Englezi i Irci su možda i najveći majstori u snimanju tzv. murder ballads, odnosno balada o ubojstvima, saznajem od Dunje Knebl koja je odnedavno dio ženskog trija Dunije koji je snimio jedan od najboljih albuma godine. Na njemu se nalaze domaće balade o ubojstvima za koje prosječni konzumenti glazbe u Hrvatskoj vjerojatno ne znaju ni da postoje.
Koliko god to zvučalo kao klišej, ali u Hrvatskoj je najlakše prodati proizvod zapada, doduše na ovogodišnjem Adventu u Zagrebu možemo tome pridodati i istok, pogotovo ako govorimo o trendovima, bilo da je riječ o prehrambenim proizvodima, tehnologiji ili nečemu trećem. U to bi se mogla svrstati i glazba pa mi tako Dunije u intervjuu za Music Box svježe nakon izlaska albuma pričaju kako se u medijima uveliko pisalo o dolasku Nicka Cavea, kako nitko ne može odoljeti njegovoj melankoliji i tužnoj glazbi, a zapravo nismo svjesni da takvo što imamo i u našoj kulturi. Englezi i Irci bi to nazvali murder ballads, odnosno balade o ubojstvima, a Dunja Knebl iz ženskog trija Dunije govori kako su upravo spomenuti otočani možda i najveći u takvim oblicima glazbe. No, ako malo prokopamo našu prošlost, prije svega na područje sjevera Hrvatske, pogotovo Međimurja, možemo otkriti itekako tužne pjesme s često tragičnim krajem, a koje bi se definitivno mogle uklopiti u pojam murder ballads. Upravo tužne pjesme, točnije tužne ženske priče, dio su albuma “Bilo je sada”, koji je prema glazbenim kritičarima i novinarima Music Boxa na 4. mjestu najboljih domaćih albuma u 2024. godini. Na mojoj pojedinačnoj listi ovaj album sam svrstao na prvo mjesto. Zašto?
U desetljećima i stoljećima prije ovoga ženama je od rođenja bilo predodređeno da budu sa strane, u uglu svoje kuće, stigmatizirane, no ne i lišene teškog rada. Težački život nije ih mazio, ruke su od malena bile ranjene i hrapave, srce isrcpljeno i oboljelo do iznemoglosti, a duša potpuno prazna, koliko god bilo i osmijeha na licu. U svoj toj boli, a govorit ću i u ime mojih baka i prabaka iz Slavonije, žene su imale žene, rođake, susjede, prijateljice, s kojima su dijelile svoja iskustva, svoju bol, tugu. Nisu kao danas sjedile za stolom ili u nekom kafiću, pile kavu i pričale, nego se radilo. Obrađivala se vuna na tkalačkom stanu, ljuštio se ili runio kukuruz rukama, skupljala se slama, kosilo žito (tada nije bilo strojeva), pojila stoka, obrađivao vinograd ili bašča, a uz sve to žene su morale brinuti za svoje muževe i djecu. Nekada se odlazilo na potoke i rijeke prati veš, nekada se voda vukla iz bunara ili đerma – nije bilo lako. Uz sve to žene su doživljavale i razne vrste nasilja. Nije bilo ni lako progovoriti, ali pjesma je bila utjeha. Tada je duša progovorila, tada se srce otvorilo, tada se ženski glas čuo kroz zrak udahnut tim drhtavim plućima.
Vraćamo se u 21. stoljeće, a priča ide ovako – dodjela je nagrada Porin, za stolom sjede Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić, sve tri nominirane za tu istu nagradu i sve tri, što bi rekla Dunja, protiv cijeloga svijeta jer znaju da nagradu vrlo vjerojatno neće dobiti, ne samo zato što su te nagrade već ranije predodređene komercijalnoj glazbi, nego i zbog činjenice da njihovu glazbu rijetki čuju, a rijetki i razumiju. Daleko je to od mainstream svijeta, ali toliko svima nama blisko, zapisano u našem DNK kodu i našim kostima, teče kroz naše vene, a da toga nismo ni svjesni. Dunja nije samo glazbenica, ona je i čuvarica naše povijesti, žena koja niz godina proučava i skuplja tradicijsku glazbu do te mjere da je sve sortiralapo temama. Porin je prvi kumovao, a onda i nekoliko pelina za tim istim stolom, da bi tri žene odlučile da će snimiti album o ženama i njezinim tužnim životnim pričama. Nina Romić će reći da je baš pelin piće koje inspirira i liječi rane, no i dodati da je imala godinama veliku želju snimiti album tradicijskih pjesama. Rekao bih da je onda sjedenje i ispijanje pelina za okruglim stolom bilo i sudbinsko.
“Na tom Porinu je bio prelijep spoj, nešto ranije smo se još dotakli toga, ali to je bio baš pravi trenutak, mjesto i vrijeme. I to konstantno igranje po pravilima koje govori da moraš raditi pjesmu do 3 minute, dok mi radimo ono što osjećamo. Bio je to baš lijepi čin otpora”, kaže Nina koja je na Dunjin prijedlog da snime album sa ženskim pjesmama dodala: “Daj, molim te, one malo tužnije”. I bi album koji sam prvi put slušao u automobilu i nisam mogao suspregnuti emocije, tj. suze. Nisam mogao vjerovati da na jednom mjestu može biti toliko tuge i ljepote u isto vrijeme. I većinom sve intepretirano glasovima tek uz malu instrumentalnu intervenciju.
“Ideja je bila minimalizam. Usred ovoga svijeta u kojem smo bombardirani milijunima informacija dnevno, reklamama, mailovima, notifikacijama, htjele smo napraviti priču koja će biti čista poruka pjesme, odnosno da neće biti nafilana s previše instrumentarija, nego će poruka biti jasna i glasna. Dakle, naglasak je na identitetu pjesme, na onome što pjesma poručuje, a ovo sve okolo je popratni sadržaj. Imale smo ideju da svaka pjesma ima jasnu poruku, da melodija bude u planu, harmonija kao jedna boja iza svega i aranžman koji je treći po redu i koji će tek dočarati atmosferu u kojoj se našla žena u pjesmi. Neće oduzimati na važnosti lajtmotivu i poruci koju je htjela odaslati”, priča mi Jelena Galić i dodaje da su mogle snimiti puno instrumenata, ali namjerno nisu jer su htjeli tematici dati na važnosti, odnosno onome što pjesma nosi. Pohvalila je Silvija Bočića, tonskog snimatelja i producenta albuma, a koji je svim pjesmama dao jednu posebnu atmosfersku boju. “Jedan magičan čovjek i vještac kojemu ne trebaš ništa posebno objašnjavati. U rekordnom roku smo snimile i prošli Ninin album ‘Jezero’ i ovaj. Lako je surađivati s njime jer on osjeti i jako dobro boja pozadinu”, naglašava. Tako u pjesmama čujemo škripanje stolice, vjetar, padanje kiše, čujemo i vatru oko koje su se žene također nekada nalazile i pjevale. Jecale bi da su smjele, ali pjesma je bila jedini način da otvoreno progovore o boli koju nose.
Pjesme koje se nalaze na albumu “Bilo je sada” najviše dolaze iz Podravine i Međimurja, ali ima tu i Zagorja i prstohvat Dalmacije. Pjesme u ovakvoj aranžmarskoj varijanti nikada nisu snimljene, a na nekima je Dunja intervenirala s nešto sitno izmijenjenim tekstom. “U Međimurju koje je opasano vodama oduvijek je bilo jako depresivno i tužno, odnosno dosta zatvoreno. Tu se priklanjaju i Zagorje i Podravina, dok je u Dalmaciji totalno drugi mentalitet i na drugi način izražavaju emocije. Jedna stvar je geografske prirode, ali ima tu još nešto. U Dalmaciji je jako puno skupljenih pjesama, ali najveći broj pjesama koje je s godinama skupio Žganec (op.a. cijenjeni hrvatski zapisivač narodnih plesova, pjesama, obreda i običaja, etnomuzikolog i melograf akademik Vinko Žganeca), oko 7 000 samo dolazi iz Međimurja, neki kažu da ima čak 12 tisuća. On je kao manijak skupljao pjesme na način da je slušao ljude dok pjevaju i sve bilježio notama. Tek sredinom prošlog stoljeća dobio je magnetofon i snimao, a sve snimke postoje u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Dakle, zahvlajujući doktoru Žganecu imamo ogroman broj pjesama, a budući da je iz Međimurja to mu je posebno bilo blisko i mogao je kvalitetno zabilježiti tekstove. Postoje tekstovi nekih drugih skupljača pjesama koji nisu toliko točni i kvalitetni, jednostavno zato što nisu dovoljno dobro razumjeli jezik”, pojašnjava mi Dunja i dodaje da najveći broj pjesama koje pričaju priče dolazi iz sjevernih dijelova Hrvatske, a da u Dalmaciji pjesme pričaju o radosnim emocijama ili o tužnim emocijama, ali na populističi, šlagerski način. S druge strane slavonske pjesme nisu toliko melodijski zanimljive, koliko ritmički, a za to treba orkestar ili pratnja, dok su se međimurske pjevale čak do prošlog stoljeća. “Osnovno pravilo je bilo a capella pjevanje bez ikakve instrumentalne pratnje, a kasnije su se instrumenti nakamelili, poput tamburice koja nema veze s Međimurjem, to je sve ono što se nakalemilo kao što smo mi sada stavili neke pratnje”, ističe. Jelena dodaje da svojoj djeci tamburu i mandolinu predstavlja kao sestrične što je Dunja prilikom intervjua s osmijehom prihvatila – “ista su obitelj, ali su različite, no mogu lako sjesti zajedno za ručak”.
“Bilo je sada” treba poslušati kao cjelinu, no središnja točka cijelog albuma je po meni pjesma “Šetala se Ivanova Ljuba” koja je pravi primjerak balade o ubojstvima, a koja govori o čedomorstvu, odnosno ubojstvu trudne žene. Na pitanje je li ta pjesma bila teška za snimiti Dunja odgovara da je uspjela već iz drugog pokušaja. “Nismo znali kakvu bi pratnju imali, onda sam samo lupkala ritam i Silvio je to ostavio i nadogradio s hororima”, pojašnjava i dodaje da postoje različite varijante pjesme. Primjerice, verzija koju je Dunja snimila na albumu “33 balade” govori o tome da Ivan prvo ubije Ljubu i čedo, a onda i majku. Kako vrijeme prolazi, tako nastaju i nove varijante, čak i one koje se pjevaju u drugim zemljama. “Pjesme su šetale i ponekada se ne može uopće ustanoviti od kuda je stvarno pjesma. Primjerice, u Međimurju ima dosta pjesama koje su zapravo ukrajinske.”
Ova pjesma je pokazatelj dosta mračne prošlosti za žene kada je vladao konzervativizam, kada su bila uvriježena neka pravila koja su bila protivna ženskim pravima, međutim u cijeloj toj patnji isplivali su tekstovi koji i danas zvuče jezivo. “Svaka velika umjetnost izlazi iz velike tuge”, rekla bi Jelena i dodala da ne pišemo pjesme ako smo sretni, jer smo sretni. “Ali kad si tužan, onda imaš potrebu tu tugu iščupati iz svojeg srca, ogoliti je, predstaviti svijetu. Učim to najbolje od Nine i Dunje. I na taj način suočavanje sa svojom sudbinom je prvo prozivanje svoje tuge i boli. Žene su se imale potrebu jadat se jedna drugoj, jer ne možeš to nositi u sebi, puknut ćeš prije ili kasnije. U momentu kad izneseš tugu, malo ti je lakše, onda dobiješ povratnu informaciju, pa će se možda i ta osoba poistovjetiti s tobom.”
“Dobiješ podršku, dobiješ viđenost”, nadovezuje se Nina. “Potreba za stvaranjem je zapravo nekakvo govorenje onog što ne znaš reći, a izražavanje kroz umjetnost je samo jedan kanal ili alat koji je usmjeren prema svijetu. Ti kroz svoju umjetnosti, bilo slikarstvo, gluma ili glazba, možeš liječiti sebe, ocjeloviti i poslati poruku svijetu, ovisi o razini svjesnosti.” Stoga je i važno sve glasove žena zabilježiti i dati im prostor koji u prošlosti nisu imali. “Ljudi se trebaju malo više osvijestiti i saznati da žena prije 50, 60 ili 70 godina nije bila ravnopravni član društva. Danas je puno bolja situacija, ali jako puno korijenja od prije ostalo je u našim porama društva, funkcioniranju, mindsetu. Smatram da su ovakvi nekakvi protestni koraci jako važni jer se treba osvijestiti društvo, prije svega žene, odnosno da žene počnu drugačije rezonirati sa ženama.” Nina zaključuje da je važno isticati čistu žensku energiju kada žena podržava ženu.
Nije slučajan ni naziv albuma “Bilo je sada”, kao da već naslovom poručuje da su sve ove pjesme nastale u našoj prošlosti sveprisutne i danas u našim životima. “Ovdje je pogotovo aktualna ta ideja ženske sudbine i žalosne, tragične priče. Prisutne su one i sada, vijesti o femicidima i nasilju nad ženama iskaču po portalima. Kao da smo mi ljudi apsolutno nesposobni da išta naučimo iz povijesti i da budemo bolji. Nekako sam imala potrebu da se to vidi i u naslovu. I kombinirala sam ‘bilo je’, prvo sam predložila ‘danas’ i onda sam shvatila da je ‘sada’ bolje. Mi živimo sada i sada u ovom trenutku možemo promijeniti ono što je bilo, samo kad bi imali snage”, kaže Dunja. A i ‘bilo’ označava puls, odnosno otkucaje srca. Dakle, pjesme su i danas žive.
Trenutak je kratak i može brzo proći, a isto tako i brzo biti zaboravljen. Ponekada je potrebno čuti taj trenutak, skoncentrirati se, upiti ga, jer se on više nikada neće ponoviti. Rekao je to nedavno i basist Guy Pratt prije svakog koncerta Davida Gilmoura na novoj turneji. “Ovaj trenutak u kojem se nalazimo je jedinstven i proći će u treptaju oka te se više nikada neće ponoviti. Stoga, nemojte ovaj trenutak proživjeti tako što ćete gledati u svoj pametni uređaj, nego pokušajte uživati u tom trenutku i zauvijek ga pamtiti”, parafrazirat ću Pratta. Kolegica basistica Jelena dodaje: “Glazba je jedina umjetnost u vremenu. Slikarstvo, kiparstvo i slične umjetnosti se naprave i ondaih sve reproduciraš. Ali glazba je jedina vremenska umjetnost koja ima svoj početak, trajanje i kraj, nije cilj dovršiti, nego u svakoj sekundi izvedbe proživjeti ono što radiš. A vrijeme je jedina valuta u svemiru koju nemamo. Štoviše protiče nam i svi smo mi vremenska bića. Rodimo se i život je jedan siguran put u nestajanje. Ljudi se različito nose s time. Glazba je svakako jedan konkretan dokaz toga, svaki put kad izvodiš pjesmu izvodiš je iznova i iznova te proživljavaš ono o čemu pjevaš. To sam naučila puno od Dunje i Nine, velikih kantautorica, koje kada pjevaju svoje pjesme svaki put se iznova suočavaju s tim tekstom i svaki put je drugačije. Koliko god je slično, drugačije je.” Usporedila je to Jelena s jazzom. “Ali i u ovim pjesmama, usudila bih se reći, napravili smo jedan tradicionalan jazz. Način na koji smo pjesme snimale neće biti isti načinu na koji izvodimo pjesme, način na koji smo snimile nije isti načinu kako je Dunja prikupila pjesme, svaki put ćemo se truditi pristupiti baš upravo tome, sadašnjem trenutku. Sad sam tu, izvodim ovo o čemu sada pričam, proživljavam iznova tu emociju i svaki put se pokušavam s njom nositi malo bolje nego prošli put”, kaže. Nina je to opisala trenutkom apsulutne povezanosti gdje ne postoji nikakav žal za onim što je bilo, odnosno anksioznost prema onome što će biti. “Postojiš samo ti i ta glazba, brišu se granice vremena. Ono što me tu drži jest taj osjećaj, to bivanje u trenu, bivanje u glazbi, povezanost i energija koja kola između nas. Postojimo samo mi, to je taj tren, to je taj muzičar koji je na svoj način pokušao objasniti”, govori Nina i zaključuje kako je u glazbi jako uzbuđuje ponovno aranžiranje, odnosno ta njihova povezanost usred izvebi s dušom svijeta zabilježenog u pjesmi. “Glazba je nešto što nas čini vječno prisutnima.”
U izlozima prodavaonica ploča uskoro će osvanuti i ploča “Bilo je sada”. Primijetit ćete ju na polici po jedinstvenoj naslovnici, kombinaciji ručnog rada i ilustracije iza kojeg stoji Igor Jurilj. Naslovnica je nadogradnja priče kroz ženski moćni simbol (ružu) koji u sebi izražava i patnju, i krv, i energiju uz kombinaciju mračne ljubičaste sa živim bojama. “Naslovnica sadržava misao vodilju cijelog albuma i kao takva je savršena nadogradnja na našu priču, još pojačava ono što smo htjele reći. Bile smo prezadovoljne s finalnom verzijom i doista ne mogu zamisliti bolju osobu od Igora da nam je radio dizajn albuma. Jedva čekam držati našu ploču u rukama s tim bojama”, rekla je Nina i dodala da je Igor njezin veliki prijatelj i jedan od ključnih suradnika. “Uz sve to Igor je iznimno talentiran i jedinstveni ilustrator, odnosno vizualni umjetnik. Od samog početka je bio uključen u naš projekt i htio je sudjelovati u cijeloj priči. Bilo mi je to genijalno jer je jako važno s ljudima s kojima ulaziš u projekt imati povjerenje, povjerenje da prepustiš dio kontrole, odnosno da osoba koja je najbolja u nečemu taj dio drži. Kao što je Jelena u aranžiranju. Neki ljudi imaju autoritet u određenim područjima, a Igor je trebao raditi taj dio, što je i on sam predložio. Kad smo se našli Dunja, Igor i ja, pričali smo o albumu, definirali smo postavke i cijelu ideju albuma, krenuli smo kroz simbole i boje te smo došli do nekakve skice. Dalje smo sve prepustili Igoru. Kad je Igor krenuo sa svojim radom bili smo oduševljeni, taj cijeli proces je impresivan.”
Kada slušate kako ove glazbenice pričaju o glazbi i intepretaciji iste, jasno vam je koliko su to velike umjetnice, imali bi osjećaj da je oko njih okupljen veliki broj ljubitelja njihove glazbe i interpretacije, ali nažalost to nije tako. U 21. stoljeću rijetki razumiju i njeguju tradiciju i tradicijsko, tek ponekada iskoči neki projekt koji će privući nešto širu publiku. Pitam se pred njima hoće li ovo što je bilo i što je sada nekada izblijediti ili će bilo koje je nekada kucalo nastaviti kucati i u budućnosti. Dunja mi s tugom u očima kaže da narod u Hrvatskoj nema baš puno osječaja za tradiciju, odnosno tradicijske pjesme. “Što je tomu uzrok ne bih znala točno reći, ali znam da je jedan od uzroka rascjepkanost gdje se ova naša mala zemlja dijeli na bezbroj različtiih nacija. Npr. kada bi neki stranac želio od nekog saznati kako zvuči tradicijska glazba u Hrvatskoj, zavisi u prosjeku od toga koga pita i iz kojeg je taj čovjek kraja. Umjesto da smo svi zajedno sa svim tim najrazličitijim žanrovima (jer tako se kod nas to dijeli) i da se reklamiramo kao jedna jako raznovrsna ekipa, svako za sebe gura svoj film. Ne držimo se zajedno. Nažalost je tako. Ono što je univerzalno i svevremeno su emocije, osjećaji i ljudi, bili oni iz nekih prošlih stoljeća ili iz ovog, živjeli oni na Greenlandu ili ovdje na Bilogori ili u Dalmaciji. Osjećaji i priče ljudi su slične, iste. I to se razumije svuda. Zato ne bi trebalo biti te rascjepkanosti.”
Dunja se bavi njegovanjem i istraživanjem tradicijske glazbe već 30 godina i iza sebe ima 24 albuma (uključujući Dunije). No i danas postoje ljudi koji ne znaju tko je ona bez obzira na karijeru i brojna priznanja koja je dobila od ljudi koji ipak znaju što ona radi. “Danas sam recimo dobila dopis iz ZAMP-a na kojem je pisalo ‘poštovani gospodine Knebl’. Zar ne govori to dovoljno? Trebam prijaviti pjesmu ‘Lepa Katalena’ koju imam na dva albuma i sto posto sam ju prijavila, pa ne razumijem što im je sada problem. Onda se gospođa ispričala u sljedećem mailu. U ZAMP-u ne znaju da nisam gospodin, a tamo imam prijavljeno sada već 300 pjesama.”
Ono što je još fenomen jest da je hrvatska tradicijska glazba stranac u svojoj vlastitoj zemlji, a stranac koji dolazi u našu zemlju biva hvaljen i obožavan. “Zašto kod nas slušaju sve što dođe izvana što je mračno i crno, Nick Cave je tu broj jedan, ali ne samo on, recimo tu je i Leonard Cohen i drugi? Najveći majstori u tome su možda Englezi i Irci, tamo je to najnormalnije da se snimaju strahovite murder ballads i jedan od razloga zašto sam tu tematiku počela dosta obrađivati je baš to – divimo se svemu što dođe izvana, a mi ovdje to nismo u stanju izvoditi i zaboravili smo da to imamo. Meni je to grozno”, zgrožena je Dunja, ne umanjujući značaj spomenutih kantautora. Nina jasno poručuje: “Ono što nam preostaje jest da damo svoj odgovor onako kako vidimo tradicijsku glazbu. Naš odgovor je upravo taj pokret vidljiv kroz ovaj album”.
Ove tri snažne žene našle su jedna drugu s razlogom, zvalo se to sudbina ili nekako drugačije. Dunjin glas predstavlja iskustvo, ali i ranjivu ženu, paćenu ženu, dok glasovi Nine i Jelene predstavljaju nevinu ženu kojoj tek predstoji suočavanje s boli i patnjom, ukoliko nešto ne učini po tom pitanju. Glasovi sami za sebe poručuju nešto, melodija samoga glasa može otkriti i patnju, i bol, i veselje. Zato je važno da su ovdje glasovi iznad svega. “Baš mi je jako privlačan taj spoj kao jedan kontrapunkt Dunjinog glasa koji u sebi nosi jako puno slojeva, jer Dunja je glasnogovornica autentičnosti i tradicije. Mislim da je jako važno naglasiti jedan moment suosjećanja i emocije koje smo i mi morale proživjeti u cijelom procesu, saživjeti s pjesmama, da ih osjetimo i da možemo dostojno umjesto žena koje su tada živjele prenijeti glas koji je često bio pretih, žaljen, ali to je na neki način bio njihov protest u tim uvjetima. Vodila nas je emocija”, ističe Nina.
Slušajući “Bilo je sada” ispred mojih očiju bile su moje bake i prabake, vidim ih kako sjede u kutu, uz vatru, šute, griju se. U očima i dušama naših baka i prabaka tekstovi koji se nalaze u pjesmama s ovog albuma. Kao da sam čuo vapaj žena iz naše prošlosti, kao da i dalje odjekuju ove jezive priče. Grlim ovaj album, grlim ove hrabre i talentirane žene koje su ga snimile. I znam da ću nekada u budućnosti, možda svojoj djeci, možda svojim unucima, s ponosom započeti priču – “bio je jedan album, bile su tri žene – bile su Dunije!”.
Foto: Doringo Photography