Prvo izlaganje cjelovitog glazbenog djela uvijek nosi određenu dozu uzbuđenja i nade. Debitantima uvijek želim uspjeh, ali nije konstruktivno u kulturi tapšanja po ramenu hvaliti baš sve samo zato što je netko „uložio trud“. Nekad treba i reći: uzalud vam trud, svirači.
U vremenu prezasićenom glazbom koja zvuči kao da ju je generirala umjetna inteligencija, na prvo slušanje albuma dua kids from the sky “Tamni valovi” (Aquarius Records 2025.) stječe se dojam upravo takve hiperproducirane generičnosti. Osam pjesama zvuči kao sinteza već postojećih pop pjesama koje smo godinama mogli slušati kao radio-friendly. Nakon godina izbacivanja zanimljivijih singlova (iskrenije „Onaj osjećaj“ ili „Prolazna stvar“ koje jesu bile dašak svježine na pop sceni mlađe generacije), album dvojca nudi nove pjesme s kojima je teško reći koja im je svrha.
Uvodna electro pop „Ugasi alarm (Jesse)“ vjerojatno je najuspjelija stvar s albuma (uz „Kad prođe ljeto“), a opet odjekuje mračnijim popom Adama Lamberta na albumu „The Original High“ iz 2015. Primjer žanrovske generičnosti je singl “Lanterna” kao proizvod generativnog prompta. Umjetne perkusije i vokal s neprirodnom obradom izazivaju nelagodu, a miks dodatno naglašava tu neugodu. Žanrovski i stilski kroz cijeli se album jasno osjeća kolažiranje glazbenih utjecaja, od Adama Lamberta i Tiziana Ferra do Robbieja Williamsa, Jonas Brothersa i 3OH!3. Sve je tu, ali već negdje prije odrađeno uvjerljivije. Glazba i produkcija zasjenjuju pritom liriku i vokale i radije bih slušao instrumental ovog albuma.
Motivi su uvijek isti – mrak, svjetla, vožnja, ljeto koje odlazi, snovi koji se gase. To nije nužno loše, estetika noćne melankolije ima publiku i zna pogoditi u srce, ali ovdje je izvedena kao preslika onoga što su već otpjevali Natali Dizdar, pocket palma ili Z++. Dvojcu kids from the sky treba dati priliku, ali pitanje je koliko je njihovo iskustvo autentično ako su postupci i izražaj već toliko puta viđeni.
Putovanje bez cilja i egzistencijalna dezorijentacija provlače se kroz većinu pjesama. Lirski subjekt neprestano je u kretanju (“vozim daleko dalje”, “miljama daleko od nas”), ali to nije progresija – više djeluje kao bijeg u krug. Iako je to realna slika mladih ljudi danas, u pjesmama to vrlo brzo postaje predvidivo i monotono.
Snovi i iluzije suprotstavljeni su stvarnosti, svjetlo se gubi u tami, a to se toliko puta ponavlja da izbljeđuje ikakav emotivni učinak. Repetitivnost u refrenima često zvuči kao da je tu samo da popuni minutažu, a ne da pojača značenje. Minimalistički stihovi ponekad funkcioniraju kao graditelji atmosfere, ali prečesto ostavljaju dojam banalnosti.
Debitantski “Tamni valovi” želi biti generacijski soundtrack za sve one koji se voze noću bez cilja, s rukom na prozoru i glavom punom neostvarenih snova. No, teško je zanemariti da su to već uhodani klišeji. Stihovi poput: “Ti dobro znaš moje snove / Ma jedna noć, a nas dvoje / Ali svi ti snovi sada tonu / Nje više nema, ja ne mogu / Možda i je da ja ne mogu bez nje / Ali pusti sve te priče / Više nisam pored nje / Ali mi bez nje nije baš lako, ne / Otkrivali smo svemir / Sad me brine tko je njen” zvuče poput osnovnoškolskih uradaka ili pjesama Ante Pecotića.
Na prvo slušanje sve je na svom mjestu. Ambijentalni ritmovi, synth-melankolija, autotune u ulozi suze koja nikad ne padne. Ali već nakon nekoliko minuta iluzija nestaje. Iza atmosfere ostaje praznina. Glavna boljka albuma leži u monotonom, nazalnom i ograničenom vokalu Tea Goluba, te u plošnim, generičkim tekstovima koji prečesto zvuče kao nedovršeni nacrti. Ponavljanje fraza nije hipnotičko, nije mantra – djeluje kao nedostatak inspiracije ili pokušaj rastezanja pjesama na jedva tri minute.
Nije sve crno (ili tamno, ako hoćete). Pjesme “Dani iluzija” i “Znamo malo” ipak odskaču. Tu se osjeti da bend može stvoriti atmosferu koja nije samo podloga za Instagram priče. Tada zaista osjetiš ljeto koje curi kroz prste, mladost koja nije vječna. No, to su iznimke, ne pravilo.
“Tamni valovi” zasad ostaju soundtrack za generaciju koja se voli zamišljati izgubljenom u noći, ali često zvuče više kao algoritamski sklopljena playlista za Spotify nego supstantivna ispovijed mladih ljudi koji se doista traže u životu kroz kreativni impuls. Ako kids from the sky u budućnosti odluče zagrepsti dublje u vlastita iskustva i pronaći autentičan glas, možda nas stvarno odvedu negdje dalje. Za sada, nažalost, ostajemo na parkiralištu.
