Damir Urban je na posebnoj turneji po manjim gradovima u Hrvatskoj na kojoj se otvara publici sa životnim pričama, a potom i izvodi potpuno nove i neobjavljene pjesme, te nekoliko hitova u aranžmanima napisanima za gudački kvartet.
Nova dimenzija, nova koncepcija, kako je i najavljeno – glazbene stanice i priče, program više namijenjen onima koji žele iskusiti nešto posebno, a da nije u pitanju isključivo glazba. I Damir je potpuno opušten, došavši na pozornicu u novogradiški Dom kulture obučen u crne traperice i tenisice – za početak uključuje kuhalo za vodu i priprema čaj. Nikakvo preseravanje, obični čaj iz vrećice (mislim da je bio menta) na koji je kasnije zaboravio jer se zapričao, ali ga je ipak popio. Na šalici na jednoj strani nacrtana gljiva, a s druge strane piše – “keep growing”. Gromoglasan pljesak publike na njegov dolazak i odmah ističe kako će ovo biti neka drugačija večer od onih na koje smo navikli i kako želi aktivno komunicirati s publikom, ali i da će izvesti neke pjesme koje su tek u sazrijevanju i još nisu objavljene, te se ne zna hoće li uopće biti objavljene i ako da, u kojem će to obliku biti. U prvom dijelu nastupa izvodi nekoliko takvih pjesama, a onda mu se u drugom dijelu pridružuje kvartet mladih gudača, koje je najavio kao mlade osobe u godinama kao njegov najstariji sin, a koji s njim izvode poznate hitove među kojima su bili “Moja voda”, gdje je gitaru svirao dobrovoljac iz publike koji je iz Banje Luke potegnuo do Nove Gradiške zbog ovog susreta, “Iskra” i za kraj “Astronaut”. U narednim rečenicama posvetit ću se isključivo ovoj zadnjoj pjesmi i priči oko nje koja me iznimno dirnula, a što se tiče ostatka nastupa – kupite ulaznicu pa ćete saznati o čemu se radi. Ako ih uopće još ima.
Oni koji prate koncerte Damira Urbana, odnosno Urbana i njegove Četvorke, a da je to više od jednog puta u nekoliko godina, znaju da se često u šali zna referirati na svojeg pokojnog oca koji mu je oduvijek govorio da njegove pjesme sve zvuče isto i da njegova glazba zapravo i nije nešto posebno, kao i Đorđe Novković koji ga je odbio i rekao da nikad neće od njega biti pjevača i karijere. Na nastupu u Novoj Gradiški (ne znam kako je na drugima, jer Damir od nastupa do nastupa nadograđuje ovu koncepciju i vjerojatno će tek na kraju turneje biti onakva kakvu je u svojoj glavi zamislio) često je spominjao svojeg oca, ali pogotovo na kraju. Istaknuo je kako je bio bolestan, a obolio je od multipleskleroze, pa je u međuvremenu dobio šećer i potom moždani udar do trenutka kada više nije mogao govoriti i kada je napustio ovaj svijet. Dok je još bio u stanju govoriti pozvao je sa strane Damira i zamolio ga za nešto što je nama mnogima nezamislivo – da mu pomogne u naumu da si što prije skrati muke i umre. A kako je pred kraj bio jako slabašan, trebao je nečiju pomoć, a kako sa suprugom, odnosno Damirovom majkom, nije mogao izaći na kraj, onda je odabrao sina za tu ideju. Možete li zamisliti tu bol i gubitak volje za životom da želite umrijeti, ali nemate snage da si skratite muke već potražite pomoć i to od sina. Damir nije isticao detalje, ali je rekao da je bilo u pitanju nešto zbog čega nitko od njih ne bi bio krivično gonjen. Da vas vlastiti otac u bilo kojem trenutku života nešto zamoli, naravno da ćete mu pomoći ili učiniti nešto, ali kad vas zamoli da mu pomognete da umre – što biste učinili? Damir je odbio oca i ubrzo nakon toga otac je umro. “Sjeb’o sam”, rekao je Damir iskreno pred mrtvom tišinom koja je vladala u publici nakon ove priče. “Prije nego što je umro rekao sam mu – hvala ti za sve u životu, ali on je to zapravo znao i bez da sam mu rekao”, kaže Damir. Pognuo je glavu i shvatio da je možda trebao pomoći svom ocu po zadnji put, bez obzira što takav čin znači i smrt voljene osobe.
U trenutku dok priča ove najintimnije detalje svojeg života, koje nitko od nas ne zna, krajičkom oka gledam violinisticu (mislim da se zove Jelena), ljepotom oličenje anđela. I anđeo plače, jeca dok sluša ovu priču, iako ju je čuo već koji put. Ali ne može si pomoći. Pokušava prstima obrisati suze koje teku prekrasnim linijama lica, ali ne ide. Pokušava doći do onog čistog zraka, pokušava izbjeći drhtavost svakog uzdaha ili izdaha, ali ne pomaže. Svjesna je da za doslovno 30 sekundi ili jednu minutu mora svirati svoju violi, a impresivna je na svojem instrumentu, kao i ostatak ovog gudačkog kvarteta. Svim pjesmama dali su neku posebnu dimenziju da jednostavno u ovoj izvedbi doživljavate sve na jedan drugačiji način, još melankoličniji. Anđeo nosi prekrasnu haljinu, u maniri klasičara koji uvijek moraju biti lijepo obučeni i nositi osmijeh na licu. Kako imati osmijeh na licu nakon ove priče? Svjesna je i sama. Jednom rukom drži violinu, nema kod sebe nikakav ubrus da si može maknuti suze s lica, uzima rub haljine i graciozno pokušava obrisati bol i emocije koje proživljava zbog teškog životnog trenutka druge osobe. Još jednom ispuhuje zrak, pokušava doći do svježine. Damir najavljuje pjesmu “Astronaut” koju je posvetio svojem ocu, iako je tijekom nastupa naglasio da je svaka njegova pjesma nastala razmišljajući o ocu. Predivni anđeo u gudačkom kvartetu skupi nekako snage i u suzama hvata pogled s kolegom Matejom kako bi se sinkronizirali i kreće predivni gudački aranžman ove pjesme. Svjesna je da mora biti profesionalna i da mora u jednom trenutku bol i emocije staviti po strani. Iako joj Damir nikada zbog toga ne bi zamjerio, shvaća da je ispred nje i auditorij te da mora skupiti hrabrosti, suspregnuti suze, izdržati, odsvirati najbolje što može i vratiti osmijeh na lice. Njenje plave ili zelenkaste oči (nisam uspio uhvatiti od suza; caklile su se) ispričale su jednu posebnu priču ovog nastupa i zato je bez obzira na Damira, njegove iznimne i osobne priče, te izvedbe nekih novih pjesama – moj heroj večeri violinistica Jelena. Zaplakao sam i ja u jednom trenutku jer to tako ide. Kao kada netko zijeva pa zijevnete za njim. Tri sata je prošlo bez da je itko zijevnuo, ali je sigurno zaplakao. Damir je dobio gomoglasan pljesak publike koju je pak pozvao da se nakon nastupa upute prema knjigama ili bilježnicama utisaka koje se nalaze na izlazu kako bi zapisali svoje impresije ili neke poruke ili nešto nacrtali, što je posebno naglasio djeci. Zato je uz obične olovke pripremio i bojice. Jednoga trenutka Damir će nakon ove turneje uzeti te bilježnice i nečije osobna priča, poruka ili crtež bit će i dio njegovog života.
I pomislim si prije nastupa – što više da pišem o Damiru, a što nisam napisao nakon 20 i nešto koncerata u tri godine? I uvijek nađem razlog jer pronađem neku emociju koju još nisam proživio slušajući njega i njegove pjesme. I koliko skroman Damir bio, i koliko god otac rekao da su mu sve pjesme iste, mislim da su duboko u sebi svi oni svjesni veličine Damirove karijere koja traje već nekoliko desetljeća.
Foto: Nikola Knežević