Buco Pende je s prijateljima održao koncert u sklopu programa Feste Dubrovnik u petak, 24. siječnja, u kazalištu „Marin Držić“.
Kazalište je bilo popunjeno do maksimalnog kapaciteta, a mnogi ljubitelji Pendove glazbe nažalost ostali su bez mogućnosti prisustvovanja. Navodno je lista čekanja došla skoro do 150 dodatno traženih ulaznica. Uz Srđana Kadrića, koji zadnjih godina nastupa s Bucom, ovaj obljetnički koncert uveličali su dubrovački glazbenici s kojima je prije surađivao kao duo, Srđan Gjivoje i Frano Matušić. Dubrovački simfonijski orkestar, koji 2025. obilježava 100 godina rada, pod ravnanjem Slobodana Begića, pratio je glazbenike na nekoliko kompozicija dajući im potpuno novu dimenziju zvuka. Za same orkestralne aranžmane zadužen je bio član orkestra Damir Butigan.
Buco Pende improvizirajući melodiju na Lorkine stihove učinio je prvu pjesmu. S vremenom se odvažio velikog pjesnika zamjeniti svojim mladalački nespretnim stihom. Nazvao ju je “Zelenci”. Godinama poslije, Srđan Gjivoje i ja počeli su ponoćne serenade u Sponzi, ljubeći početne taktove s batom Mara i Bara (op.a. Zelenci – brončane figure koje udaraju zvono na gradskom zvoniku). Ujedno s njome je započelo obilježavanje 55 godina karijere.
Gosti su bili članovi klape Kaše izvodeći „Veče je naš prijatelj“, a bili su podrška na pjesmama „Ako odem“ i „Elegija“. Njezini članovi Vicko Dragojević (gitara) i Luka Šerić (vokal) bili su dodatna podrška na dijelu izvedenih skladbi. Posebna poslastica bila je premijerno izvedena kompozicija „Laku noć dame moje“ koja je nastala u periodu kada je Pende intenzivno surađivao s Franom Matušićem s kojim ju je i izveo.
Koncert, koji je trajao više od devedeset minuta, trebao je završiti pjesmama „Neusnule noći“ i „Lula starog kapetana“ koje su izveli svi glazbenici zajedno, no publika je pljeskom zahtijevala još jedan bis. Kako bi se još jednom uklopili članovi orkestra odabrana je skladba „Povratak“ s kojom je završena ova posebna večer za sve prisutne.
Pende o sebi: ”Grad pjevam i pišem pola stoljeća a slikam zadnjih 35 godišta. Potrijeba mi je o izvoru, riječ – dvije napisat, jer trata se o nama svima. Grad, dota od lijeposti u kamenu fermana. U kamenu, zagrljenim kamenom – mirima gradskim, što kako trnje na grani rusulice čuvaju pupoljak. Mjesto otkle i sunce nerado ishodi a kamoli čeljad što se pod mirima tiska, družeć se s čiopama, razabiruć govor kamena, šapat mora u portu, i odjek tišine s Pelina. Grad, gdje je čeljade samo oli združeno s pukom svekolikim. Kako po volji mu je, kako izabrat hoće. A kamen pamti – sjeti se i prepozna one što opet dohode mu, pa dentilom gestom ljubaznost odvrati.”
Foto: Vedran Levi