Žen djeluje od 2009. godine i jedan su od najzanimljivijih sastava zagrebačke scene. Žanrovski se teško mogu svrstati u neki okvir, što i jest njihova vrlina, ali nas vode na putovanje od progresivnog indie rocka do post, dream i shoegaze prefiksa.
Osim brojnih nastupa po regiji i na najzapaženijim festivalskim pozornicama, Žen su obišle i Europu, a nisu ostale nezapažene ni na velikim svjetskim radijima pa su ih znali vrtjeti BBC u Londonu i KEXP u Seattleu. Žen nisu samo glazbenice i konceptualne umjetnice, one su i aktivistice i bore se protiv rodnih stereotipa i predrasuda. Nedavno su objavile novi studijski album “Ciklus” kojim učvršćuju svoju poziciju na sceni i svoje stvaralaštvo. I kako su same za sebe rekle, one su “obične lezbe koje stvaraju neobičnu glazbu”.
Stoga mi je veliko zadovoljstvo što ih imam kao Moj +1 ili +3. Jelena Božić, Sara Ercegović i Eva Badanjak istaknule su albume koji su najviše utjecali na njih, ali su i zajedno istaknule svoj najvažniji album.
JELENA BOŽIĆ
1. Nirvana – In Utero (1993.)
Nisam sigurna da grunge dobro stari, ili se varam? Mislim da je Nirvana najinteresantniji bend te scene, ali su nažalost postali planetarno pop-popularni, brend, što kao da je nadglasalo i stavilo u drugi plan njihovu stvarnu genijalnost u javnom mnijenju. Koga uostalom boli briga za to. Užasno bitan bend u mome odrastanju, hvala im lijepo. “In Utero” ili “Incesticide”, ne znam, neka bude ovaj jer “Scentless Apprentice”.
2. Swans – Soundtracks for the Blind (1996.)
Ovaj album je zločesta meditacija, može ići na ripit zauvijek. Michael Gira je sjajno opisao proces stvaranja pjesme, kao zahtjevan, ne kao genij, nego kao rad, radiš nešto što pretpostavlja da se to i završi, a nikad nije gotovo, toliko je smjerova, zamisli i osjećaja. Možda sve pjesme zvuče drugačije u nekom svemiru? Možda “Them Bones” završava laganim fade outom? Enya dupla kick pedala? Ludo. Mogla bi ih slušat po cijele dane, mislim realno, imaju hiljadu stvari materijala.
3. Elliott Smith – Elliott Smith (1995.)
Teško je odabrati jedan album pa ću ponoviti njegovo ime dvaput.
SARA ERCEGOVIĆ
1. Queen – Queen II (1973.)
Queen sam otkrila s 9 godina i predano sam ih slušala cijelu osnovnu školu. S obzirom da su bili jako bitan dio mog ranog formativnog razdoblja, tolko su se utkali u mene da se osjećam posebno svaki put kad ih čujem. Fan san pretežno njihovih albuma iz 70-ih, a ovaj mi je posebno drag. Sve stvari s tog albuma su odlične, a posebno mi je što se tu nalazi i “The March of the Black Queen” koja je radi svoje strukture i kompleksnosti jasna preteča mnogo popularnije “Bohemian Rhapsody”.
2. Muse – Origin of Symmetry (2001.)
Trio mi je omiljena postava bendova, jer da bi išta zvučalo odlično u takvoj postavi svi moraju kidati, a Muse kida, u svakom pogledu. Ovaj album je zbilja primjer glazbene izvrsnosti, nema kompromisa, sve je na svom mjestu, i gađa me točno tamo gdje je treba.
3. Mogwai – Come On Die Young (1999.)
Ovaj album mi je prije 20+ godina otvorio vrata u post-rock špilju iz koje do danas nisam izašla. Nakon tolikog staža slušanja tog žanra imam mnoge albume koje bi mogla staviti na neku top ljestvicu prije ovog, ali odlučila sam se za “CODY” kojim je sve počelo, pogotovo što ga i dalje rado slušam, jer me opušta i oduševljava kombinacijom minimalizma, dramaturgije, lakoće i težine. Sada, s vremenskim odmakom posebno je jasan stav koji su Mogwai tada dali otvaranjem albuma s, u glazbenom pogledu, nimalo punk pjesmom, punk-rock koja sadrži snimku pokušaja Iggyja Popa da konzervativnom novinaru objasni emociju punka, završavajući s: „Do you understand what I’m saying, sir?” .
EVA BADANJAK
1. The Velvet Underground – The Velvet Underground & Nico (1967.)
Prvi album koji sam kupila bio je 2PAC-ov ˝All Eyez on Me˝, dupla kaseta, kraj devedesetih. Preslušala sam ga bezbroj puta, imala sva ostala njegova izdanja na originalnim CD-ovma, veliki fan… I onda se sredinom srednje desio preokret. Kako sam ponovo uzela gitaru u ruke, ponovo jer sam neuspješno par godina išla u glazbenu kao dijete, otvorio mi se skroz novi svijet u kojem sam i ostala jer mi je bio bliskiji i zanimljiviji. Velveti su mi ovim albumom ponudili sve što mi je u tom trenu trebalo, a to je eksperimentalni punk, jednostavnost i divni liriksi. ˝I´ll be your mirror, reflect what you are, in case you don’t know…˝
2. Placebo – Without You I’m Nothing (1998.)
Krajem srednje sam, kao dosta mojih vršnjaka tada, dobila mononukleozu. Liječenje je bilo mirovanje i to nekih mjesec dana, svašta sam propustila, ali sam imala vremena da otkrijem neku novu glazbu i tako je došao Placebo. Album s kojim sam počela je bio “Black Market Music”, dobila sam ga od frendičinog dečka koji mi ga je spržio na CD, sreća je bila ogromna, skakalo se po sobi i divljalo dok je mama bila na poslu. S vremenom sam nastavila biti veliki fan Placeba i shvatila da mi je ipak “Without You I’m Nothing” najdraži album. Kolegica Sara je jednako veliki fan i bila je na njihovom prvom koncertu u Zagrebu (Dom Sportova), nažalost ja sam odustala od koncerta jer nisam imala s kime ići, tko zna što bi bilo da smo se već tada srele.
3. Tegan and Sara – The Con (2007)
Kako je divno kad se s nekim možeš poistovijetiti u potpunosti? Nekim čudom sam propustila njihove prve albume kako su izlazili, možda je to taj moment “lezbijske nevidljivosti”? Mora da je bilo tako, jer bi ih sigurno i ranije počela slušati. Mislim da zaslužuju puno veću medijsku pozornost od ove koju imaju, srećom pa su obradile stvar od Pink i time su u jednom trenu malo iskočile. Fantastičan indie pop album koji mi je definitivno jedan od najdražih ikad. A i ostatak diskografije zaslužuje pozornost, pogotovo raniji albumi, s time bi se složila kolegica Jelena.
SVE ZAJEDNO
Low – HEY WHAT (2021.)
Dobili smo zadatak da odaberemo 10 albuma, a kako nas je tri, odlučile smo da jedan album bude zajednički, svima podjednako bitan. Naizgled težak izbor se pokazao jako laganim. Volimo minimalizam benda Low, ježimo se na njihove savršene dvoglase, a na ovom albumu obožavamo nekonvencionalno nafrljene distorzije koje totalno idu u klip. Svidio nam se na prvo slušanje svima ponaosob, a kad je Mimi Parker umrla, taj album i jedan od njihovih zadnjih snimljenih nastupa je postala učestala audio vizualna podloga naših druženja. Bilo je tu svega, od višeglasnog pjevanja, klečanja na koljenima s rukama u zraku u maniri Miše Kovača, pa do velike rasprave oko toga je li Mimi na tom nastupu već znala da umire, kako je sada Alanu, jesu li mormoni masoni, što oni briju, idu li kod doktora… iz čega su proizašle razne interne fore koje je, za naše dobro, bolje da ne iznosimo javno 😊
Foto: Kristijan Smok