Druga večer, većinom druga publika, malo drugačija setlista i još bolji koncert Pips, Chips & Videoclipsa. Rezidencija se nastavlja.
Pips, Chips & Videoclips, koji imaju mini rezidenciju u klubu Boogalo, održali su i drugi od ukupno tri koncerta. Iako sam mislio da će teško nadmašiti večer prije, dogodilo se upravo suprotno. Ovoga puta bez tehničkih poteškoća (koji nemaju veze s bendom) Pipsi su otvorili koncert identično, uz pjesmu “Tek da nas podsjeti”. Bend je bio odlično raspoložen, više opušten jer je prva večer iza njih, a publika koja se nalazi ispred njih još raspoloženija i glasnija. Osjetilo se to i na manje popularnim pjesmama, poput onih s novog albuma, “Većinom” ili “SSND”. “Bi li ili ne bi” je ponovno označila početak savršene energije između benda i vjerne publike. Bilo je među njima onih koji su došli na sva tri koncerta, ali i onih koji su odabrali isključivo ovu večer. Ponovno me oduševila Lucija, Dudina i Yayina kćer, koja je odrepala “Ljubav” bez greške, a potom se preselila u publiku u prve redove kako bi odgledala koncert svojeg najdražeg benda. Preslatko je bilo za vidjeti koliko je veliki fan benda svojeg oca i njegovih pjesama. Zdeslav Klarić je i ovoga puta odradio dio Ede Maajke, a nisam spomenuo još na prvom koncertu kako je na klavijaturama dodao zanimljivi i tipični “Gorrilaz synth” moment koji me podsjetio na rif iz “19-2000”. I ispalo je fora, pogotovo zato što znamo koliko Ripper voli Damona Albarna.
“Plači” je izazvala opće oduševljenje kod publike, a sing-along koji se dogodio rijetko da koji bend ovakvog tipa može imati. Nevjerojatno su himnične njihove pjesme, imate osjećaj kao da bi mogle komotno funkcionirati i na stadionu. Krenule su i prve izmjene na set listi ako usporedimo prvu večer. Izbačene su “Bog”, “Dan/mrak” i još neke, a ubačene su “Trener morskih pasa”, “Supermama”, “Dođi vilo”, “2×2” i “Sao Paolo”. Što se mene tiče – može! Iako sam najveći obožavatelj albuma “Bog”, ali volim promjene, ako već idem na tri koncerta zaredom. Prve tri novoubačene dočekane su uz ovacije i pjevanje publike, a većinu refrena, pa čak i ostatak stihova, Ripper je dao publici da otpjevaju konstantno im zahvaljujući raznim gestama. Osmijeh na njegovom licu govorio je sve. Još jednom spominjem koliko su rijetki takvi momemti i zbog čega je sasvim jasno kakav je status Pipsa kod publike, pogotovo zagrebačke. Čak i kad su u pitanju romantične pjesme poput “Htio bi da me voliš”. Yaya je i ovoga puta izvela “Trubača”, a potom i “Na čemu si ti” koja je i Rippera natjerala na ples na pozornici. Na kraju izvedbe zahvalio je svojoj supruzi i poljubio joj ruku uz osmijeh na licu. U regularnom dijelu koncerta izdvojio bih i “Narko” i “Zdenku i vanzemaljce”, također omiljene pjesme u publici.
Već su tada krenula skandiranja svetog imena, što zna Ripperu ići na živce, a u jednom trenutku je između biseva jasno i glasno poručio – “Dinamo se svira kad ja hoću da se svira. To je moj klub”. To je ušutkalo one dosadne koji su očito samo zbog te pjesme došli na koncert. Slični bisevi kao prve večeri, “Mala fufica”, “Poštar lakog sna” i “Gume na kotačima” za početak i onda nastavak “Na putu prema dole”, “Malena” i “Dinamo ja volim”. Na bisevima je publika totalno utonula u melankoliju određenih pjesama, što je bio najbolji trenutak na nekom koncertu Pipsa još od zagrebačke Šalate. Nemoguće je atmosferu opisati riječima, ali recimo da je bila kao da se ponovno okuplja vaš najdraži bend nakon dugo godina, poput Oasisa. I ja sam imao takav osjećaj kad sam ih prvi put čuo u drugoj polovici devedesetih. Imao sam tek desetak godina, a već su mi bili najdraži domaći bend. Ljubav nije prestala sve do danas. Privlači nas neka centrifugalna sila!
Foto: Nikola Knežević (arhiva s 1. koncerta)