Koliko god si sav u glazbi i koliko god je pratiš uvijek ti netko promakne i onda se dogodi koncert u Hrvatskoj koji to ispravi. Tako mi se dogodilo, prije mnogo godina, s God is An Astronaut, pa prošle s Khruangbin, koje sam u konačnici radi rasprodanog koncerta i neviđene i novinarske navale ipak propustila, te ove skoro s braćom Gutiérrez.
Intresantno, svi odreda instrumentalistički izvođači. Ne znači to ništa osim slučajnosti. Opet interesantno, ali sva tri izvođača imaju nešto slično jedan s drugim. Ako usporedimo ovaj posljednji, u subotu navečer, 21. lipnja u Tvornici kulture, Hermanos Gutiérrez, s prvim, rekli bismo tip glazbe jednih i drugih nema ama baš nikakve veze. Ono što prepoznajem zajedničko je neki taj kozmički zvuk, pri čemu God Is An Astronaut djeluju kao rađanje planeta i zvijezda, a Hermanose mogu lako zamisliti kao glazbenu podlogu da sam astronaut koji lebdi svemirom do nekog dalekog cilja. A opet, Hermanosi imaju taj dodatni štih spagetti-western zvuka, psych-surf-rocka što ih djelomično veže uz Khruangbin. Ali svakako uz Hermanosovu glazbu mogu zamisliti sunce koje prži, kaktuse i pustinju. I sada biste iz prethodnog, kao i u vezi samog imena Braće Gutiérrez (kao i ja nekad) te kada pogledate njihove fotografije – Estevan (stariji) sav istetoviran s mnoštvo nakita, western šeširom i pletenicama, te Alejandro kao tipični domorodac iz nekog meksičkog sela, još mu samo nedostaje poncho – mogli pogrešno zaključiti da je riječ o Meksikancima. Međutim, bilo mi je nemalo iznenađenje da su u stvari iz Züricha te da su djeca iz miješanog braka Ekvadorke i Švicarca. Što jest jest ali taj njihov tata Švicarac ili je neki gringo u toj alpskoj zemlji ili ima prilično slabe gene koje je prenio sinovima.
Znajući da su rođeni u Zürichu i tamo odrastali je utoliko fantastičnije kakvu glazbu stvaraju. Možete je okrakterizrati kao genijalnu lounge ili background glazbu što samo po sebi za mene ne samo da nije minus već visoka kvaliteta glazbe, ali zapravo to na neki način jest hipnotička i seksi mjuza, na taj svoj neki “pustinjski način”. Za Braću sam čula slučajno prije nekoliko godina, ne i čula, osim par stvari koje su bile dostupne na YouTubeu, jer su nakon nekoliko indie albuma zapeli za uho genijalnom Danu Auerbachu, motoru The Black Keysa, benda koji pratim i iznimno cijenim i koji sam gledala nekoliko puta te nikako ne mogu prežaliti da su imali lošu sreću i tehničke probleme na našem INmusicu pa su našoj publici ostali u vrlo mlakom sjećanju. No Auerbach mnogo radi s novim talentima, ima i svoj label Easy Eye Sound pa je Braću nakon izvrsnog nezavisnog albuma 2020. “Hijos del Sol” uzeo producirati te su tako napravili album “El bueno y el malo” (Dobar i zao) skroz po uzoru na film Sergia Leone i Enija Morriconea, a nakon njega i aktualni album “Sonido Cósmico”.
Braći se ostvario san, pa iako možda još ne jašu konjima po meksičkoj pustinji i piju tekilu nakon svirke, zajahali su na svoju europsku turneju u velikom stilu: prvi koncert pa rasprodan. Naravno ovaj u zagrebačkoj Tvornici. Bili su toliko oduševljeni i uzbuđeni prijemom da su se ne znam koliko puta zahvaljivali publici i to na tečnom hrvatskom (i engleskom). Obojica obožavaju nogomet pa su nam ispričali da znaju i za Hrvatsku i kako je lijepa zemlja (a da su ćevapčići i rakija muy bien) te da dok su igrali nogomet uvijek bili dobri s Hrvatima i da obožavaju Luku Modrića. Između sviranja skladbi često su nešto komentirali pa smo tako saznali da su jako sretni što su se kao braća ponovo spojili (Estevan je na neko vrijeme otišao u Ekvador) i da su se ponovo našli, kliknuli i od tada sviraju zajedno. Oba samouki, sviraju perfektno gitare: Estevan svira tehnikom fingerpickinga, ali i perkusije, a Alejandro gitaru i lap steel gitaru, često sa slide tehnikom.
Ovaj početni tekst je u svrhu pojašnjenja samog koncerta jer je naprosto teško čitateljima prenijeti taj osjećaj i atmosferu – jednostavno moraš biti tamo. A što reći za publiku? Bilo mi je super ugodno iznenađenje da još ima (dosta) ljudi koji mogu pokupovati ulaznice za ovakve izvođače.
Kada sam prije spomenula Leonea i Morriconea – ne, to ipak nije takva upečatljiva glazba odnosno nemaju takve vodeće teme u skladbama kao Morricone. Hermanos Gutiérrez prenose homogenim zvukom neodoljivo melankoličan, eteričan zov pustinje i spaljenog kamenja, ali i pogled s planine, daleko na horizont do kuda vidiš prostim okom kada ih zakloniš od žarećeg sunca.
Setlista:
1. Lagrimas Negras x El Fantasma
2. Thunderbird
3. Rain God
4. Venganza x Jardin
5. Recuerdos x Hijos
6. Ebyem x Cumbia Lunar
7. Desert Medley (Aqua Roja, Railroad, Western B.)
8. Sonido Cosmico x Pueblo Man
9. Until we meet again
10. Low sun
11. Tres Hermanos
12. Esperanza
13. El Desierto
Bis
14. El Cammino de mi Alma
15. El Sol Avenue
Foto: Sanja Matić