Domaća diskografija je zajedno sa svijetom odlučila pratiti trend objavljivanja albuma na gramofonskim pločama pa je u zadnjih nekoliko godina stiglo vrlo zanimljivih izdanja i reizdanja.
S obzirom da smo od diskografa dobili veliki broj ploča za recenziranje i to u zadnjih godinu dana, odlučili smo u nekoliko tekstova obraditi sva izdanja. Ovoga puta pišemo o albumima koji su po prvi put objavljeni na ovom formatu, a to je jedan od najboljih albuma Gibonnija (“Judi, zviri i beštimje”) i dva albuma Dubioza kolektiva (“Happy Machine” i “Pjesmice za djecu i odrasle”), dok smo već ranije recenzirali “Firmu ilegal” i “5 do 12”.
Gibonni – “Judi, zviri i beštimje” (Dallas Records)
Već je album “Ruža vjetrova” nagovijestio da Gibonni polako postaje najveća hrvatska pop glazbena zvijezda, a “Judi, zviri i beštimje”, kasnije i “Mirakul” doveli su ga na sam tron. Dok je “Mirakul” pokazao koje sve Gibonni glazbenike može okupiti na snimanju materijala, od domaćih do inozemnih, a i produkcijski je to bio najbolji album njegove karijere, “Judi, zviri i beštimje” je pokazao da je moguće da Gibonni izađe iz sjene svojeg oca, Ljube Stipišića Delmate, ipak tada uglednijeg skladatelja u povijesti hrvatske glazbe. “Divji cvit” je i danas najbolja pjesma koju je Gibonni imao i jedna od najboljih pop pjesama od hrvatske neovisnosti, “Judi, zviri i beštimje” i “Činim pravu stvar” su odmah iza ugla, a “Projdi vilo”, koja je na ovom albumu došla u dvije vrerzije, originalnoj klapskoj iliti a capella i pop verziji, može se svrstati među zlatne pjesme dalmatinskog izričaja. Gibonni je pokazao i da ima smisla i za nešto kompleksnija djela poput “Posoljeni zrak i razlivena tinta” koja mi je i danas draža verzija od one s Damirom Urbanom i Mayolm Azucenom. Ta originalna verzija ima jednu mračnu stranu koja mi se itekako dopala, pogotovo u izvedbi koja je apsolutno drugačija od cijelog albuma, da ne govorim o solu Vlatka Stefanovskog koji kao da je pušten s nekog lanca. Sjećam se jedne zanimljivosti oko ovog albuma, a to je da smo uz CD dobili i rječnik dalmatinskih riječi korištenih u pjesmama s pojašnjenjima. Što je naravno za nas Slavonce bila velika stvar. Čini mi se kao da je Gibonni tada probio i tu dijalektnu barijeru, odnosno kao da je postao hrvatska glazbena zvijezda, a ne samo dalmatinska. Šteta što toga nema na ovom reizdanju. Diskografi bi odbili izreći riječ “reizdanje”, iako je zaista riječ o reizdanju, samo na drugom formatu. Na ploči nema pjesme “Ne znam plesat” koja je opet drugačija od ostalih pa možda i ne pripada previše njemu. Ono što konačno treba pohvaliti jest Dallas Records iako mislim da je tu više do Gibonnija, a ne do diskografa – reizdanje je konačno remasterirano s originalnih snimki, što baš i nije praksa Dallas Recordsa, izuzev u slučaju Laufera, ako se ne varam. Izdanje je remasterirao Goran Martinac iz Croatia Records Studija koji stoji iza vrhunski remasteriranih reizdanja objavljenih za Croatia Records. Žao mi je što taj podatak nije istaknut i što Dallas Records na reizdanjima generalno ne ističe ljude koji su radili. Ujedno, još nema prakse u toj izdavačkoj kući da se uz reizdanje objave neki dodatni materijali, poput memorabilija ili bilješki uz izdanje. “Judi, zviri i beštimje” je to zaslužio. Ploča je prešana standardno dobro, a kvaliteta tiska je mogla biti i malo bolja, ali to sve ovisi o dizajneru koji je radio na redizajnu i originalnim dizajnerskim rješenjima. Zvuk je zbog remastera ovoga puta izvrstan.
Ocjena reizdanja: 3.5/5
Dubioza kolektiv – “Happy Machine” (Menart)
“Happy Machine” je zadnji dobar album Dubioza kolektiva i sve iza njega ne može dobiti dobru ocjenu, odnosno zvuče kao da se bend nije dovoljno potrudio oko autorstva iako se može izdvojiti nekoliko zanimljivih komada. Ovaj album je možda i produkcijski najbolji i osjeti se da je bend tu iznimno napredovao od samih početaka. Osim hitova kao što su “No Escape From Balkan” koji savršeno opisuje Balkan, “Free.mp3 (The Piratebay Song)” s kojom su ponovno stali na stranu P2P dijeljenja glazbe koju i danas objavljuju na besplatno preuzimanje svojim obožavateljima, te “One More Time” koja je doživjela ogromnu popularnost na njihovim koncertima i postala prava energetska bomba, ovo je i album sjajnih suradnji. Prije svega mislim na suradnju s Manuom Chaom (“Red Carpet”) s kojim se bend često susreće na festivalima, a imaju i istog (booking) menadžera pa je to sve nekako lakše. Tu je i suradnja s Benjijem Webbeom iz benda Skindred na pjesmi “Riot Fire”, zatim odlična suradnja s makedonskim genijalcem Džambom Aguševim na pjesmi “Boom!”, oja je također postala prava live atrakcija, a izdvojio bih i suradnju sa španjolskom bendovskom atrakcijom La Pegatina (“Hay Libertad”) te suradnju s talijanskim glazbenikom Royom Pacijem na obradi hita “24.000 baci” Adriana Celentana. Gledavši ovako na popis pjesama koje se nalaze na ovom albumu dio obožavatelja bi mogao reći da je ovo i najbolji album Dubioze, iako je “Firma ilegal” tu blizu, kao i “5 do 12”. Reizdanje na ploči je urađeno vrlo dobro kao i za prethodne albume, a ovoga puta stiglo je na crnoj ploči. Također šteta što nismo dobili neke dodatne materijale uz samo reizdanje. Znam da to poskupljuje priču, ali treba pratiti konkurenciju, bez obzira što je Dubioza kolektiv sam po sebi već popularan i prodaje sve gdje se nalazi njihovo ime.
Ocjena reizdanja: 4/5
Dubioza kolektiv – “Pjesmice za djecu i odrasle” (Menart)
Ovaj album je prvi diskografski (blagi) pad Dubioze, jer osim pjesme “Himna generacije” nije ponudio ništa posebno, ništa do te mjere zanimljivo kao prijašnji uraci. Pokušali su uz pomoć neobjavljene pjesme Dine Dvornika, te suradnjama s Helem Nejse i Dinom Šaranom pokušati popularizirati ovaj album, no to im nije uspjelo. Autorski nije bilo dovoljno jakih pjesama, čak su išli i na kartu ranijih radova pa nam je stigla i nadogradnja pjesme “Domaćica” na “Domaćica 2.0”, što je i ispalo donekle dobro, ali opet nedostižno. Možda je razlog tome što su koncertno bili nevjerojatno aktivni pa se nisu toliko stigli baviti autorskim pjesmama – ne znam, nisam siguran. Kreativnost nije bila na zavidnoj razini. Reizdanje na vinilu je svakako dobrodošlo, pogotovo za kolekcionare koji sada žele u svojoj kolekciji imati sve reizdane albume. Pohvala za vinil u boji. Kao i svi ostali prešani albumi i ovaj je odrađen vrlo dobro i tu nemam nikakve pretjerane zamjerke osim već izrečenih u ranijim recenzijama. S druge strane ovo je album o kojemu nemam nešto previše za reći jer nije došao do mojeg srca kao ostali. Ali i da je samo na njemu “Himna generacije”, opet je dobar album, najmanje, no za klasu ispod ostalih. Pa ću ovdje i završiti recenziju.
Ocjena reizdanja: 4/5