Ovo neće biti short report, čak niti iz razloga što je ovaj bend iz Novog Sada duo, pa niti iz razloga što je debitantski album Short Reportsa zapravo short i traje 27 minuta. U tih manje od pola sata ispričali su jednu puno širu priču, a komotno bi se moglo reći da je ovo impresivno otvaranje diskografske karijere za koju se nadam da će potrajati.
Slušajući Short Reports iznova i iznova, već danima, odnosno od 11. listopada kad sam dobio njihov materijal, shvatio sam da su ovi dečki (čak ni ne znam koliko godina imaju niti je to bitno) žedni krvi, da iskreno vole i žive noise i da pjevaju o onome što ih okružuje, a to je otrovano društvo, egzistencija, kako vlastita tako i tuđa, prolaznost vremena, pa čak i otpor kvarljivom sistemu kojeg zapravo nema (otpora, a ne sistema). Barem to osobno osjetim u njihovim pjesmama, jedan sveopći gnjev pretočen u noise punk/rock glazbu tipičnu za srpsku alter scenu. S krajem 2023. godine Short Reports je ušao u moj život svojim prvim singlom, tada su isto bili duo, pa su prošireni u trio s klavijaturisticom i pratećim vokalom koja je bila nešto poput Romane Slačale u Artan Liliju. Spominjem namjerno Artan Lili jer se osjeti njihov utjecaj na Short Reports, osjete se tu još neka imena beogradske noise scene poput Repetitora, ali ovi Novosađani su mi još žešći, barem studijski zvuče tako. Produkcija pjesama je na zavidnoj razini, izvedba je bez zamjerke, momci peglaju kao da je ovaj album početak i kraj. Nije ni čudo da zvuče ovako, ipak dolaze iz grada koji je iznjedrio bendove poput Pekinške patke, Ranog mraza ili pak Obojenog programa, pionira tamošnje alt scene. I uvijek mi je njihova alternativna scena više odgovarala od naše zagrebačke iako je to sve nekada bila zajednička scena. No i u novom valu je vladala BAS (Beogradska Alternativna Scena) scena. Bili su prgaviji, konkretniji, čak i jednostavniji. Kako je Šarlo akrobata bljesnuo prvim albumom, tako mi se sada čini da će i Short Reports zabljesnuti odmah prvim albumom, samo da ne stanu kao Šarlo odmah nakon prvog albuma.
Ako bi pročitali ovako na prvu nazive pjesama bilo bi vam sve jasno o čemu sviraju i pjevaju Short Reports. I odmah na početku jasno poručuju kako je “na kraju sve postalo nebitno i nejasno”. Govore o mržnji, pustoši koju ostavljamo iza nas, borbi koja je na kraju donijela novu podjelu, na one koje su neki drugi vodili i one koji su zapravo jedina i prava istina. Pjesma “Vožnja” me malo podsjetila na “Plastiku” Idola što i ne čudi jer Short Reports govore upravo o plastičnom svijetu u kojem živimo. Upravo u tom životu tražimo nekoga da nas odvede u boljem smjeru, a zapravo smo na kraju nigdje, čak ni na novom početku. I u onim pjesmama nešto sporijeg ritma, ali opet itekako žestokih i distorziranih gitara, te prodornih udaraca bubnjeva, bend zvuči poput nekoga tko je u potrazi za slobodom, pokušava se izdignuti iz pepela i ponovno roditi. To mi je pogotovo vidljivo u pjesmi “Stvari” koja nas od početka do kraja vodi na put od nevinog rođenja do odrastanja i shvaćanja kompleksnosti života.
“Vreme” u nama budi unutarnju životinju koja želi preskočiti ili probiti svaki zid koji se nađe ispred nas, koja se ne boji niti jednog straha, ali na kraju vrijeme prolazi samo u praznim pričama i ono što je neminovno – kraj je vrlo blizu. Savršeno se u ovu priču uklapa sljedeća pjesma “Navika” koja nam otkriva da smo sami krivi za vlastito stanje uma jer smo se navikli na loše stvari kojima smo okruženi i mislimo da je to novo normalno. Ne, to je potpuna distopija i neće se ništa promijeniti čekajući. A vrijeme prolazi! Gitare su i ovdje glasne i jasne, kao da njima predstavljaju onu buntovničku ljudsku stranu, visoko u zrak podignutu šaku, a bubnjevi samo prate tu žestoku priču. Povremene klavijature su nježni balans između ova dva instrumenta, zen zona koju je teško izolirati, no itekako je prisutna i samo je potrebno vrijeme da ju otkrijemo.
Bend se i na kraju ovog kratkog ali britkog albuma posvećuje usamljenosti, sramu koji osjećamo u sveopćem ludilu koje nas izjeda, a sve su rekli početnim stihovima pjesme “Sram” – “veruj mi, ponovo, prebaci strah na pusto ostrvo, jednog dana sve to nestaće, mladi dani i stare fikcije. Sve je u imenu koje nema više namenu”. Zadnja pjesma albuma postavlja neka egzistencijalna pitanja:
“Možda čekam poslednji čas.
U tuđem svetu moram biti jak.
Mislim da je kraj.
Silne stvari nosimo sa sobom,
Mnogo toga izgorelo je znam…
A gde sam ja? Gde je moj kraj?”
Prodorni glas glavnog vokala Nemanje Velimirovića vrišteći i emotivno pjeva – “ovaj grad bolje da tone u sebe, nego u nas”, a fuzzy efekt gitare kao da oponaša naše jecajuće srce koje poziva u pomoć. Ali spasa nema, jer nitko nije uz nas i ostalo je jako malo vremena za resetiranje našeg uma, kolektivne svijesti, okruženja u kojem se nalazimo… Vrijeme prolazi i zapravo traje onoliko koliko i ovaj vapaj Short Reportsa nazvan “Vožnja”. Hvala na ovoj “vožnji”, bila je brza, izravna i konkretna, nešto zapravo suprotno od naših željeznica koje nas više “vozaju” nego voze. Kao i oni koji upravljaju njom, ovim državama, Balkanom… Vidimo se u prvom redu na nekom koncertu! Impresioniran sam ovakvim početkom karijere, nemojte posustati i neka je šaka i dalje visoko podignuta. Danas je to četvorka, sutra će vjerojatno biti petica. Neka traje ta borba puno dulje od ovog albuma i neka nas drži poput ovih fuzzy gitara i tekstova koji nas suočavaju s neminovnom istinom. Ocjena nije bitna, bitan je stav.
Foto: Aleksandar Apatović
