Stilski na tragu Grohlova “Pripovjedača”, a strukturno na tragu “McCartneyjeve Lyrics: moj autoportret kroz pjesme”, “Soundtrack za život” je zbirka pjesama, kako ju je Mile Kekin i okarakterizirao, ne nazvavši je ni memoarom ni biografijom.
Mile Kekin je nezaustavljiva scenska sila 2024.: godinu započinje objavom live albuma “Soundtrack za život: Live At Vintage” gdje je u studenom 2023. započeo istoimenu turneju. Osim turneje, Kekin je izdao novu verziju ‘Treninga za umiranje” s Darkom Rundekom, s njim i aktivistima obranio prirodne ljepote skoro devastiranog izvora Une, te pridonio filmu o Draženu Petroviću s baladom “1 na 1”.
Ni tjedan dana od filmskog broja objavljuje knjigu pjesama i mini-memoar “Soundtrack za život”. Dok sam otvarao svježe objavljene korice knjige “Soundtrack za život”, postavio sam si tri pitanja: Je li Kekin jednako dobar u prozi kao u stihovima? Je li humor njegov obrambeni mehanizam? I vrijedi li nama ova knjiga kao zapis njegove karijere?
Uzimam uz jutarnju tursku kavu knjigu pjesama uokvirene adolescentskom mikrofonkom gdje Kekin preuzima nezahvalnu ulogu kroničara života koji, kao u najboljoj tradiciji Kurta Vonneguta, čini se kao da ne pripada nigdje. Njegovo iskustvo ‘vječnog autsajdera’ – od njemačkog ‘malog Jugića’ (rođen u njemačkome selu), Švabe u Bosni (kratko ondje živio s obitelji), do ‘Bosanca’ u Zagrebu (od srednje škole naovamo) – oblikovalo je njegov potpisni humor i ironiju. No, što stvarno pa tako i književno, Mile se razvija kao pikaro vlastitoga života – i naravno, koristi pjesmu i humor kao najvjerniji štit od svijeta koji nikako da ga pravilno kategorizira. Pa ni danas iz plejade neopravdanih, uglavnom borgovskih motiva kolektiva.
Humoristični stil podsjeća na simpatične i nerijetko nesigurne pripovjedače-protagoniste filmova Wesa Andersona. Naoružan gitarom i tekicom za rukopise, ironijom u šaržeru, oštrim okom bez dioptrije uperenim u svijet, spreman je prevesti ga u ciničan humor što ispunit će pjesmaricu većinom naslova Hladnoga piva za koju se još uvijek često ne zna da ju je upravo Kekin ispisao. Pjesme za Pivo i dva solo albuma (“Kuća bez krova”, 2017. i “Nježno đonom”, 2023.) dobro su odrađeni trening za publicistiku. Humor se jasno pokazuje kao klasična kompenzacija s distance za samopoimane bolne trenutke i nedostatke: od nepripadanja, do pogleda na vlastiti glas za koji govori da je “poseban” jer “ne zvuči kao Bono Vox nego kao da me nešto boli”. Ironija mu je najjača artiljerija protiv patetike i pomoć mu da lakše prihvati vlastitu nesigurnost i nepripadnost.
Najzanimljiviji je, dakako, kada piše o obitelji toplo, ali vonegutskovski ironično i namjernim prstohvatom fantazije, posebice kada se radi o ocu čiji je trag vrlo jasan, iako naglo umire kao 40-godišnjak u snu, s Miletovih 13 godina. Nakon očeve smrti ne želi natrag s majkom i mlađim bratom u Njemačku, nego radije ostaje u nedovršenoj kući u Gajnicama umoran od seljakanja i traženja svoga identiteta, iako tek u prvom srednjem. Nezamislivo u našem woke vremenu nesamostalnosti i ovisnosti adolescenata. Ostati u Zagrebu bila je Kekinu najprirodnija odluka, pa makar si morao podgrijavati smrznute sarme, lagati majci preko susjedina telefona da nije sve tako sivo i da ima dovoljno para da živi sam u kući bez krova.
Kekin pritom ne zapada u patetiku, čak ni kada progovara o svojim formativnim godinama i iskustvima iz prve četvrtine života. Njegovi su stihovi šavovi na duši koju sam krpa. A kotura za šavove ima dovoljno kao Robinson iz kuće na brdu, mladić prisiljen na ranu zrelost i samostalnost kojem je “učitelj” za pripovijedanje bio Bruce Springsteen, pripovjedač koji mu otkriva da “pjesme mogu biti i kratki filmovi”.
Ne samo da je Kekinov opus – vidjet ćemo to na jednome mjestu bez guglanja tekstova na internetima – uvijek vizualno potentan u kratkominutnim numerama, nego su i sama knjiga, njezini biografski fragmenti pisani s potencijalom za ekran: živopisno, dinamično, slikovito i precizno. Već uvodnim uspomenama preuzetim od majke u dickensonovskoj maniri “Davida Copperfielda” na dramatični porod u koji je morao intervenirati helikopter, pokazuje vičnost pripovjedanju. Učenik je postao dobar učitelj: taman dok toplo dupe ne utrne na kauču, čitanje knjige je gotovo u jednom dahu zbog Kekinu svojstvenog stila izražavanja koje nije samo taksativno i linearno nabrajanje životnih stanica, demistifikacije prišivenih mu ideja ili predodžbi generacije mrežnih komentardžija/dežurnih moralista bez putra na glavi. Pritom se nikada ne opravdava, a u samoprocjeni je iskren. Vjerujem mu dok piše. Kekin je svakako pisac, i to stilski prikladno na tragu proze u trapericama (koje su mu i trademark), a “Soundtrack” poželjno tek uvod u kakav budući satiričan roman.
Zašto uvod? Fragmenti sjećanja jednog hiperaktivca ovisnog o kreaciji ipak su prisutni u manjoj mjeri u knjizi koja je primarno zbirka tekstova. Oni jesu njegov soundtrack, zvučna slika evolucije, a listajući preko stotinu pjesama od Hladnog piva do samostalnih naslova čitatelju će biti neplanirana provala možda i zaboravljenih, često nevinih trenutaka s našim malim odabranim plemenom u različitim razvojnim fazama. Nerijetko i crnohumorna kronika sociopolitičkoga trenutka i kao takve podsjetnik da se u našoj maloj bari malo toga izmijenilo u autorovih 38 godina na sceni i time autora pjesama pa i knjige možemo bez preuveličavanjem čitati kao (pseudo)icjeljitelja kolektivnih frustracija. No vidimo i po aktualnoj svjetskoj politici da pjesma ne mijenja svijet ni ideologiju, pa iscjeljenje traje samo koliko i izvođenje pjesme. Sebi sam time uz hladnu kavu i toplo dupe iznašao drugi odgovor. Kazaljka na nostaligijomjeru je udarila u drugu stranu.
Stilski na tragu Grohlova “Pripovjedača”, a strukturno na tragu “McCartneyjeve Lyrics: moj autoportret kroz pjesme”, “Soundtrack za život” je zbirka pjesama, kako ju je Kekin i okarakterizirao, ne nazvavši je ni memoarom ni biografijom. Nećete tako iz nje doznati ništa o vrhuncu ili raspadu Piva, Kekinu kao privatnom i obiteljskom čovjeku, “Bitangama i princezama”, kao ni reformatiranju života nakon benda s kojim ga i dalje poistovjećuju. Prizemnim razgovornim stilom dosad potvrđuje pitke pripovjedačke, ali scenarističke kvalitete, provocira želju za izlaganjem, premda ih sadržajno suzdržava. Knjiga nam nudi cjelovit soundtrack života, ali ne i portret Mile Kekina.