Derventa (Bosna i Hercegovina). Prije izvestan broj godina tamo sam služio vojni rok u JNA (prije rata), u nekim ovakvim-onakvim jedinicama.
Nakon toga su išle prekomande iz jedan u drugi grad, iz jedne u drugu republiku, sada u druge zemlje. To je period kada su YU scenom vladali Prljavo kazalište, Haustor, Azra, Disciplina kičme… Mi vojnici – rokeri, puštali smo muziku posle podne u krugu kasarne koja se preko zvučnika slušala ono baš daleko izvan kasarne. Između nas bio je i jedan momak Slovenac, Marko, koji je kad je bio njegov red puštao Buldožer, Pankrte, Paraf, Videosex. Često sam razgovarao s njim o muzici, ali svaki put kad sam ga pitao za Lačni Franz, nije odgovorio i nikad nije puštao njihovu glazbu. Nisam bio fan Lačnog Franza i nisam pokušavao postavljati druga pitanja. Jednog dana Marko me pozvao u dvorište, s njim je bio onaj mali kazetofon EI iz Niša, otišli smo na poligon izvan kasarne. Seli smo, on je izvadio kasete i pustio pjesmu “Stari vojak” Lačnog Franza. Kako je pjesma odmicala, Marko se počeo tresti i odjednom su krenule suze, suze koje nisu prestajale 5 minuta, kao da će poplavit celu kasarnu. Nakon toga pustio je “Praslovan”, “Ikebanu”, “Djevojku”, “Zbogom”, “Ne mi dihat za ovratnik”, “Slon med porculanom” “Čakaj me” pa se vratio ponovo na “Stari vojak” i opet suze kao velika reka koja se kao bujica slivala s njegovih obraza.
Pesma je, kako je rekao Marko, napisana za njegovog oca Janeza (ili se on u njoj pronašao), čiji se život potpuno promijenio otkako su ga makli kao starješinu iz JNA, ne samo njegov život nego i cijele familije. Nakon kratkog vremena, Janez, Markov otac počinio je samoubistvo. I odjednom mi je postalo jasno zašto Marko nikad ne pušta Lačnog Franza, jer svaka riječ, svaka nota, svaka pjesma ga je podsećala na oca. Nakon dva dana Marko je otišao u prekomandu, a meni je ostavio njegov kazetofon i kasete Lačnog Franza. Posle nekoliko dana sam i ja dobio komandu i tamo negde na mirnom mjestu počeo sam svaki dan slušati Lačnog Franza. Pošto su pevali na slovenskom pitao bih vojnike iz Slovenije šta znače određene reči. Pesmu po pesmu, reč po reč, stih po stih, otkrivao sam pesme Lačnog Franza. Takva duboka slovenska duša, takva percepcija nepoznatog, takav cinizam i vizija, takav crni humor do tada nisam video. Od tog perioda postao sam njihov fan.
Počeli su negdje 1979. u Mariboru. U bendu su bili gitarist Oto Rimela, klavijaturist Mirko Kosi, bubnjar Andrej Pintarič i basist Zoran Stjepanovič. Počeli su obradama tuđih pesmama dok im se nije pridružio Zoran Predin. U njemu su našli lidera, tekstopisca, pevača, kompozitora. 1981. godine je izašla “Ikebana”, prvi album u produkciji Helidona. Prekrasan album, doista originalnog stila, s toplim tekstovima koji prelaze u sarkazam, otpevani na slovenačkom jeziku . U to vrijeme u YU je postojala komisija za šund i ta komisija je proglasila ovu ploču za šund (verovatno zbog celog koncepta albuma i pesme „Praslovan“) zajedno sa pesmama koje su izvodile Lepa Brena, Dragana Mirković… Kasnije se vidjelo da je bio političke prirode, ali je YU rok kritika obožavala ovu ploču, a i publika ga je zavoljela. Slede kvalitetni albumi: 1982. – “Adijo pamet” (Helidon), 1983. – “Ne mi dihat za ovratnik” (Helidon), 1984. – “Slon med porcelanom” (Helidon), 1986. – “Na svojoj strani” (Helidon), 1987. – “Sirene tulijo” (Helidon), 1989. – “Tiha voda” (Helidon). Godine 1986. grupu napušta gitarista i skladatelj, osnivač Oto Rimela i prelazi u Laibach. Ostali popunjavaju mesto novim gitaristom i objavljuju nove ploče, koncerte, turneje, tek će s vremenom potpuno sazrijeti i postati najveće ime slovenačke scene.
Polako se zamaraju od samih sebe pa pripremaju svoje solo albume, posebno Predin. Da zaokruže sliku, zadnji album “Zadnja večerja” (Helidon 1993.) objavili su u potpuno novoj postavi, na kojem je jedan od pratećih vokala Roberto Magnifico (jedno od najvećih imena njihove scene). I sledi pauza. Zoran Predin objavljuje kvalitetne solo albume, održava koncerte i postaje jedan od rijetkih kvalitetnih YU kantautora , na razini Dedića, Jusića… 2014. godine reformiraju se i objavljuju dve solidne ploče, “Ladja Norcev” 2016. i “Svako dobro” (Croatia Records) na hrvatskom jeziku.
A što se tiče Marka iz Slovenije, još smo drugovi, ponekad se čujemo pa i vidimo. Onaj EI Niš kazetofon su mi ukrali, ali zato još uvek čuvam one kasete i uspomene iz jednog prekrasnog vremena.