Tindersticks, britanski bend iz Nottinghama četvrti put je posjetio Zagreb koji je pokazao da ih zaista voli napunivši koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog do kraja.
U svoja četiri nastupa svaki put su svirali u drugoj dvorani, ovaj put u najvećoj do sad, ali vjerujem da se nije uvelike promijenila publika, puno je tu bilo ljudi koji su ih gledali barem jednom ili više puta prigodom njihovih dolazaka. Ovaj put odabrana je dvorana koja pruža možda i najimntimniji ugođaj, a za glazbu kakvu sviraju Tindersticksi upravo takvo nešto je i potrebno. Bez obzira što njihovu glazbu cijelom karijerom obilježava velika doza melankolije, ovaj bend koji miješa indie pop rock s utjecajima chamber popa i soula stekao je tijekom svoje karijere koja traje od početka devedesetih, ima veliki broj obožavatelja, a to što nam dolaze u goste već četvrti put dokaz je da ih puno imaju i kod nas.
Stuart Staples, pjevač predivnog baritonskog glasa i autor većine radova Tindersticksa glavna je pokretačka snaga, ali svaki instrument koji koriste je kotačić bez kojega se ne može i koji daje poseban čar strukturi njihovih pjesama. Na zagrebački koncert ovaj put došli su promovirati svoj odličan prošlogodišnji album “Soft Tissue” i upravo skladbe s ovoga albuma činile su okosnicu programa u Lisinskom. Oni koji su prvi put na koncertu Tindersticksa i koji su možda očekivali nekakav ‘best of’ repertoar ostali su možda malo i razočarani, ali onim što je prikazano zasigurno svi mogu biti i više nego zadovoljni. Osim pjesama sa zadnjeg albuma (s kojeg su izvedene skoro sve) Tindersticksi su se naravno vratili i u prošlost, ali ne predaleku, čuli smo po nekoliko pjesama s albuma “The Something Rain”, “The Waiting Room”, “No Treasure But Hope” i “Distractions”, što je njihova relativno recentna prošlost, a uz cover “Lady With The Braid” Dory Previn na sredini nastupa odsvirana je i neodoljiva verzija “Willow” koju su napravili za film “High Life”.
Osim fantastičnog Staplesa s kojim poistovjećujemo ovaj bend i njegovog onozemaljskog baritona, svakako moramo istaknuti i ostale članove koji su svojom svirkom i umijećem ovaj koncert dignuli na jednu vrlo visoku razinu. Dan McKinna, Earl Harvin, David Boulter i Neil Fraser svojim su instrumentima u fantastičnim međuigrama dali čudesni obol melankoličnom vokalu, stihovima i cijeloj izvedbi, u osnovi komornoj. Publika u Lisinskom znala je cijeniti ono što smo od Tindersticksa dobili i u konačnici je nagradila bend velikim aplauzom, a oni su se nakon sat i pol svirke vratili i publici priuštili još dvadesetak minuta dodatka u kojemu smo svi uživali.
Bez obzira što nismo dobili nešto s prva dva eponimna albuma benda, ovaj koncert je bio pravi melem za uši i nadam se da će nam se Tindersticksi u doglednoj budućnosti ponovo ukazati u Zagrebu. Ovakav intimni koncert glazbe laganog tempa u kojem se stalno nešto događa je nešto u čemu neće uživati samo fanovi, ovo je glazba za sve generacije, a što se mene tiče ovaj koncert bio je fantastičan soundtrack za dvejstokilometarski noćni put kući.
Na samom kraju moram spomenuti i agenciju Hangtime koja je simbolično ovaj koncert iskoristila za obilježavanje svojih (prvih) deset godina djelovanja. Želimo im sreću u budućnosti i još puno ovako dobrih evenata.
Foto: Samir Cerić Kovačević