Nouvelle Vague imao sam priliku slušati prije nešto više od deset godina, kada su svirali u Šibeniku na tvrđavi sv. Mihovila.
Bio mi je to jedan od prvih koncerata na kojem sam uopće bio, pa mi je posebno ostao u sjećanju. Možda ne toliko glazbeno, jer u to vrijeme nisam naročito mario za takvu vrstu glazbe, koliko sam zapamtio cjelokupni doživljaj. Zato mi je bilo drago vidjeti da ponovno dolaze u Hrvatsku. A u međuvremenu mi je prirasla srcu lounge glazba, a i bossa nova kojom se Nouvelle Vague probio na svjetsku scenu.
Naime, radi se o cover bendu koji se odlučio za zanimljiv smjer – obradit će klasike post-punka poput Clasha, Joy Divisiona, Dead Kennedysa itd., s time da će im pristupiti s posve suprotnog dijela glazbenog spektra, odnosno bossa nove. Kasniji su im albumi napravili određen odmak od takvog zvuka, no i dalje su zadržali svoj lounge pristup, dodajući povremene rock elemente. Ionako je Nouvelle Vague bio zamišljen kao jednokratni projekt, pa se ne može zamjeriti da se nisu držali originalnog zvuka.
Petak navečer, 18. travnja otvorio je Kill the Pain, ženski duo, pred već ugodno popunjenom Tvornicom kulture. Kako su bile same na pozornici, izmjenjivale su se kao vokali te na basu i mikseti, a ostatak glazbe je bio nasnimljen. Bila je to lagana, funky glazba, taman onakva za zagrijati publiku za glavnu točku večeri. To kažem i zato jer je bila pomalo dosadnjikava, bez osjetnih refrena, a i vokalno nešto ograničenija, pa je Nouvelle Vague mogao u kontrastu još više zasjati.
Nakon kojih pola sata Kill the Pain se povukao da bi njihova mjesta zauzela postava Nouvelle Vaguea, gitara i klavijature s lijeve strane te bubnjevi i violončelo s desne strane. Uvodne je taktove započeo bubnjar s perjastim krajevima udaraljka za karakteristični zvuk bossa nove. Pridružila se akustična gitara, a ubrzo je izašla pjevačica, zapjevavši “Love Will Tear Us Apart”. Pod bijelim reflektorima, vidjele su se samo siluete glazbenika i teški dim koji je plutao među njima. Pomislio sam kako bi prikladna bila njihova glazba za scenu u mafijaškom klubu nekog kriminalističkog filma francuskog novog vala, onakva zavodljiva i fatalna. Tvornica je u tom smislu pružila dostojnu pozornicu njihovoj estetici.
Kod iduće pjesme pridružila se i druga pjevačica, s urednom bob frizurom. Pravi Francuzi, nema se što reći. Otpjevali su još jednu pjesmu u polutami, a potom su reflektori osvijetlili bend, prateći iduće življe pjesme. U nekom trenutku plava je pjevačica pitala koliko parova ima među gledateljima, na što je sigurno pola dvorane podiglo ruke. „E pa, ovo nije pjesma za vas,“ zaključila je sa smiješkom i krenula s “This Is Not a Love Song”. Publika je odlično pratila refren s prvom pjevačicom, dok je crnka svojom dionicom stvarala polifoniju i začinjavala ga. Ali kad su se vokali dviju pjevačica harmonično povezali u idućoj pjesmi, zvučalo je upravo kao glas iz raja.
Kod sljedeće pjesme reflektori su se zazelenili te su se začuli zrikavci i ptice. Nije bilo teško pretpostaviti da se radi o obradi “A Forest” The Curea. Violončelo je dalo uvod koji je u originalu pripadao riffu na gitari. Kasnije, tijekom solaže bubnjeva crnka je preuzela pozornicu i posve se prepustila njihovom ritmu, plešući postupno sve više divlje, poput šumske zvijeri, što je izazvalo dotad najsnažniju reakciju publike. Nema tu previše koristi od prepričavanja. Sličnu je reakciju postigla i kasnije kad se pri novoj obradi Nouvelle Vaguea, “Should I Stay or Should I Go”, popela na metalnu konstrukciju kraj pozornice i od tamo otpjevala svoj dio. Na pitanje iz pjesme, publika je jednoglasno odgovorila da treba ostati.
Čuli smo još hitove kao što su “Marian”, “Teenage Kicks” i “Guns of Brixton”, a izdvojio bih “Just Can’t Get Enough” zbog fantastičnog intermezza s bubnjevima. Nakon što ih je bubnjar pošteno izmlatio, sva svjetla su se ugasila i već smo pomislili da je to to, kada su se upalila svjetla na udaraljkama osjećaj je bio kao da su se upalili mačevi iz Ratova zvijezda. Od tud kreće prava stvar. Dvama snažnim snopovima iz udaraljka osvijetlio bi povremeno publiku, zadirkujući je da nije dovoljno glasna, poslije čega bi izveo još snažniji solo, a publika još snažnije klicala. Na kraju smo zajedno s bubnjarom otpjevali refren, ovog puta bez pomoći pjevačica.
Na bisu su im se pridružile djevojke iz Kill the Pain, svaka pjevajući po jednu pjesmu. Večer su ipak zatvorile članice glavnog sastava, i to s jednom uspavankom, kako su je nazvale, a koja im je ujedno i jedan od najvećih hitova – “In a Manner of Speaking”.
Bila je to magična večer. Nouvelle Vague izvrsni su zabavljači, dobro raspoređujući sporije i brže pjesme, tako da energija bude na razini tijekom cijelog nastupa. Gotovo svi su članovi benda dobili svoj trenutak: i bubnjevi (koji su bili postavljeni odmah do publike, što nije često slučaj), i violončelo, i gitara za obrade Dead Kennedysa kada su se najviše približili punokrvnom rocku. Ironično, samo je samozatajni Marc Collin za klavijaturama ostao u pozadini cijelo vrijeme, ali kao osnivač benda s više od 20 godina nastupanja, vjerojatno mu i takva uloga odgovora. Treba pohvaliti i neposrednost pjevačica koje su silazile među publiku i čak im točile vina u jednom času. Što bi rekli, “I Just Can’t Get Enough”. Nadam se da ćemo njihov francuski glamur imati priliku ponovno vidjeti u skorijoj budućnosti.