Rijetki su oni koji su bili dio jednog od najvećih glazbenih trenutaka u povijesti, Woodstocka, a da su i danas među nama, štoviše da i dalje nastupaju. Među aktivnima je i Carlos Santana, gitaristička legenda koja i u 77. godini života s lakoćom prelazi trzalicom i prstima po svojoj gitari.
Santana je bio prvi gitarist s kojim sam se susreo u svojem životu, prvenstveno kroz kompilaciju “The Best of Instrumentals” iz 1997. godine, a onda i preko albuma “Supernatural” (1999.) kojim je Santana zasjeo na svjetski tron, ali sada popularne glazbe. Nisam ga uspio uhvatiti tih godina kada je dolazio u Hrvatskoj, krajem 90-ih i početkom 2000-ih. Iako više cijenim njegovu raniju karijeru s bendom Santana, ali i instrumentalne komade, upravo je “Supernatural”, projekt s kojim je spajao gitaru i modernu pop glazbu pod utjecajem latino ritmova, pokazao da se Santana može snaći u bilo kojoj vrsti glazbe. Štoviše i zabljesnuti. Ne znam što sam očekivao od koncerta u Budimpešti, glavnom gradu Mađarske koji je postao pravo središte glazbenih zvijezda, prije svega zahvaljujući Live Nationu koji tamo ima i svoj ured. Potaknut medijskim natpisima kako se Santana od umora počeo rušiti po pozornicama, htio sam ga samo vidjeti, osjetiti strujanje njegove gitare kroz svoje vene. A onda u konačnici što bude. Makar se i razočarao.
Legendarni gitarist trenutno je na turneji “Oneness” kojom obilazi Ameriku i Europu, a iako je ove godine objavio novi album “Sentient” na turneji zapravo izvodi best of repertoar bez ijedne nove pjesme. Pohvalno, barem za nas koji ga nikad nismo čuli uživo pa nam je prijeko potrebna best of lista. Uvod koncerta obilježen je snimkama nekih afričkih plemena i domorodaca, ako sam dobro primijetio, a koji su se vrtili na LED displayu iza benda. Produkcija pozornice ništa atraktivna, a opet vrijedna svjetske gitarističke zvijezde. Polako, starački, standarno sa žvakaćom gumom u ustima, prepoznatljivim brčićima i šeširom iz mraka na pozornicu izlazi u bijeloj odori sa šarenkastim motivima i obilježjima nove turneje – Carlos Santana. Impresivna dvorana MVM Dome krcata, a samo možete zamisliti oduševljenje kada se ispred nas ukazao glazbeni šaman. I odmah udarac u srce – “Soul Sacrifice” za početak best of setliste, pjesma koja je Santanu proslavila na kultnom Woodstocku kada ju je izvodio s većinom zatvorenim očima zbog LSD tripa koji je uzeo prije nastupa, ne znavši da će na pozornicu morati prije reda i prije nego što se rekuperira. Tada su publiku izbezumili sa svojim nastupom, a publika nije ni bila svjesna u kakvom stanju je bio Santana. Povijest je ispisana, a 56 godina kasnije slušamo izvedbu u Mađarskoj, bez tripa, ali s prstima koji jednako brzo rade i bendom koji je zvučao kao da su svi rođeni s ritmom u krvi. Zapravo, kao da nas glazba vodi na neki trip bez tripa.
Santana dobrim dijelom koncerta sjedi na stolici, podsjetio me malo na našeg Točka, ali kao i Točku prsti nisu zakazali. Povede Santanu i ritam, pa ustane, uzme neke zvečke i udaraljke, povremeno zaviče na mikrofon, slavi glazbu i svoje glazbenike. A oko njega bubnjarica i dva perkusionista, gitarist, basist, klavijaturist i orguljaš (Hammond), te dvojac kao prateći vokali, glavni vokali, udaraljkaši, ujedno i animatori za publiku. Santana i bend ne staju, ritam je sve žešći, a izvedba sve luđa. Miču se fotografi iz foto pita, a onda kreće najbolji dio – svevremenska “Black Magic Woman” pa “Oye como va”. Kukovi se sami od sebe njišu. Zna Santana profulati, baš kao i prošle godine David Gilmour na svojim koncertima, ali zamaskira te sitne greškice koje su zapravo samo dokaz da su i oni od krvi i mesa. Rekao bi netko – u tim greškama je čar. I ima nešto u tome. Nastavljamo proživljavati kraj 60-ih i početak 70-ih godina uz sve redom pjesme s njegovih prvih, meni najdražih i ritmom osunčanih albuma s najudarnijom postavom benda Santana. Neki se njegovi instrumentali izmjenjuju od koncerta do koncerta, a za Budimpeštu je ostavio “Europu”. Ipak smo u Europi, bivšoj prijestolnici Ugarskog kraljevstva i kraljici Dunava.
Kako sve više koncert prolazi tako Santana s bendom prolazi kroz ostala desetljeća svojeg postojanja. Bez obzira je li ritam nešto sporiji ili brži, sve je zapravo u ritmu. Polako dolazimo do najkomercijalnijeg dijela koncerta gdje slušamo izvedbe njegovih najvećih hitova, hajdemo reći od “Supernaturala” do danas s najvećim naglaskom na “Supernatural”, iako smo dosta rano na koncertu već čuli “Mariju”. A pazite niz pred kraj – “The Game of Love”, “(Da le) Yaleo”, “Put Your Lights On” na koju se nadovezala obrada Beatlesove “While My Guitar Gently Wheeps”, “Corazón espinado” koju su ukombinirali s Pete Rodriguezovom “I Like It Like That”, a onda je Santana uzeo mikrofon u ruke, rekao kako nas je lijepo vidjeti te naglasio – “u redu je sjediti ako ste stari i bolesni, ali ostali neka ustanu jer nije vam jebena policija naredila da sjedite”. Najava je to najplesnije pjesme setliste – “Foo Foo” – koja je digla cijelu dvoranu na noge. Sam kraj koncerta donio nam je možda komercijalno i najveći hit – “Smooth”. I to je bilo to – dva sata neprestane svirke uz lijepe Santanine poruke o miru, međusobnom razumijevanju i poštovanju. Bez presetavanja, iskreno, briljantno i bez bisa, ali večer konstantne i kvalitetne svirke.
Reče Santana negdje u početku koncerta: “Puno je negativne energije na svijetu, ali mi to možemo promijeniti tako da stavimo osmijeh svima na lice”. Kako li nego glazbom. Nemam što više za reći osim što sam gledao svojeg prvog gitarističkog i glazbenog heroja. Posebna pohvala njegovim pratećim glazbenicima, prvenstveno bubnjarici i životnoj partnerici Cindy Blackman Santana, a onda i ostalima. Starac s brkovima i pod bijelim šeširom se povukao s pozornice, šaman je otišao, a njegovo pleme, mi, otišli smo kući s osmijehom na licu. Ima li ljepšeg osjećaja?!
Foto: Nikola Knežević