Ovih dana donosimo izvješća i fotogalerije sa sva četiri dana ovogodišnjeg, spektakularnog izdanja Copenhell festivala koji je održan u glavnom gradu Danske, Kopenhagenu od 19. do 22. lipnja. Iz Kopenhagena s trećeg dana izvješćuju Ivan Jelčić (novinar) i Vedran Levi (fotograf).
Statističkom metodom odokativnosti vrhunski znanstvenik može pouzdano zaključiti kako je prosječna dob posjetitelja heavy metal festivala solidno iznad 40 godina. Čak možda i ja s 50 tu malo kvarim prosjek jer sam vidio popriličan broj djedica i bakica koji su već davno jednom nogom nad grobom, a drugom na kori od banane. Za nas, prosječnu starčad, četiri festivalska dana malo su i previše, niti malo se ne bih pobunio da se posljednja dva dana komprimiraju u jedan. No, naravno, nevidljiva ruka tržišta i maksimiziranje profita garantiraju da se više nikad nećemo vratiti na trodnevni festival kakav je bio u predkoronaško vrijeme. Sve dok Tuborg na skladištu ima dovoljno napunjenih bačvi, nema šanse da odluče uzeti četvrtinu novca manje za približno isti trud i trošak. Ali koljena ipak polako počinju škripati, pa je dobitna kombinacija treći festivalski dan usporiti s aktivnostima. Za čistu savjest pobrinuo se i organizator koji je u znak poštovanja prema svim jeremijama prvi zanimljivi nastup stavio tek u pet popodne.
Dobro, došli smo mi i malo ranije kako bismo se na miru prehranili prije akcije, pa je Vedran okinuo koju fotografiju irskih folk rockera The Scratch, sasvim pristojnih momaka koji bi mogli okrenuti solidnu paru kad bi stavili šešir nasred kopenhagenškog Strogeta. Iza njih su na glavnoj pozornici nastupali Rival Sons Njihov press paket ih je predstavio kao velikane rocka, gigante žive glazbe s karizmatičnim nastupom, ali… Dobili smo četiri hipstera s pomno uglačanim odijelima, precizno podštucanim bradicama i zasukanim brčićima kako dozivaju duhove rockera sedamdesetih. Nisam baš pomno slušao tekstove, ali otprilike pjevaju o naručivanju velike kave u Starbucksu, gledanju Antiques Roadshowa i vintage jeansu. Naravno, svaki fan Rival Sonsa njihovu glazbu konzumira isključivo putem gramofonske ploče na nekom starinski modeliranom gramofonu, po mogućnosti s onom trubom iz ludih dvadesetih, naravno personalizirano napravljenom ručnim radom kod gospode Bang i Olufsen. Uglavnom, ukoliko isključivo ne jedete klice organski uzgojene kinoje ili korijenje etički presađenog baobaba i ne pijete craft pivo od acai bobica, nemate što tražiti na ovom koncertu.
U pet popodne na Helviti pozornici počinje i moj najiščekivaniji konceret ovog festivala. Od trenutka kad sam prije nekih mjesec dana po prvi put preslušao „From Hell I Rise“, definitivno najbolji album Slayera od početka devedesetih, nestrpljivo sam brojio dane dok na binu ne izađu Kerry King, Paul Bostaph, Phil Demmel, Mark Osegueda i Kyle Sanders. Nisu razočarali, u točno sat vremena protutnjali su kroz kompletan album, i sa dodatkom Slayerovih „Disciple“, „Raining Blood“ i „Black Magic“ raspametili publiku. Čista desetka.
Nakon thrash delirija vrijeme je bilo smilovati se starim kostima i usporiti tempo, te otići u sjenu breza pred Gehennu i poslušati Eivor koja se s cijelim kontingentom svojih fanova do Kopenhagena spustila trajektom s Farskih Otoka kako bi predstavila svoj svježe otiskani album „ENN“. Likom i glasom Eivor je apsolutno onakva kako ste zamišljali da izgledaju Valkire, jer definitivno ne izgledaju kao Tessa Thompson. I kad čujete „Gullspunnin“ ili pak „Trollabundin“ iz razglasa, gotovo da poželite u tom trenutku ostaviti svoje kosti na nekoj nordijskoj bojišnici kako bi vas uz hipnotički ritam bubnjeva Eivor odnijela u Valhallu. Apsolutni užitak za slušati, savršeno sam zadovoljan što sam pobjegao što dalje od Dropkick Murphysa.
Laganini je došao red i na zvijezde večeri – Machine Head. A njih je na pozornici dočekala uporna kiša koja je označila početak ljeta. Nekolicina gledatelja se obeshrabrila i pobjegla na suho, a Robb Flynn i ekipa (s Philom Demmelom koji je odradio duplu smjenu unutar samo par sati) svojim nastupom su zakuhali atmosferu i aktivirali toliku količinu pirotehnike da se niti jedna kapljica kiše nije uspjela približiti pozornici – isparila bi već na dvadeset metara udaljenosti. Sat i pol grmljavine, znoja, vodene pare i eksplozija uz „Ten Ton Hammer“, „Bulldozer“ i „Davidian“ bili su savršen zaključak trećeg dana festivala. Sorry, Chelsea Wolfe, stvarno bih te pogledao da nije kiša uporno padala, ali vidio sam te već tri-četiri puta, bit će još prilike.
Piše: Ivan Jelčić
Foto: Vedran Levi
[envira-gallery id=”85485″]