciju s publikom i majstorsku svirku, Dexter i Noodles sa svojom podmlađenom ekipom i dalje izgledaju kao dva bezbrižna kalifornijska surfera koji su nas došli podsjetiti zašto su albumi „Americana“, „Smash“ i „Conspiracy of One“ bili neizbježni dio playliste svakoga koji je devedesetih slušao kvalitetnu glazbu. Od početne „Come Out and Play“ do odjavne „Self Esteem“ pokrili su čitavu svoju diskografsku karijeru, a usput nam pjesmom „Make It All Right“ dali i ekskluzivni uvid u njihov skorašnji album „Supercharged“ koji bi trebao postati dostupan javnosti u listopadu.
Čim je utihnula glazba s glavne pozornice, hitro se izmičemo pedesetak metara udesno na drugu po veličini pozornicu Hades gdje dočekujemo Brucea Dickinsona. Nažalost, Bruce nije dopustio foto ekipi snimanje, pa njegovih fotografija imamo samo par koje smo uspjeli okinuti gurajući se s mnogobrojnom publikom. Naravno, ova turneja je u službi njegovog sedmog solo albuma „The Mandrake Project“, prvog nakon skoro dvadeset godina (solo) stanke. I sam nastup definitivno nije na mega razini Maidenovog spektakla, no i bez dodatnih rekvizita i pirotehnike Bruce je i dalje jedan jedini i njegov glas je sasvim dovoljan da vas u sat vremena nastupa odlično zabavi presjekom svoje solo-karijere, makar mi je osobno žao što je u potpunosti zaobišao „Tattooed Millionaire“.
Kako bi Vedran efektno dobio drugu bananu zaredom pobrinuli su se i headlineri za srijedu, Avenged Sevenfold, koji također nisu bili raspoloženi za fotografiranje. A nakon pet solidnih izvođača, možda je i statistički bilo vrijeme za jedan podbačaj, jer je njihov nastup bio iznimno nezanimljiv i poprilično dosadan, i definitivno su pri vrhu mentalnog popisa najlošijih headlinera koje sam ikada vidio. Gledalište je bilo definitivno popunjeno i njihovi fanovi su se sigurno zabavili, ali sve zajedno je to bilo bezlično i bezidejno. A7X (kako vole sebi tepati) definitivno zvuče kao bend koji je filigranskom preciznošću programiran da se svidi što širem krugu publike i pri tom ne uvrijedi apsolutno nikoga. Da u trenutku kad upalite svoj streaming servis algoritam u svakom trenutku može pronaći poveznicu s nečim što slušate i predložiti i A7X. Volite Metallicu – slušajte A7X. Volite Iron Maiden – tu je A7X. Volite Helloween – zašto ne i A7X. The Beatles? Dream Theater? Miley Cyrus? Def Leppard? Maja Šuput? Garantiram da ćete vrlo brzo dobiti i preporuku za Avenged. Nešto poput Imagine Dragonsa s malo više distorzije i nešto manje čarobnog donjeg rublja. Čak i ako ste kratkoumni trampoid tipa kapulice iz “domovinskog podriga” kojemu su sve asocijacije na metal crne sotonjare i demonizam, vjerojatno je da će Avenged proći neokrznuti. Helviti je za njih bila prevelika pozornica, previše neispunjenog prostora u kojem je tih pet glazbenika izgledalo potpuno izgubljeno i nepovezano. Nakon otprilike pola seta smo odustali i otišli utopiti muku s pomfritom u majonezi. S pozitivne strane, u tom trenutku je bilo sigurno da će sve ostalo na festivalu biti definitivno bolje od ovoga.
Potvrda te teorije stigla je ekspresno. Jer kao da je i sam organizator znao da mora izvršiti sve svoje ugovorne obveze i grupu koja stvara najviše heštegova na iksu staviti na vrh totema, no ipak subverzivno na Hades, koji standardno služi za odjavu večeri uz neki lokalni srednje poznati bend, ali i postavlja osvježenje večeri – američke “glam” rockere Steel Panther. Iako ih je možda lako otpisati kao komičnu parodiju hair metala osamdesetih, ova ekipa je tako nevjerojatno zabavna uživo da je cjelokupni festival u trenutku zaboravio prethodni debakl i više od sat vremena se fantastično zabavio gromoglasno pjevajući fantastično vulgarne i besmislene pjesme poput „Just Like Tiger Woods“, „17 Girls in a Row“, „Gloryhole“, pa i „Asian Hooker“ za koju su iz publike čak i izvukli jednu obožavateljicu azijskog porijekla, upitno (ne)svjesne cjelokupne satirične konotacije. No, ona je bila presretna što je pjevala s bendom, a to je jedino važno. Bilo je tu i dobronamjernih podbadanja Ozzyja (zajedno s cjelokupnom kostimografijom uz obradu „Crazy Train“), Def Lepparda, Poisona i naravno najlakše mete – Mötley Crüea, najvećih fušera Copenhella ’23.
Apsolutno fantastičan završetak prvog festivalskog dana, ekipa je s osmijehom na licima pocupkivala cijelim putem do kuće.
Piše: Ivan Jelčić
Foto: Vedran Levi
[envira-gallery id=”85268″]