Chui su već prvim album dotaknuli najviše zvijezde, a novim studijskim albumom “Do zvijezda” su pozvali sve koji ga slušaju da sjednu u njihov svemirski traktor kako bi zajedno zaorali mliječni put.
Naslov ove recenzije (originalni citat “sedi u moj svemirski traktor da oremo mlečni put”) urezao mi se u pamćenje otkad sam ga prvi put čuo u MKDSL Bass Oranje Remixu (“Svemirski traktor” grupe Duboka ilegala) kao zadnju numeru novosadskog DJ-a LAG na njegovom nastupu u sklopu techNOVationa u mojoj rodnoj Novoj Gradiški 2015. godine koji je održan u dvorištu bivšeg zatvora. Ovo pišem čisto da stvorite sliku o kakvom se mjestu za održavanje partyja radi. Da, pamtim takve sulude stvari iz svojeg života. Ali zamislite techno party s odličnom, štoviše crnom i tvrdom setlistom na čijem kraju čujete kako se iznenada usporava ritam i kreće ovaj remiks. Tvrđe od svemirskog oranja mliječnog puta ne ide! Preslušavajući po tko zna koji put novi studijski album Chuija sjetio sam se ovog momenta iz ne tako daleke prošlosti, ali koliko god taj citat i ta pjesma zvučali komično i suludo, nema boljeg opisa materijala koji se našao u mojim ušima. I ako ste mislili da ne mogu ići dalje od ovoga, razmislite još jednom! Prvi put slušam album, puštam otvarajuću pjesmu “Sporo paljenje” koja me u nekom dubokom razmišljanju podsjetila na intro pjesme “Sorrow” Pink Floyda, a kad nakon sporog paljenja svemirski traktor konačno upali to oduševljenje me podsjetilo na trenutak kad sam prvi put upalio “Deutschland” Rammsteina. Gitare genijalnih Nijemaca su klavijature Tonija Starešinića, a morbidni glas Tilla Lindemanna kao da je zamijenio saksofon Vojkana Jocića, koji je po meni glavna zvijezda ovog albuma, uz trombon gostujućeg Luke Žužića. To me pak opet podsjetilo na saksofonisticu relativno nepoznatog poljskog benda Ciśnienie koji sam gledao ovog ljeta na SHIP festivalu u Šibeniku. I nije li zato glazba jedna doista posebna grana umjetnosti, koja u nama izazove neka posebna sjećanja i neke posebne emocije. Nemojte zamjeriti što sam usporedio neke pjesme i izvođače s Chuijem, oni doista nemaju nikakve sličnosti osim što je otvaranje albuma “Do zvijezda” u meni otključala neke drage glazbene škrinje. Tek sam na početku, a Chui me već kupio, natjerao me da se naježim i otvorio je neka moja glazbena sjećanja koja rijetki mogu otvoriti.
Produkcija albuma je izvrsna, pjesme zvuče sirovo, kao da su snimane uživo u studiju, a ne odvojeno. Opet s druge strane, svaki instrument zvuči kristalno jasno, ali ne umjetno poput recimo zadnjeg preproduciranog albuma Tihomira Popa Asanović (“Povratak prvoj ljubavi”) koji je zbog toga izgubio dušu. Toni Starešinić svojim klavijaturama i raznim uređajima odlazi i u sferu elektronike, a ponovno je ispred mojih očiju neka filmska slika. Kao da je ovo soundtrack nekog filma snimanog u Chicagu (upozorenje: slijedi opet neka asocijacija ), poput “Crvenog usijanja” Waltera Hilla sa Schwarzeneggerom i Belushijem u glavnim ulogama. Koliko god film zvuči banalno, bila je to prava akcijska bomba, a veći dio filma sniman je u Chicagu, domu jedne velike jazz scene. Tako je i zvučao soundtrack tog filma u nekim akcijskim/brzim scenama iza kojeg je stajao veliki James Horner. Isti čovjek radio je i soundtrack filmova poput “Apolla 13” i “Aliena”, a kao da je sada u njegovim cipelama Toni Starešinić. On nam mora dočarati neko novo svemirsko putovanje. “Svemir ima novi pozivni” je savršeni soundtrack za takvo putovanje, iako mi jedino u toj pjesmi ne odgovara vokalni dio (talk box). Jednostavno mi je suvišan! Klavijature u ovoj pjesmi doslovno oponašaju lansiranje u svemir, a ponovno saksofon u svojoj nevjerojatnoj misiji. “Vozi dalje” kao da je nastavak pjesme “Svemir ima novi pozivni” jer se savršeno naslanja na nju, kao da nije bilo stanke između pjesama. “Tvrdi sicevi” nam se obraćaju iz budućnosti sa šifriranom porukom na Tonijevim uređajima koji ponekada zvuče kao da imitiraju signal iz neke daleke galaksije. Ritam sekcija (Konrad Lovrenčić na basu i Ivan Levačić na bubnjevima) na ovoj pjesmi je u posebnoj ekstazi. Tvrdi sicevi u konačnici označavaju tmurnu atmosferu s nepredvidljivim krajem koji ipak naglo dolazi odjavom Vojkanovog saksofona.
Pjesma “Na rubu horizonta” ponovno me vratila u neku fazu Pink Floyda, asocirala me na album “The Dark Side of the Moon” i skladbu “On the Run” koja je snimana na Synthi AKS-u i opisivala je strah od letenja zbog kojeg često takve osobe razmišljaju o smrtnom ishodu. Još jedna tmurna pjesma koju obilježava konstantno pulsiranje syntha ili Mooga (nisam stručnjak da mogu po zvuku prepoznati), dok se oko tog pulsa omata saksofon. Sljedbenica, pjesma “Do zvijezda” po meni je bila sasvim dovoljna da se s njom i zatvori ovaj album. Bladerunnerski je to atmosferična pjesma zaraznog ritma i impresivnih solističkih dijelova na saksofonu te bubnjeva koji kao da su uštimani/ozvučeni baš po mojem guštu. Moćan je to komad koji kao da opisuje koliko je moćna ta raketa koja se treba uputiti na putovanje u Svemir i kroz Svemir, do zvijezda i nazad. Ipak, album ne zatvara ova pjesma već obrada John Coltraneove “A Love Supreme” na kojoj se jako lijepo uklopio zbor Izvor, a zatim i mračni Roy Beatie remix pjesme “Svemir ima novi pozivni”. Osobno mislim da bi se Chui mogli poigrati s ovakvom vrstom elektronike na nekom od sljedećih uradaka. Učinio je to revolucionarno recimo Jeff Beck na albumima “Who Else?” i “Jeff” ili Joe Satriani na albumu “Engines of Creation” koji su spojili električnu gitaru s dosta eksperimentalnom elektronikom. A čuo sam ovog ljeta također na SHIP festivalu odlične Mađare Freakin’ Disco čiji bi se mračni elektronički zvuk dobiven kroz analogiju savršeno uklopio u Chuijev progresivni jazz fusion. Za razmisliti!
Štogod čuli od Chuija, koju god da stranicu zapisnika kapetana svemirskog broda otvorimo ona će nas iznova oduševiti svojim zamišljenim kreacijama. Toni, Vojkan, Ivan i Konrad su naši kapetani, a njihova misija je da nam približe svaki kutak neistraženog Svemira koji u njihovom slučaju predstavlja tamni kutak glazbenog svemira. I kad mislite da su došli do kraja, kao da pređu tu granicu i otkriju nešto sasvim novo. “Do zvijezda” je njihova zvjezdana staza, a zagrebačke Rakete su njihov “Voyager”!
