“Maria”, biografska drama koja prati život slavne sopranistice Marije Callas, nominirana je ove godine za jednog Oscara (za najbolju fotografiju). Film smo gledali u kinima Cinestar.
Pisati o jednoj takvoj opernoj veličini kakva je Maria Callas je prilično zahtjevno, pa makar se radilo samo o njenom filmskom biopicu. Daleko je lakše pisati o biografskom filmu o bilo kojoj drugoj glazbenoj ličnosti, naravno ni to nije šala, jer nekog vraga moraš znati kako o osobi tako i o samoj glazbi, ali opera (ili klasika, for that matter) jer posve druga kategorija. Uz to Maria Callas pripada jednom drugom vremenskom periodu, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kada se većina nas nije ni rodila, ni bila u planu, a uvijek je smislenije, ili točnije i realnije, ako hoćete, analizirati nešto što si sam donekle poznavao (npr. Eltona Johna, Queen, pa čak i Arethu Franklin i sl.). Recimo o Elvisu, koji je bio neki istovremenik Callas, znalo se toliko mnogo da je zapravo pravi posao bio raščistiti smeće od autentičnih informacija. Čak je i biopic o Judy Garland bio daleko lakši materijal: gluma i pjevanje nije nešto što iole dobar poznavatelj tih umjetnosti ne može lako savladati.
Čileanski redatelj Pablo Larraín se tako uhvatio u koštac s najtvrđim orahom do sada: trećom “ženskom” biografijom o Mariji Callas nakon što je “secirao” ličnosti Jacqueline Kennedy Onassis u “Jackie”, te Princeze Diane u “Spenceru”. Iako je Larraín izvrstan redatelj, ostaje upitno koliko su spomenute tri biografije uistinu (dovoljno) i veliki filmovi jer složit ćete se – ovakve tri velike žene zaslužuju i takve filmove. Za nijedan od filmova nisam sigurna da je baš na toj razini, ali je ovaj “Maria” po meni i najbolji – daleko bolji od ocjena koje vidite na IMDB-u, Metacriticu i Rotten Tomatoesu i to najviše što su ocjene (koliko sam čitala) više bazirane na lakši dio kritike: kako je film napravljen o “toj nekoj osobi”, dok je u “Mariji” krucijalan glazbeni dio koji velika većina zapravo – ne poznaje.
U “Mariji” se naizgled ništa specijalno ne događa, kako je to uostalom Larraín napravio i u prethodna dva filma, naročito “Spenceru”, jer se redatelj fokusirao na neko kratko i bitno razdoblje u životu određene ličnosti i cijeli se film vrti oko toga. To može prosječnom gledatelju, naviknutom na akciju i dinamičnost, biti pomalo monotono, naročito ako mora upregnuti male sive ćelije da ili razumije film, ili samu divu, ili događaje i okolnosti koji su divu obilježili. Zahtjevnijem gledatelju će pak sva tri filma biti izazovna. Primijetili ste da s “Marijom” u paketu stalno spominjem i ta dva prva filma, ne nužno jer ih morate gledati, ali ako volite ozbiljne, psihološke “analize” – biopice o slavnim ličnostima, na ovima možete početi (ili nastaviti). Plus da “Mariju” s “Jackie” spaja i bogati grčki brodovlasnik (čuli ste onu: “bogat i pun kao brod”) Aristotle Onassis (kojeg u “Mariji” glumi sjajan turski glumac Haluk Bilginer), koji je bio velika i neprežaljena ljubav Marije Callas, a kasnije suprug Jacqueline Kennedy.
Bez obzira što se radi o opernoj pjevačici, sam pojam opere je integralni dio filma. Ima nje baš dosta u filmu i to ne odsvirane ili puštene neke arije onako “da malo čujemo”, nego, iako su skraćene verzije, imaju prilično centralno mjesto u filmu i Larraín kao očiti poznavatelj i ljubitelj opere itekako daje naglasak na glazbeni dio: ne reže, ne “zmulja” glazbu ispod nekog govora i sl. Ako mene pitate (a eto morate jer pišem ovu recenziju) – to je uvelike najbolja karakteristika filma. Tko ne poznaje operu, puno će naučiti, naročito ako pažljivo poprati odjavnu špicu (iako još barem trećina glazbe koju čujemo u filmu nije navedena na špici, ne znam iz kojeg razloga), a kome je bliska – uživat će. Treba reći da su korištene originalne snimke Callas, koje djelomično slušamo samostalno, djelomično u kombinaciji s glasom glavne glumice (Angeline Jolie), a samo je nekoliko arija posve otpjevano od drugih. Pod drugim je to Angelina Jolie, koja u filmu jednostavno briljira, a treće su otpjevane i od strane Aggeline Papadopoulou, koja glumi mladu Callas.
Bila sam prilično skeptična kada sam čula da će Jolie glumiti Callas, činila mi se totalno neadekvatna. Callas je za tadašnje pojmove bila zgodna (ne i lijepa) žena, ali ne u tom kontekstu kakva je Jolie. Srećom, životno iskustvo Jolie, na stranu što više čitamo o njenom privatnom životu nego o glumi i filmovima (da smo već zaboravili da je Jolie odlična glumica), učinilo je svoje: ta velika osobna nesreća i bol koju je Callas proživljavala pred kraj života toliko je uvjerljivo Jolie prenijela na filmu bez imalo afektiranja. Uz to je i vježbala pjevanje mjesecima, dakle primila se vrlo ozbiljno uloge. Bez sumnje da je imala viziju da će joj ova uloga donijeti Oscara, ili barem nominaciju – što se nije dogodilo, ne samo na žalost, već i uvelike nepravedno. Da ne bih ušla u rasprave oko ovogodišnjih Oscara po onoj “ki bi da bi”, mogu reći da barem dvije nominirane nisu na razini Jolie.
S druge strane, ne može se reći da (samo) Jolie nosi film. Larraín je film bazirao na događajima posljednjeg tjedna u životu slavne pjevačice u kojem ona, iako tek 53-godišnjakinja, totalno depresivna, jako bolesna, miješa san i javu u svom prilično praznom životu bez pjevanja i bez svoje najveće ljudske ljubavi (Onassisa), ne znajući kako podnijeti život bez njih i bez realne i aktualne slave i obožavanja (Maria upućuje svog batlera: “Nađi mi mjesto u restoranu u kojem će me obasipati divljenjem. Raspoložena sam za obožavanje.”).
Guta razne tablete, primarno Mandrax koji je zapravo droga, što joj je na kraju i došlo glave, a uglavnom ne jede ništa (svojim obrocima hrani svoje pse) iako tvrdi da njena domaćica božanstveno kuha.
Maria živi u Parizu u raskošnom stanu s dvoje odanih zaposlenika, kuharicom/domaćicom Brunom (odmjerena, odlična Alba Rohrwacher), te brižnim i više nego profesionalnim batlerom Ferruccijom (izvrstan Pierfrancesco Favino) koji boluje od jake križobolje, a koju mu je uglavnom natovarila sama Callas u svojim egocentričnim i sebičnim trenucima samodopadnosti i komandiranja da non-stop pomiče veliki koncertni klavir simo-tamo po stanu. S druge strane očito je da u svojim dobrim trenucima voli oboje, i Brunu i Ferruccija, i vrlo ih cijeni, naročito Ferruccijevu brigu za njeno zdravlje i nastojanje da joj kontrolira unos Mandraxa, u najnužnijoj dozi, iako se žestoko tome protivi i posljedično ga radi toga i kažnjava (ergo pomicanje klavira).
Odnos Maria-Ferruccio-Bruna je najtopliji i najprivlačniji dio filma, čak do te mjere da je možda malčice zasjenio glavni lightmotiv filma: Maria Callas nakon nekoliko godina izbivanja s pozornica gubi svoj glas, teško je bolesna i ne može se nositi takvim životom. Bol i iscrpljenost koju gledamo na Marijinom licu (odnosno izvrsnoj Jolie) ima i puno dublju pozadinu: njenu tešku mladost, loš odnos s manipulatorskom majkom koja je izrabljivala kćeri prije i za vrijeme drugog svjetskog rata (majka je povodila nju i sestru njemačkim oficirima za novce). Taj je dio Marijinog života Larraín malo spetljao, previše je ostavio nedorečenog i u magli, smatrajući da je dovoljno da uz par jakih scena sami sve zaključimo. Ideja mu je bila dobra, ali na kraju se čini ipak ne tako uspješna.
Ima tu film nekoliko činjeničnih pogrešaka, kao to da je ona pred sam kraj života pokušala vratiti glas i vratiti se na pozornice (bitan dio filma), što nije baš točno, ali zanimljivo, taj dio nevjerojatno paše uz film, iako, tko to zna, zasigurno će mu smetati. To bi išlo u ono “umjetnička sloboda”.
Izvrstan prikaz je i simbolika Mandraxa. Naime, Mandrax u filmu također postaje i TV novinar sa snimateljem kojemu Maria daje posljednji intervju šetajući ulicama Pariza. Ovaj dio je specifičan i neću vam ga kvariti, ali obratite pažnju na taj odnos Maria-Mandrax i šetnju očaravajućim Parizom – mene je totalno oduševilo kako je Larraín pristupio toj simbolici. S druge strane, uloga Mandraxa koja je pripala odličnom mladom glumcu Kodiju Smit-McPheeju je čudnovata u smislu da je sam Kodi skroz neiskorišten, istovremeno i logično jer je uloga neizmjreno plošna (kada pogledate film znat ćete i zašto), ali se ne mogu oteti činjenici da je redatelj mogao Kodiju dati malo veću dubinu, ili barem širinu.
U sve manjkavosti “Maria” je odličan film koji vas lako može i oduševiti. Mene svakako jest.
Foto: Pablo Larraín/Netflix/ARP Film Nation © 2024.