Netflix ima novu britansku seriju “Adolescence” koja ledi krv u žilama, a samo četiri epizode snimane na neviđeni način ne daju ni da pogledate u mobitel.
Specijalci naoružani do zuba upadaju u obiteljsku kuću u predgrađu Sjeverne Engleske jureći do sobe 14-godišnjaka cijevima pušaka uperenim u njega. Preneraženi šokirani roditelji pored istražitelja gledaju u pomokreno dijete kojeg policija zbog ubojstva vršnjakinje baca u policijsko vozilo i vodi na ispitivanje. Suze, histerija, nelagodno uzdisanje ne daju nam u prvim minutama klaustrofobične uvodne epizode mini-serije shvatiti da se sve odvija u jednom kadru. Osnovnoškolac Jamie Miller izmjenjuje emocionalne reakcije u slalomu između suza i šoka neiskusan u kriminalističkim postupcima za teško ubojstvo. Nijekanje mladića uz preporuku odvjetnika i nijekanje oca u nevjerici brzo se dokida: dokazi su nepobitni. Malac je ubojica. No koliko je zapravo hladnokrvan i promišljen?
Uvod je to u seriju od četiri nastavka u kojima nam ne treba razrješenje, ne nudi očekivanu narativnu katarzu nego u četiri različita konteksta problematizira vrlo zanemarivane društvene pojave s dugotrajnim traumatskim posljedicama na velik broj ljudi, unatoč grozomornoj dinamici samo dvije ljudi: ubojice i žrtve. “Adolescence” zalazi u rijetko tematiziran teritorij maloljetničkih ubojstava iz rakursa empatije prema svima obilježenima njima dok traži raslojene čimbenike motiva zločina. Podijeljena u četiri situacije, serija prati utjecaje zločina na različite skupine ljudi. Privođenje i ispitivanje dječaka u prvoj epizodi daje nam uvid u pristup policije. Druga se bavi utjecajem ubojstva na vršnjake ubijene djevojčice i mladoga ubojice u školi te nudi sociološke faktore suvremene digitalne kulture mladih kao implicitne motive dječaka. Najkompleksnija je treća epizoda psihološkog vještačenja izložena u zazornom dijalogu nezavisne psihologinje i Jamieja. Završna epizoda posvećena je obitelji dječaka u nošenju emocionalnog tereta, kao i tereta osude okoline zbog njegova brutalnoga čina.
“Adolescence” preuzima nepristrano gledanje na jeziv zločin u potrazi za njegovim kontekstom i teži nas učiniti nepristranim sudionikom svojim redateljskim postupcima, svojevrsnim istražiteljima situacije bez potrebe osude ionako jasno nehumanoga događaja. No na svjež ili čak novi način pristupa digitalnoj kulturi mladih rođenih u eri pametnih telefona i paralelnog socijaliziranja u nezdravom kaosu društvenih mreža kao poligonu za samoostvarivanje ili društveno pozicioniranje. Nakon ekspozicije zločina spoznajemo prodoran faktor vršnjačkoga zlostavljanja na mrežama kodiranog diskursnim markerima iliti digitalnim tvorenicama razumljivim datim generacijama. Mladi danas u izraze ili simbole na svoje tipkovnice upisuju pa komunikacijom šire značenja koja nisu očita korisnicima izvan istih komunikacijskih skupina. Svako srce u ponudi digitalne tipkovnice ima svoje značenje u boji, poruku koje nosi, običan emoji banalno korišten kod većine u nekim će skupinama, poput ranih adolescenata u ovom slučaji, nositi snažnu poruku. Nju će previdjeti u serijalu i istražitelji, prosvjetni djelatnici ili roditelji, zbog čega se očekivani obrasci razumijevanja ili oni potrebni za prosudbu ponašanja mogu potpuno odbaciti.
Jamie je, saznajemo, bio dugotrajna žrtva vršnjačkoga nasilja, ismijavanja zbog svoje seksualne aktivnosti i prozvan incelom – mrežni termin za osobe koje ne mogu partnerski privući drugu. Time je Jamie stigmatiziran pred vršnjacima, predmet ismijavanja i izopćen iz onih ‘popularnih’ skupina. A one pak nameću ideju hipermuževnosti podjarene sadržajima ili idejama utjecajnih pojava na mrežama poput Andrewa Tatea i njegovim otrovnim teorijama muškosti. Jamiejevo je samopouzdanje narušeno zbog apsurdnih pritisaka vršnjaka oblikovanih suludim idejama poput one da 80% žena privlači tek 20% muškaraca. Ubijena djevojčica jedna je od onih s kojima je bio u šifriranoj komunikaciji na mrežama gdje je bio ponižavan. Kada nas redatelj odvede u kontekst škole, takve su napetosti osjetne među učenicima koji su ili u nervoznim interakcijama ili potpuno bulje u mobitele poput zombija, a na kojima posredovano komuniciraju s istim učenicima škole.
Dublje odgovore na motive nudi nam maestralno odglumljen razgovor mladoga glumca Owena Coopera i psihologinje Briony Ariston koju igra Erin Doherty: ponovno vizualno neprekinuta oscilacija potisnutih bjesova mladoga dječaka čije se korijene traži u obrascima oca. Prekidanje transgeneracijskih trauma, grijeha očeva i djedova, nehotično može podrazumijevati zanemarivanje određenih obrazaca ponašanja djeteta zbog prevelike roditeljske samosvijesti i, kako se aludira serijom, prevelika povjerenja u suvremeno doba. No, Jamiejev otac nije stereotipizirana figura alfa mužjaka, premda je u izvedbi mačo muškarca, ujedno i jednog od scenarista serije, Stephena Grahama. Unatoč čestim wokeovskim interpretacijama uloge oca, Jamiejev otac je empatična i slojevita figura okrenuta obitelji. I njemu je, kao i nama kao gledateljima, lako upasti u zamku psihoanalize njegova utjecaja na psihološki razvoj sina koji je doveo do brutalnoga čina, no stvarnost je puno zamršenija. Ne postoji jasna kauzalnost, nijedan konkretan obrazac koji je Jamieja potaknuo na ubojstvo: koloplet suvremenog postojanja njegov je okvir.
Navedene situacije jezovitog scenarija dodatno su potencirane doista maestralnom tehničkom realizacije serije od četiri epizode naglašenog kronotopa, snimljenih u jednom jedinom kadru, bez digitalnih intervencija i nevidljivih šavova. Efekt je osjećaj neposrednosti i uronjenosti gledatelja u radnju, apsolutne klaustrofobije i tenzije. Takva prostorno-vremenska matrica omogućuje dubinsko istraživanje tema radikalizacije mladih putem interneta, mizoginije i utjecaja toksičnih internetskih figura na formiranje identiteta adolescenata. Kombinacija prostora i vremena postaje ključni element izlaganja u razumijevanju kako okruženje i društvene okolnosti oblikuju ponašanje i sudbine likova: ne daje vam mogućnost gledanja u mobitel, pauze za WC ili distrakcije. Nota bene, ovih je dana Netflix objavio i mini dokumentarac o procesu snimanja koji zahtijeva četu agilnih kamermana, odnosno trotjedne pripreme doista svih uključenih u filmski set kako bi se realizirao jedan sat u Jamiejevoj situaciji. No, ovo nije bio prvi pothvat ovakve prirode redatelja Philipa Barantinija. Sjetit ćemo se sličnog koncepta filma “Boiling Point” (2021.) snimljenog u jednom kadru sa Stephenom Grahamom (ovdje Jamiejevim ocem) kao protagonistom.
“Adolescence” nam ne dopušta normalno disati dok secira tamne kutove adolescencije u doba algoritama, digitalne tribalizacije i nasilja koje više nije samo fizičko. Nemamo mračnu priču o mladom zločincu nego jezivu studiju suvremenog svijeta u kojem odrasli ne razumiju djecu, a djeca su prepuštena kaosu virtualnog divljeg zapada. Jamie Miller, lik ispisan prema nizu nedavnih vršnjačkih zločina diljem Britanije, nije rođen kao ubojica – on je rezultat internetskih ideologija, adolescentskog terora i društvenog sljepila koje teško shvaća da se emocionalni ratovi vode i u komentarima, DM-ovima i emojijima. “Adolescence” nas tjera da se zapitamo jesu li društvene mreže i mrežne kulture novi razvojno-odgojni kontekst i kada ćemo njima napokon lupiti cancel?
