Kolumna pred vama pokušaće da svake poslednje nedelje u mesecu odgovori na pitanje koje su rokenrol pesme iz zajedničke jugoslovenske zaostavštine i dalje aktuelne? Svedoci smo da je preko YouTubea i streaming servisa celokupna stara muzika postala instantno dostupna. Tim je važnije pitanje – šta od te baštine, ako išta, ima još uvek smisla?
Jedini mogući nastavak priče o “novom talasu” (1979. – 1982.), jeste onaj o jugoslovenskoj alternativnoj rok sceni (1983. – 1991.). Mada u ono vreme nije tako nazivana, raznorodna muzička scena utemeljena u alternativnoj umetničkoj praksi (skupa sa filmom, stripom, vizuelnom umetnošću i pozorištem), a koja je tokom osamdesetih stigla do nas sa talasom demokratizacije društvenih odnosa u SFRJ, bila je upravo to – pandan alternativnoj rok sceni bilo gde u svetu.
Ovaj period dao je niz autora i kompozicija koje su pokrenule niz ključnih društvenih pitanja, produbljujući tako proces započet “novim talasom”. Posredstvom mreže studentskih i omladinskih centara, klubova, magazina, novina i radio stanica, popularna muzika pravljena od strane mladih ljudi bila je više nego ikad konkretno uključena u tokove koji su menjali zatečeni socijalni status quo.
Odabrali smo za vas 15 programskih pesama najvažnijih bendova iz tog perioda, grupa što su inspirisale najveći deo tadašnje, pa i današnje misleće muzičke scene, postajući usput deo opšte kulture i svačijeg odrastanja.
Zašto je to bitno? Ovi primeri nam na našem jeziku pokazuju kako popularna muzika može biti nešto više od zabave, nešto što opisuje kako stvarno živimo.
Dragan Ambrozić
TAMO GDE LJUBAV NE UMIRE
Studeni Studeni – „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“ (1990)
Dragi čitaoci su do sad već shvatili da je pesma „Izgubljeni“ grupe Let 3, po mnogo čemu postala naša realnost sa početkom devedesetih godina… o tome svedoči sudbina dve grupe koje su toliko obećavale: Budweiser u Beogradu i Studeni Studeni u Zagrebu. Obe su, svaka na svoj način, otvarale jedno novo muzičko poglavlje na našim prostorima i obe su ostale izgubljene u tokovima nemilih događaja. Zato obe, kao neopevani fantomi, stoje iza mnogih drugih bendova koji su kasnije postali značajni.
I dok su Budweiser prvi sastav što je od repovanja na našem jeziku napravio statement, Studeni Studeni su ponudili jedan novi gitarski zvuk, koji se umnogome podudarao sa alternativnim rokom kakav je tad sviran u Americi. Bila je to prva naznaka da rock’n’roll u SFRJ ima novu budućnost, spremnu da odredi dolazeće devedesete.
Priča o grupi Studeni Studeni i njihovoj najpoznatijoj pesmi „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“, neminovno je zato priča o tome šta je moglo biti, da su istorijski događaji to dopustili. Na neki način, to je priča svih nas koji smo u to vreme imali neke sasvim drugačije planove za život.
VELIKA ZBIVANJA
Zašto je pojava grupe Studeni Studeni zapravo bila tako drugačija i posebno važna?
Američki alternativni rock pojavio se, kao novi fenomen, na svetskoj muzičkoj sceni tokom ranih osamdesetih godina prošlog veka (pre svega sa probojem grupa R.E.M, Violent Femmes, Gun Club, ali i mnogih drugih). Zajedno sa „indie“ gitarskim zvukom iz Velike Britanije (Jesus & Mary Chain kao prvoborci), bio je deo underground kulturne revolucije, čiji je osnovni poriv bio da popularnu muziku ponovo vrati mladima i posvedoči o socijalnoj stvarnosti svog doba. Naime, muzički biznis ju je posle kratkog punkerskog pobunjeničkog perioda polako ponovo preoteo i pretvorio u zabavu – tome su služili stadionski rock bendovi, jednako kao i visokostilizovani „novi romantičari“ i electro-pop sastavi. Bila je to jasna reakcija iz poslovnih krugova na punk i „new wave“, koji su u prethodnoj generaciji praktično naglavce okrenuli do tad vladajuća trgovačka pravila. Jedan trend kog su velike izdavačke kuće diktirale bio je – pretvaranje rock muzike u bezopasni kostimirani acting out za što veće mase, a drugi – moderno prepakivanje pop muzike, takođe za što veće mase. Oba trenda su forsirala bezbrižni eskapizam kao životnu ideologiju. I oba su, nažalost, prilično jasno sledila istu političku trajektoriju koju su diktirale tamošnje vlasti: Ronaldu Reaganu u SAD i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji bio je neophodan optimizam na javnoj sceni, makar veštački, da bi njihov grandiozni društveni zaokret ka neoliberalizmu bio obojen u ružičasto. I muzička industrija je svirala u tonu sa njima, učinivši da bezdušni materijalizam i čista pohlepa dobiju svoju odgovarajuću pratnju u pop hitovima.
Muzika za široke mase dotakla je novo dno tokom te decenije.
Sva ona samosvest koja je bila izgrađena od hippieja do punkera, od Boba Dylana do Johnny Rottena, odjednom je bila zbrisana i prezentovana kao stvar prošlosti, često od strane istih izdavača. Navodni futurizam electro-pop muzike krio je činjenicu da je velikim delom u pitanju bila modernizovana, ali sasvim obična estradna ponuda, kakve je uvek bilo. Klizanje rocka u smeru spektakla, takođe je skrivalo činjenicu da on više nema nikakve veze sa stvarnim potrebama omladine, te da se pretvara u zvučnu kulisu ispijanja piva, sve više se približavajući formuli sportske priredbe. Naravno da su milioni od muzike očekivali samo da ih zabavi, i industrija je taj poriv iskoristila da iz nje ubuduće sistematski izbaci bilo kakav sadržaj koji bi dovodio u pitanje društveni status quo. Joni Mitchell je u to vreme u jednom intervjuu ovako odgovorila novinaru na opasku da je Madonna, tada zvezda u nastajanju, izjavila kako joj je baš Joni veliki uzor: „Ona može da kaže šta hoće, ali njena pojava je direktna suprotnost svemu za šta sam se ja zalagala“.
Alternativni rock svet osamdesetih bio je, zato, ne samo uporište istinske umetnosti, nego i moralnosti, u tom ludom svemiru popularne muzike, obnevidelom od trke za sve većim profitima. Bendovi sa ove scene spasli su rock’n’roll time što su ga vratili najmlađima i ponovo mu udahnuli ulični duh. Najbolji dokaz za to je kasniji trijumf grungea, sa sve Nirvanom kao otelotvorenjem svih stremljenja alternativne scene, i večnim „čuvarem vatre“ pravog rockerskog duha za novo doba.
ROMANTIČNA REVOLUCIJA
Vaš potpisnik je u to vreme počeo da piše u omladinskoj štampi, odnosno tada poznatom listu beogradskog Univerziteta „Student“ – prvi tekst kog sam objavio beše pregled američke „nezavisne“ rock scene (termin „alternativa“ još nije postojao 1986.), potom sam se bavio engleskim „indie“ bendovima, a onda sam pokušao da odgovorim na pitanje postoje li jugoslovenski sastavi koji bi mogli biti deo ovog novog rock’n’roll izraza? Osim Partibrejkersa i malog kruga sličnih grupa u Beogradu, skoro da nije bilo imena koja ste mogli tu uvrstiti… šta više, rock’n’roll se u svom užem smislu više uopšte nije smatrao modernim. Bilo mu je hitno potrebno da ponovo pronađe novi razlog postojanja.
Grupa Studeni Studeni imala je svoje najranije korene u zagrebačkoj hardcore punk sceni, koja je nekako u to vreme doživljavala omasovljenje (slična stvar se dešavala širom SFRJ). Originalni članovi su se i okupili u sastavu Alarm, a potom su nastavili kao Studeni Studeni, čiji su članovi bili Goran Kostić Kosta (glas i gitara), Robert Studeni Robi (gitara), Nenad Koporčić Cvik (bubanj) i Nedeljko Tot (bas). Njihov razvoj od HC zvuka ka alternativnom rock zvuku sledio je isti put kog su prelazili njihovi vršnjaci u SAD, pre svega sastavi kao što su Hüsker Dü, The Replacements, Minutemen i mnogi drugi.
Kad sam ih prvi put gledao na koncertu, bio sam oduševljen silovitošću i brzinskim ispaljivanjem melodija (Akademija, 1990). U trenucima inspiracije, Studeni su bili bend od koga je srce moglo da stane. Imali su sadržaj koji je trenutno uzburkivao emocije i vezivao vas da iz nepoznatog razloga želite da se ponovo vratite na njihov nastup. Bili su živi, stoput življi od skoro cele rock scene SFRJ, i obećavali su mnogo više od onog što je ona tada pružala.
Njihovo jedino izdanje beleži mnogo od tog žara. Izuzetni, danas raritetni EP „Čisto kao suza“ (Search & Enjoy, 1990), donosi pet numera: „A ja sam je volio“, „Najlepša pjesma“, „Čisto kao suza“, „Tvoje oči govore“, te „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“. Obratite pažnju na činjenicu da su praktično sve – ljubavne pesme.
I zaista, sa Studenima je na tom kratkom vinilnom izdanju obavljena velika revalorizacija romantike u našem rock’n’rollu. U tom trenutku, mimo već svima poznatih autora poniklih u „novom talasu“, mlada generacija skoro da nije imala svoje rock pesme posvećene ljubavi. One obične pesme, za obične ljude, u kojima se možemo prepoznati, umesto nečijih poetičnih fantazija… Studeni Studeni su nam dali baš takve stvari, i to u najsavremenijem obliku, time za jedan kratak trenutak osvetlivši moguću budućnost nove rock muzike u Jugoslaviji.
Krunski dokaz za ovu tvrdnju jeste njihova najpoznatija stvar: „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“. Bila je to najava romantične revolucije, koja se nikad nije desila.
Studeni Studeni, „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“
UMRETI BEZ RAZLOGA
“Gledaj kako ljubav umire…” zvuči kao vožnja, koja neće nikad prestati. Njen neumorni živahni ritam sugeriše putovanje – putovanje na kome junak doživljava gorko razočarenje, ali ipak nastavlja da putuje, makar ka svom kraju. Vizija koju nam nudi dolazi duboko iz mitologije rock kulture, čak iz bluesa, povezujući to iskonsko nasleđe sa našim iskustvom, i po tome je na svoj način izuzetna.
Slide gitara, retko kad dobro odsvirana kod nas, kao i fatalistički tekst, retko kad dobro spevan – čine tu razliku i kopču sa večnošću. Stihovi su, sasvim sigurno, sročeni više kao ultimativni protest protiv toga što se ništa ne dešava u životu naratora – pa ni i u ljubavi – nego što su istinski nagoveštavali samoubistvo kao izlaz. Tom zaključku ide u prilog i redosled reči, jer posle kod nas nikad opisanog motiva tinejdžerske fantazije o suicidu zbog kraja ljubavi, dolazi konstatacija da je svuda okolo jednaka pustinja.
Obasjana tim ličnim saznanjem, ona putuje u susret svakom nespokoju, hrabreći nas da izdržimo i neizdrživo. Nije bila ni hardcore punk, ni noise, ni industrial, ni gothic, ni art-rock, nego klasičan rockerski iskaz za sva vremena.
Pesma je u stvari nastala još 1987. i omogućila je sastavu da postane svestan svog potencijala i značaja. Snimljena je 19. maja 1990. u studiju D&Z u Zagrebu, sa drugom postavom: Goran Kostić Kosta (gitara i glas), Darko Bandić Kiro (bas), Danijel Šuljić (gitara), Božo Matijević Krljo (bubnjevi), te kao specijalni gost Tihomir Preradović (na akustičnoj gitari). Muzika i stihovi na celom EP “Čisto kao suza” delo su grupe Studeni Studeni (osim teksta “A ja sam je volio” Denisa Romca). Producenti su bili Kosta i Tihomir Preradović, omot je dizajnirao Danijel Šuljić, dok su fotografiju uradili Slajba + Amir.
UMRETI SA RAZLOGOM
Goran Kostić Kosta je potom tokom leta 1991. otišao preko Beograda za Niš, odakle su bili njegovi roditelji, što su se takođe preselili. Tamo je osnovao grupu Novembar, koja je nasledila mnoge stvari benda Studeni Studeni, ali je u suštini bila sasvim druga grupa slične estetike – njena respektabilna karijera takođe pokazuje da su baš Studeni Studeni svojevremeno doneli u naše krajeve ovu jedinstvenu formulu rock’n’rolla za nova vremena. Članovi grupe su se razišli, svako na svoju stranu, uglavnom daleko od profesionalne muzičke scene, a Kostino veliko srce na kraju nije izdržalo mnogobrojna iskušenja (vidi: ekskluzivne izjave na kraju ovog teksta).
Studeni Studeni su mogli da nastave da postoje samo u paralelnoj stvarnosti u kojoj je, siguran sam, svima moglo biti bolje… U stvarnosti u kojoj ljubav nije mogla umreti za jedan dan.
In memoriam Goran Kostić Kosta 1966-2017
Dragan Ambrozić
Studeni Studeni, ceo EP „Čisto kao suza“
Ekskluzivna izjava Robert Studeni (originalni basista grupe Studeni Studeni, ko-autor pesme; danas grafički urednik, snimatelj TV produkcija, glazbenik, te fotolimar u slobodno vrijeme)
„Punk rock bend Studeni Studeni nastao je nakon nekoliko suradnji između mog prijatelja Koste i mene. Prvotno smo bili band Alarm s hardcore punk glazbom, no kasnije smo odlučili promijeniti stil, inspirirani bendovima poput The Cramps i njihovim glazbenim naslijeđem, a posebno The Gun Clubom, čiji je zvuk snažno utjecao na formiranje našeg benda.
Iako smo ubrzo počeli razvijati vlastiti glazbeni izričaj, jedna od prvih pjesama u tom novom stilu bila je „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“. Nastala je kao zajednički uradak – Kosta je inzistirao na izbjegavanju političkih tema, te usmjeravanju prema ljubavnoj lirici, dok sam ja tražio odgovarajuće glazbene akorde. Pjesma je brza i žestoka, kao i sve što smo svirali, no odlikuje je poseban bubnjarski ritam, koji joj daje prepoznatljiv i jedinstven zvuk, te slide gitara.
Kao i sve naše pjesme, i ova je proizašla iz zajedničkog truda i ideja koje su često bile različite, no uvijek smo uspijevali pronaći kompromis. To mi je bilo posebno drago, jer je predstavljalo most međusobnog poštovanja i uvažavanja različitih mišljenja. Naravno, nije uvijek bilo idealno – znali smo se i žestoko posvađati (što kažem u šali) – ali rezultat je bio upravo onakav kakav smo željeli. Naša glazba pronašla je svoju publiku, a to nam je bilo najvažnije.
Kasnije smo krenuli svatko svojim putem, nastavljajući stvarati glazbu koja nas je ispunjavala, no uvijek s prizvukom pjesama koje su obilježile naš zajednički početak. Nažalost, Koste više nema, ali njegova glazba i dalje govori umjesto njega. Ostavio je trag, učinio svijet boljim nego što ga je zatekao – a to je, vjerujem, najveće postignuće koje čovjek može imati.“
Ekskluzivna izjava Danijel Šuljić (kasniji gitarista grupe Studeni Studeni, u postavi koja je snimila pesmu)
„Pretpostavljam da je „Gledaj kako ljubav umire…“ jedna od prvih pjesama grupe: znam da kad sam ušao u bend – a prvi koncert na kojem sam sudjelovao bio je 14. 4. 1988. u Jabuci (svirali su Krljo, Kosta gitaru, Robi na basu, Sivi na saksu i ja) – izvodila se „Gledaj kako ljubav…“, od ukupno osam stvari. Ako se ne varam, tada je bend bio dosta svježe pod tim imenom Studeni Studeni, do nedavno su se zvali Generali, sa drugim ljudima. Na singlu smo svi potpisani kao autori – u smislu aranžmana i jesmo – al’ valjda je tekst i melodiju napisao Kosta.
Meni osobno je oduvijek bila jedna od najdražih, a jedan od razloga su i dionice slide gitare, zbog sviranja kojeg sam i ušao u bend. Svima od nas se sviđao The Gun Club, pa je ta pjesma nekako najviše u tom điru. Drugi razlog su Krljini bubnjevi, rockabilly rollanje po snareu, a onda i Kostino pjevanje – dobro je odgovarala za njegov melodiozni vibrato, koji na toj pjesmi ima mrvicu Jefrey Lee Pierce vibea.
Studio u kome smo snimali zvao se D&Z, u Zagrebu, u Rapskoj ulici. Ne znam tko ga je prvi našao, ali nekoliko bendova iz tog kruga tadašnje zagrebačke scene tamo je snimalo (na primer: Sin Albert). Vjerojatno već odavno ne postoji. Snimatelj i koproducent je bio Tihomir Preradović, koji je radio u tom studiju, a koji je na ovoj pjesmi kao gost odsvirao i akustičnu gitaru. Samo snimanje je proteklo brzo, i rekao bih efikasno… nije tu bilo ne znam koliko vremena – čitaj para – za velike zahvate. Nisu ni trebali, u to doba smo dosta svirali, pa smo bili upucani, a kad ti je Krljo bubnjar, onda si i tako u sigurnim rukama. Osim Koste, Krlje i mene, na basu je bio Kiro, kasniji ratni fotograf. Ta četvorka je snimila tih pet stvari – uz već spomenutog Tihomira na toj jednoj stvari.
Meni je taj tekst bio ok, dobar, al da mi je bio za rezat žile, nije haha. Nisam se baš indentificarao sa “samoubilačkim” dijelovima. Melodija je zato bila odlična, ona je posebna. Osobno mi je uvijek bila jedan od highlighta, zbog svih ovih već spomenutih stvari, i da, super je prolazila. Moglo bi se reći da je bila jedan od hitova, znate već, onih koje svaki bend u svojim počecima karijere ima – samoprozvani hit koji se sviđa bendu i njihovih 20 prijatelja iz prvog reda. Da li je imala potencijala postati općejugoslovenski TV hit… ne znam, možda onako, underground, kao što su ih imali Partibrejkersi i slični, to vjerojatno. Sumnjam da je imala potencijal istisnuti Azru ili Bijelo dugme sa vrha (rock) top lista ;).
Inspiracija u tom bendu su bili prije svega melodični američki “college-punk” bendovi tog doba – The Gun Club, Hüsker Dü, Misfits, Descendents, Bad Religion… Kada se pojavila, očito je bila dovoljno zanimljiva i dobra, pa su stizali pozivi za koncerte iz cijele Jugoslavije, tako da se sviralo i po Beogradu, Sarajevu, Ljubljani, itd… Tu je puno pomogao Ante Čikara, suosnivač Search & Enjoy labela sa Aleksandrom Dragašem, novinar, organizator stranih koncerata u Zagrebu i menadžer Studenih. Donosila je taj neki tada novi alternativni brzi zvuk – ne sjećam se da je tu kod nas još neki drugi bend svirao na taj način.
A što bi bilo kad bi bilo.. ne znam… tada smo imali osjećaj da smo na pravom putu, da stvari rastu, snimljen je EP koji se rasprodao, bilo je nastupa po klubovima i na TV, koliko znam već je bilo dogovoreno da će prvi album producirati Koja. E, to bi i mene zanimalo kako bi to zvučalo :). Pretpostavljam negdje između Kojine tadašnje produkcije (prvi Partibrejkersi i Boye) i ovog EP-ja. Bilo bi tu slide gitara, puno brzih rifova i dobrih melodija. A koliko bi dobacili… ipak je to bio alter, punk, pa pretpostavljam da bi veći dio zemlje znao za bend i da bi se sviralo – a sad, da li bi se doseglo nivo da se živi isključivo od toga… ne znam, pa i Koja je imao velikih problema naći label sa svojom neprilagođenom, a sjajnom muzikom.“
Ekskluzivna izjava Ante Čikara (rock kritičar, te menadžer i izdavač grupe Studeni Studeni)
Kad i kako je po tvom saznanju nastala pesma “Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)” – spada li ona među prve kompozicije grupe Studeni Studeni? Ko su autori i pod kojim okolnostima je napisana?
Kad sam došao na prvu probu, negdje početkom 1987. – četiri pjesme koje su bile okosnica svakog koncerta Studenih – „Najljepša pjesma“, „Tvoje oči govore“, „Okrutna i tiha“ i „Gledaj kako ljubav…“ – već su postojale.
Logično, kako je vremenom band evoluirao, tako su se mijenjali aranžmani tih pjesama, ali mislim da je „Gledaj kako ljubav…“ pretrpila najmanje izmjena.
Kada si prvi put čuo tu pesmu? Da li si za „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“ odmah imao osećaj da je u pitanju vrlo posebna pesma?
Mada mi nije bila najdraža, odmah je bilo jasno da je posebna. Točnog momenta kad sam čuo stvar se u stvari ne sjećam. Sigurno na probi. Sjećam se da je Kosta u početku svirao slide s nekim improviziranim komadom željeza na kažiprstu umjesto na prstenjaku (domalom prstu) kako je uobičajeno.
Pamtim da su u najranijim danima svirali besplatni open air festival s demo bendovima, nešto poput Dan općine Novi Zagreb ili slično.
Jasno se sjećam da sam Denisu Romcu, koji ih je tad prvi put gledao, rekao da obrati pažnju na tu pjesmu jer je posebna. Odskakala je od cijelog opusa Studenih, a i od sveg ostalog što se u to doba moglo čuti u Jugoslaviji.
Kako si upoznao Studene i počeo da radiš sa njima – na neki način si im bio menadžer? Kako je to uopšte išlo, koliko je bend bio uspešan?
Kostu sam počeo viđati po koncertima i klubovima negdje 1986. Ne znam tko me upoznao s njim, ali je ispalo da se znao s mojom tadašnjom djevojkom Dijanom, jer su išli skupa u osnovnu školu.
Nas troje smo se zapričali jednu večer ispred Jabuke, vjerojatno početkom 1987. i tu me Kosta nagovorio da dođem na probu njegovog novog benda. Nisam nikad gledao punk bendove u kojima je svirao prije Studenih, a privuklo me to što je rekao da bend (u to doba još bezimen) želi bazirati na zvuku The Cramps i The Gun Club. Ideja je bila da sviram usnu harmoniku, ali je nakon prve probe ispalo da sam nekompetentan. Prekomandirali su me u “menadžera” nakon što su par mjeseci kasnije bili primljeni na YURM ’87. Svojeručno sam odnio demo kazetu Dudi Jagatiću (iz komisije Yurma), rekao mu da posluša i javi ako mu se dopadne, pa su mi Studeni greškom pripisali menadžerske sposobnosti. Robi Petković, koji je svirao gitaru u prvoj postavi, dao je ime bendu nakon što je na cesti vidio dva plakata s programom Hrvatskog Narodnog Kazališta za mjesec studeni (novembar) zaljepljena jedan pored drugog. Studeni kao sinonim za hladni je bila ideja iza imena, tako mi je to tada Kosta objasnio.
Kosta i ja ubrzo smopostali nerazdvojni. Obojica smo bili vječni studenti koje studij uopće nije zanimao, pa je bilo vremena u izobiljiu koje smo trošili na bauljanje po gradu koncertima i probama.
Bend je nakon Yurma svirao po Zagrebu, gdje god se moglo. Imam osjećaj da se tada broj mjesta za svirku radikalno bio smanjio u odnosu na početak 80-ih. U Kulušić smo uletili nekoliko puta (jednom kao predgrupa Disciplini Kičme). Nakon što smo objavili EP, uspijevali smo češće dobivati svirke van Zagreba ali npr. samo dva puta smo uspjeli spojiti dvije svirke u isti vikend (Beograd (KST) i Novi Sad (Žuta kuća) te Ilirska Bistrica (MKNŽ) i Koper (MKZ). O ozbiljnijim turnejama nismo mogli ni sanjati. Mislim da nam na samostalni koncert nikad nije došlo više od 200 do 300 ljudi, a sigurno nikad nismo dobili honorar veći od 300 njemačkih maraka. Ako je to mjera uspjeha onda uspjeha nije bilo.
EP smo uspjeli prodat da pokrijemo trošak i vratimo novce Veliboru iz zagrebačkog HC benda Generali, koji nam je posudio dio love. Ostatak novca smo stavljali na hrpu i nakon nekog vremena smo uspjeli kupit Šulji rabljeno Fender pojačalo. Onda smo krenuli štedit za Krljine nove bubnjeve, ali JNA, Tuđman i Slobo su nam pomrsili planove.
Usput smo se intenzivno zezali, upoznali mnoge drage ljude s kojima smo ostvarili trajne ili manje trajne ljubavne veze i/ili trajna prijateljstva.
Neprocijenjivo, baš kao na reklami za Mastercard :-)
U kom studiju je pesma snimana za EP, kako je prošlo snimanje te numere i ko je sve tačno na njoj svirao, a ko producirao i snimao?
Na ploči su svirali Božo Matijević-Krljo (bubanj) Darko Bandić-Kiro (bas), Danijel Šuljić – gitara (piskutave orgulje na „A ja sam je volio“) i Goran Kostić-Kosta gitara i vokal. Svi tekstovi su bili Kostini osim “A ja sam je volio” koji nam je dao Denis Romac.
Pre toga, u najranijoj fazi grupe, osim Koste svirali su Nedjeljko Tot- bas, Nenad Koporcić-Cvik (bubanj) (obojica su s Kostom svirali u bendu koji se zvao The Monsters), te Robi gitara. Ta postava je snimila demo od 4 ili 5 pjesama. U postavi koja je prethodila onoj koja je snimila EP, pjevao je Dino Milić, a na nekim pjesmama saksofon je svirao Tihomir Sivec – Sivi. Šuljo je u tom periodu svirao samo u Sin Albertu. Kosta je bio jedini gitarist. U toj postavi su prvi put bili u Beogradu (Dadov), a onda par mjeseci kasnije na Akademiji bez mene, kad su svi očevici rekli da je bilo fenomenalno. Od te postave je ostao demo s otprilike pet pjesama snimljenih na Tascam porta-studio u atomskom skloništu u Španskom, gdje su tada vježbali.
Dok smo snimali, vani je bilo metar snijega i minus 15 °C. U skloništu nije bilo grijanja. Kosta je u trenutku očaja otrčao na parking i skinuo navlake sa siceva od Stojadina njegovog starog (u kojem smo vozili opremu), pa smo se ogrnuli njima dok nismo snimili sve što smo taj dan planirali.
Posljednja postava je odsvirala tek jedan koncert, ali je bitna jer se vidi u spotu „Gledaj kako ljubav umire“. Kosta je preuzeo bas od Kire, a drugu gitaru je umjesto Koste svirao Željko Romac (Denisov brat). Na You Tube-u krivo piše da spot datira iz 1990. Koliko ja pamtim, spot je snimljen par tjedana pred rat.
Studio je bio u Rapskoj ulici na Pešćenici. Nije bio razvikan tj. nitko poznat nije snimao tamo za razliku od afirmiranih studija kod Trulog ili Smoleca. Ne znam tko ga je odabrao, valjda Kosta. Mislim da je poznavao vlasnika i da su uvjeti bili povoljni. Treba se naglasiti da nitko od nas nije imao nikakvog ozbiljnog iskustva u snimanju materijala za ploču. Unatrag gledano, mislim da se neiskustvo lako osjeti slušajući singl. Probali smo nagovorit Koju da nas producira, ali se nismo uspjeli dogovoriti. Koja je u to doba snimao svoju ploču, a i nije mu bilo pretjerano dobro to što smo svirali. Nakon koncerta u Kulušiću, na kom su mu Studeni bili predgupa, otvoreno mi je rekao da mu je jako drago to što sviramo, misleći pritom na vrstu muzike, ali da nije dovoljno dobro.
Tehničar u studiju je bio Tihomir Preradović kojeg nismo poznavali od raniije. Bio je nešto stariji od nas i mislim da je bio odrastao na prog i jazz- rocku. Toliko dobro smo se slagali da je odsvirao akustičnu gitaru baš na „Gledaj kako ljubav umire“. Ne znam da li je ideja za akustičnu gitaru bila Kostina ili njegova.
Pjesme smo snimili u nekoliko dana, a format 7 inch singlice na 33 okretaja smo odabrali jer sam nekoliko mjeseci ranije, dok smo Sale i ja pripremali LP Obojenog Programa, u Jugotonu ispipao teren i shvatio da je to daleko najjeftiniji format u koji možemo nagurati planirani materijal na vinil.
Nisi me pitao koja mi je pjesma Studenih najdraža, pa moram sam napisati da je moja omiljena „Tvoje oči govore“, baš onakva kako je zabilježena na singlici.
Možeš li malo da analiziraš tekst pesme? To baš i nije uobičajen tekst ljubavne rok pesme na našem jeziku?
Svi smo bili manje ili više srednjeklasni klinci bez stvarnih egzistencijalnih problema. Politika nas je zanimala u toj mjeri da smo znali da postoji i da nas ne zanima. Jedine pravi bolove koje smo iskusili su bili ljubavni i gotovo sve pjesme su se bavile curama. Postoji jedna rana stvar Studenih u kojoj Kosta bukvalno pjeva: “ja sam ovisnik o ljubavi”.
Stihovi „Gledaj kako ljubav…“ su otvoreni adolescenski bluz u čiju se iskrenost ne može sumnjati. Iz istog razloga se EP i zvao „Čisto kao suza“. U stihovima postoji potencijalni suicid kao horror element. To, kao i sve ostalo u ovoj pjesmi je Kostina interpretacija Jeffry Lee Pierca/The Gun Cluba.
Siguran sam da kod nas nikad prije, a ni dugo poslije, nije bilo pjesme koja plovi na riffu odsviranom slide gitarom s laganim blues i country prizvukom, koja pjeva o prilično crnoj temi.
Koliko je ona bila važna na koncertima – i kako je prolazila kod publike uživo?
Bila je jako bitna jer je dugo vremena bila jedina sporija i lakša pjesma u set listi prepunoj tvrdog i brzog garažnog rocka. Dopuštala je da i bend i publika dođu do daha. Slide motiv je toliko pamtljiv da je istovremeno i figurirala poput vizit karte. Pjesma po kojoj su ljudi pamtili bend.
Kako se sad sećaš grupe Studeni Studeni – koje su im bile glavne inspiracije? Koliko je ona bila posebna grupa na tadašnjoj sceni kad se pojavila?
Mislim da je 1986. prelomna za nas koji smo tada imali 20-30 godina i bili opsjednuti onim što se tada nazivalo alternativni rock.
Novi val se ispuhao, goth rock koji ga je nekim dijelom naslijedio se rasplinio. Jedan pravac je slijedio DAF liniju i otišao u EBM, a drugi poput The Culta i The Mission su se vratili hard-rocku. Beskrajno popularni The Cure i The Sisters of Mercy su postali pop bendovi. To se dogodilo i mnogim art-rock bendovima s pocetka dekade. Pankeri su preko Oi punka manje više derali istu kozu kao i 1977. Mislim da je dio nas koji smo se zasitili svega našao izlaz u osovini The Cramps/The Gun Club/The Birthday Party.
Kosta i ja smo tome konvergirali sa suprotnih pozicija. Ja kao art/goth roker, a on kao straight punker.
Meni se u glavi sve prelomilo u listopadu/oktobru 1985. kad sam vidio Sonic Youth u Kulušiću.
Jasno je bilo da se prava stvar zbiva u Americi. Kosta je toga isto bio svijestan. Tih dana, Zdenko Franjić, Sale Dragaš, Veso Dunda, i manjoj mjeri Juraj Šiftar, počeli su nas zasipati novim pločama američkih bendova. Neki koji su nam se dopali su se direktno naslanjali na originalne garažne bendove iz 60-ih a drugi poput Hüsker Dü i Minutemena su počeli stvarati novu rock glazbu, što je Kosta kao muzičar odmah shvatio. Mislim da je Kosta za ishodište banda uzeo trokut u kojem su baza bili Partibrejkers i The Cramps, a vrh The Gun Club.
Kasnije je u tu jednadžbu uletilo doslovce na stotine ostalih – od Sonics do Wipers, od Bad Brains do Radio Birdman. Kosta je uz to recimo obožavao Slayer i Motörhead. Istovremeno je bio impresioniran Das Damen koncertom u Kulušiću i pločom „Safe As Milk“ Captaina Beefhearta. Bad Brains koncert u Beču 1990. ga je raspametio, „Forever Changes“ od Love je puštao do beskraja.
Količine ploča raznih bandova koje smo svi u bandu vrtili u periodu 1987-91 su bile ozbiljne. Protok informacija je bio stalan. Grunge nas uopće nije iznenadio :-)
Kad je Kosta pokrenuo Studene u Zagrebu, nitko nije tako svirao, ali kako to u pravilu bude, uskoro shvatiš da nisi sam. Skoro istovremeno se počela kristalizirat tzv. vinkovačka scena. Majke su se preselile u Zagreb, Kaotične duše također. The Spoons iz Pule su preko noći postali senzacija u našem društvu. Stvari su kroz Zdenkov label „Slušaj najglasnije“ dobivale oblik. Zdenko Franjić je dobio termin četvrtkom u Kulušiću, gdje je vrtio te ploče i promovirao „svoje“ bendove uživo.
Ne vjerujem da je u Seattleu tih dana bila bitno drugačija dinamika nego kod nas.
Dokle je, po tebi, grupa mogla da dogura, da je nastavila da radi zajedno? Kako bi zvučao debi album da se pojavio?
To je uistinu teško reći. Ako se pogleda „Deguello“, prvi album koji je Kosta objavio s momcima iz Niša kao Novembar, na njemu ima dosta pjesama koje su svirali Studeni u raznim fazama.
Od tih pjesama“ Samoubijanje“ bi sigurno bilo na debi albumu. Šuljina „Poletjeti“, koju nikad nismo snimili također. Imali smo jedan dobar instrumental kojim smo otvarali koncerte, a koji je nastao nakon što je objavljen singl. On bi sigurno otvorio ploču. Meni je bila jako draga „Ona leti iznad Zagreba“ koju je pjevao Dino, a koju smo kasnje zapostavili.
Mislim da bi album kao cijelina zvučao tehnički dotjeranije, Željko Romac, mali virtuoz na gitari, svirao je puno čišće nego Kosta i Šuljo. Mislim također da bi akustična gitara dobila prominentno mjesto u studijskom zvuku benda. Da li bi dogurali do toga da bi od tog mogli živjeti, teško je reći. Možda i bi, barem na neko kraće vrijeme.
Iskreno nikad nisam razmišljao o hit potencijalu Kostinih pjesama.:-)
Šta je bilo posle? Gde je ko od članova otišao i šta danas radi?
Posljednji koncert su odsvirali negdje 27. ili 28. lipnja/juna u Gjuri. Sjećam se da je Kosta koncert poluozbiljno otvorio riječima: „Evo prvi koncert pod ratnim uslovima“.
Samo koji dan kasnije se ispostavilo da je bio u pravu. On je bio dijete roditelja srpske nacionalnosti, a uz to otac mu je bio netom penzionirano vojno lice. Kosta je dugo vremena stoički podnosio porast nacionalnih tenzija, ali u posljednjim tjednima pred rat, ratna psihoza koja je bila prisutna kroz cijelu 1991. se jako pojačala. Mi sa „pravim“ krvnim zrncima smo je takođe osjećali, ali nismo imali taj osjećaj praseta u Teheranu koji je njemu odjednom bio nametnut od okoline u kojoj je odrastao i čiji je dijalekt govorio i za čiji klub je na koncu i navijao.
Nitko 30. 06. 1991. nije radio nikakve dugoročne planove, a na kraju je ispalo da smo se niti tri dana kasnije osuli kao rakova djeca. Mene su tražili iz vojnog odsjeka, pa sam odmaglio prvim vlakom preko granice. Kosta je otišao kod rodbine u Niš. Čuli smo se povremeno preko telefona, ali se nikad poslije nismo vidjeli. Novembar je na sreću uspio odsvirati jedan koncert u Zagrebu, par mjeseci prije neg što je Kosta preminuo, pa se Kosta po posljednji put uspio viditi sa starom ekipom.
Gdje smo i šta sad radimo:
Kosta je ostao u Nišu, napravio novi bend Novembar. Uz to, mislim da mi je rekao kako radi u prodavaonici muzičkih instrumenata. Preminuo je u sedmom mjesecu 2017.
Šuljo je otišao u Beč i počeo se bavit animiranim filmom. Odavno se vratio u Zagreb. Zadnjih godina je direktor Zagrebačkog Animiranog Festivala. Redovno pušta muziku kao DJ.
Kiro je bas gitaru trampio za fotoaparat. To je bio dalekovidan potez. Postao je ratni fotograf. Nagledao se gadnih strahota po ratištima u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu i autor je nekih antologijskih ratnih fotografija. Radio je dugo vremena za Associated Press.
Krljo je bio mobiliziran, a poslije je vozio taksi po Zagrebu.
Dino je krenuo zajedno s Kirom u ratnu fotografiju, ali je na vrijeme shvatio da to nije za njega. S toliko radiofoničnim glasom poput njegova, nije ni mogao postati ništa nego voditelj na radiju. Eter voli njega i on voli eter. Zadnjih godina je DJ na Radiju Yammat.
Robi zadnjih sedam godina živi u Ljubljani. Za sebe veli da je grafički urednik, snimatelj TV produkcija, glazbenik te fotolimar u slobodno vrijeme.
Sivog sam sreo samo jednom od rata. Radio je neki kancelarijski posao i vozio motor.
Cvika sam također sreo samo jednom. Zaboravio sam čim se bavi, ali se doimao sretan i zadovoljan.
S Totom sam nažalost izgubio kontakt.
Željko Romac je uspio izgraditi dvije potpuno nespojive karijere. Poduzetnik je u svojoj struci (agronomija) i istovremeno je poznat gitarist. Svirao je dugo u bendu Massima Savića. Radio je i sa Nenom Belanom.
Denis Romac je poznati politički novinar/komentator. Najduže je radio u Novom listu.
Ja sam u Amsterdamu. Radio sam u Paradisu u 1990-ima. Kasnije sam više od dvadeset godina radio u prevodilačkoj sekciji Haškog tribunala. Uz to gotovo dvadeset godina iz hobija (pre)prodajem ploče na internetu. Od dana kad je Kosta preminuo, singlice Studenih dijelim besplatno. Ostalo je još tridesetak komada. Ako nekog zanima, može se javiti na hello.bing33@gmail.com.
Kakvo je tvoje viđenje verzije pesme „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“ koju su potpisali Novembar? Kakvo je tvoje viđenje njihovog kasnijeg rada, u odnosu na ono što su Studeni možda mogli da postignu?
Verzija Novembra je mnogo lepršavija. Doima se gotovo kao ljetni hit a la Animatori, posebno u sprezi s video clipom. Mislim da bi bila bolja da su izmijenili tekst. Ovako se tekst jako tuče sa zvukom. Generalno, Novembar je svirački kompetentniji i konvencionalniji bend neg što su Studeni ikad bili. Ne vjerujem da bi Studeni ikad krenuli tim pravcem bez totalnog makeovera cijele posade, ali to je samo moje nagađanje. Novembar ima izuzetno dobro pogođene obrade Prljavog Kazališta, Šarla Akrobate, Pankrta i KUD Idijota. Obrade su Kosti zbilja dobro išle. Prva inkarnacija Studenih je svirala „I Wanna Be Your Man“, Lennon/McCartney stvar koju su i Stonesi prvi svirali. Studeni su je odlično čitali u Stones duhu. Kasnije su odlično izvodili „Up Front“ od Wipers-a. „Up Front“ govori:“Tu smo i iza ovog stojimo!“ i nju moram priznat da sam je svjesno sugerirao kao balans pjesmama s ljubavnom tematikom koje su dominirale njihovim opusom.“
Studeni Studeni – „Gledaj kako ljubav umire (za jedan dan)“ (1990.)
Gledaj kako ljubav
Umire za jedan dan
Gledaj kako suze
Lokve postaju.
Udahni zadnji put
Bitno je da nestaneš
Pusti krv iz žila
Viči dok umireš
O kako ljubav, o kako ljubav, o kako ljubav
Umire…
Jednostavno ništa
Ništa se ne događa
Želio bih umrijeti
Umrijeti bez razloga
O kako ljubav, o kako ljubav, o kako ljubav
Umire…
* u zadnjem izradnju kolumne pišemo o pjesmi grupe Majke.