Alphaville je jedan od bendova koji su obilježili 80-e, a kao i mnogi megapopularni izvođači tog vremena ne dolaze iz zemlje engleskog govornog područja.
Ovaj svjetski popularan njemački synth-pop bend ostavio je neizbrisiv trag u svjetskoj glazbi 1980-ih godina; najpoznatiji su po svojim hitovima kao što su “Forever Young”, “Big in Japan”, “Sounds Like a Melody”, “Red Rose” i “Dance with Me”. Alphaville su osnovali Marian Gold, Bernhard Lloyd i Frank Mertens (naravno, niti jedno od ovih imena nije ono pod kojim su zaista rođeni, tada je to bilo vrlo popularno). Ime benda je inspirirano filmom Jean-Luca Godarda iz 1965., no originalno su se zvali “Forever Young”. Njihov prvi singl, “Big in Japan” postao je svjetski hit i otvorio im je put k uspjehu, a za naslov inspiracija dolazi od benda koji se upravo tako zvao, a u kojem je nekada pjevao Holly Johnson (kasnije poznatiji kao glavni vokal u Frankie Goes to Hollywood).
Album “Forever Young“, objavljen 1984. godine, postigao je ogroman uspjeh i neke od tih pjesama postale su simbol ne samo te generacije, posebno naslovna pjesma. 2024. godina je stoga bila 40-godišnjica od izdavanja prvog albuma, a koncertna turneja prenijela se i na 2025. Nastup u Gasometeru u Beču morao je biti dobar iz nekoliko razloga – radi se o vrhunski opremljenom koncertnom prostoru izuzetne akustike, a upravo to je ono što glazba Alphavillea zahtjeva. Marian Gold ostao je jedini član iz originalne postave, no budući da je on glavni autor pjesama, a njegov vokal istovremeno je i zaštitni znak benda, već godinama nitko ne dvoji da se radi o Alphavilleu. Set lista za koncert složena je tako da sobom donese par iznenađenja, ali da ipak sve stvari sjednu na svoje mjesto. Atmosfera je bila uzavrela, Beč je uvijek rado primao Alphaville u goste i ljubav je već dugo vremena uzajamna.
Prvo iznenađenje je već na samom otvaranju koncerta; počinju s „Golden Feeling“, koja ne samo da nikada nije bila singl, nije bila čak niti regularna stvar s nekog albuma, nego B-strana singla „Jet Set“; ovo je vjerojatno bio mig pravim fanovima benda. Slijedi „Wishful Thinking“ s albuma „Salvation“ i originalno napucana ritmom, a u koncertnoj izvedbi, uz moćan bas, zvučala je još bolje. Ubrzo kreće red hitova, „Dance With Me“ na koji publika odmah reagira, a zatim drugo iznenađenje, „Big in Japan“ kao četvrta stvar. To sam očekivao negdje u bisu, no ovim su definitivno razgalili publiku i natjerali je na ples.
Slijedi mješavina nekih starijih singlova i novijih albumskih stvari. Gold više ne može dohvatiti visoke note kao što je to činio prije 30 ili 40 godina, ali u tu svrhu odlično služe dva ženska prateća vokala. Onog trenutka kad on završi dionicu (koja bi se trebala još penjati), nastupaju dame i odvode vas u visinu. Bend je profesionalan i znalački odrađuje svoje dionice, a cijeli nastup je, uprkos puno synth, elektroničkog zvuka, imao i značajan udio rokerskog štiha. Zasluga je to gitarista, a posebno basistice koja je na nekim pjesmama preuzimala glavnu ulogu.
Grijeh bi bio ne spomenuti klavijaturista – on je naoružan s ukupno 6 ili 7 instrumenata (synthovi i klavijature) stalno dizao atmosferu, plesao, pjevao, a svojim pokretima u potpunosti je podsjećao na nekog razuzdanog rokera koji cijedi gitaru u nekom opakom solu. U jednom trenutku je otpojio synth s nosača i svirao držeći ga naopako, ali je izgleda slomio nosač, pa je morao improvizirati na idućih par stvari.
Marian Gold je uz godine nakupio zaista i pozamašan volumen, no konstantno se kretao pozornicom i dobro komunicirao s publikom. Govorim njemački jezik i dobar dio komunikacije sam razumio, no moram priznati da je to bilo čudno iskustvo; uobičajeno njemački bendovi pričaju na više ili manje dobrom engleskom, ovdje to nije bio slučaj. Naravno, Bečanima to nije smetalo, dapače.
Od ukupno 20 pjesama u live setu, priča se počinje kotrljati prema velikom finalu negdje od pjesme broj 12; odlična „The Mysteries of Love“ je otvorila ovaj dugi set hitova, a 5 od 9 preostalih pjesama dolazi s debi albuma „Forever Young“, što je, uzimajući u obzir i obljetnicu, vrlo logično.
S druge strane, nisam očekivao čuti „Fallen Angel“ i tako dobru, žestoku „To Germany With Love“. I onda, približavanje velikom završetku; kreće s mojim osobnim favoritom „A Victory of Love“ koja ima odličan, dug i glasan intro u potpuno zatamnjenoj dvorani, dok se ne zavrti glavna tema. Izuzetna reakcija publike, podrška je na vrhuncu, a onda kreće „Sounds Like a Melody“, veliki hit diljem Europe iz 1984. godine. Naravno, kraj je ostavljen za „Forever Young“, gdje gore lampice s mobitela i publika pjeva iz sveg glasa.
Koncert završava u očekivanom stilu, no bend sve ostavlja u nedoumici – nisu se pozdravili na pravi način, je li zaista kraj? Dio ljudi izlazi van, hitaju po stvari s garderobe, dok drugi čekaju bis i prizivaju bend natrag. Razmišljam što bi mogli svirati za bis, očekivao sam još neki singl, možda „Jet Set“, Jerusalem“ ili „For A Million“, no bend za kraj odabire slabo poznatu stvar „State of Dreams“, vjerojatno zbog pjevnog refrena na kojem se lako mogla pridružiti i publika.
Mislim da je to šteta jer su propustili završiti koncert u velikom stilu, no ono što je ponuđeno u prethodna dva sata bilo je apsolutno dovoljno da ljubitelji benda budu više nego zadovoljni viđenim. Navodno nastupaju u Zagrebu u 9. mjesecu, pa potpisujem preporuku za taj nastup.
Foto: Anna Radošić