Višestruka je nesreća oko susreta Brucea Springsteena i mene, a koja traje već jedno desetak godina. Nije nam suđeno, ali se različiti svjetovi kad-tad mogu susresti, pa se taj trenutak dogodio u ponedjeljak, 30. lipnja na milanskom stadionu San Siro.
Vjerujem u Svemir i njegove nevidljive sile. Gazda i ja nismo si suđeni, može biti ljubavi između nas, ali ona ne može biti na onoj razini na kojoj sam recimo s Pink Floydima, Doorsima, Jean-Michelom Jarreom ili nekim drugim meni iznimno bliskim izvođačima. Stoga, rekla bi jedna putnica u kombiju na putu do San Sira, to je znak da ga treba jednom doživjeti uživo i zatvoriti to poglavlje. No, zapravo, jednom vidjeti Gazdu uživo i ne otići na neki drugi njegov koncert, shvatio sam to na San Siru, je nemoguće. I sad shvaćam zašto njegovi obožavatelji idu na više koncerata na jednoj turneji, da ne govorim o onima koji idu na sve koncerte.
Bio je ovo dan koji je iscrpio mnoge, vrućina na talijanskom asfaltu bila je ogromna, litre tekućine salijevali smo u svoje tijelo, a što bi rekao jedan kolega, mokraća i dalje intenzivne žute boje, što znači da smo konstantno dehidrirani. Na prvu se San Siro čini manjim stadionima od onih na kojima sam bio u našem okruženju, ali je to optička varka. Prvo dok ga obiđete, a onda dok se popnete na tribine spiralnom stazom – manjak daha i pretjerano znojenje omogućeno, a ako ste kao ja fizički neaktivni nije preporučljivo da idete gore. Drugo je što sam tvrdoglavi sivonja i za koncerte bih dao i život – doslovno.
Došao sam na tribine iste sekunde kad je bend počeo izlaziti na pozornicu, reklo bi se – taman. Svaki član benda doživljava ovacije prilikom izlaska, ali najviše Gazda koji se za ruku drži sa Steveom Van Zandtom, a koji je imao nekih zdravstvenih problema i njegov nastup na prvom koncertu je bio upitan. Ali došao je i lijepo iznenadio posjetitelje. Posebna je veza Gazde i talijanske publike, točnije publike u Milanu. Ne znam je li to zbog činjenice i da dosta Hrvata dolazi na njegove koncerte u Italiju, ali nećemo pretjerivati kao što to obično znaju neki hrvatski mediji koji misle da cijeli svijet ovisi o Hrvatima. Bruce je izlaskom na pozornicu imao publiku na dlanu svoje ruke, svaki njegov potez je popraćen ovacijama, od vokalnih i instrumentalih sposobnosti do ljudskih i antipolitičkih poruka. Set lista je bila slična onoj u Njemačkoj par dana ranije, a Bruce je poznat po tome da si može priuštiti česte izmjene, od turneje do turneje, čak i od koncerta do koncerta. Uz talijanske pozdrave na početku koncerta i njegovo tipično odbrojavanje (one, two, three, four) spektakl je mogao početi. Nije ovo bio samo spektakl, nego i pravo slavlje glazbe, ljubavi prema glazbi, njegovog autorskog rukopisa, pa i svakog individualca njegovog pratećeg, najboljeg benda na svijetu – The E Street Banda. Sa svakim od tih individualaca Bruce ima pravi obiteljski odnos, a s jednom osobom i više od toga.
Ne mogu reći da sam veliki fan Brucea Springsteena jer da jesam ne bih znao samo pola pjesama (i koju više), nego sve, ali sam oduvijek htio biti na njegovom koncertu jer ga iznimno cijenim kao jednog od najvažnijih američkih i svjetskih autora čiji je rukopis nemoguće nadmašiti. Jer Gazda priča priču, svoju priču, ispred vas se dok slušate pjesme stvaraju slike temeljene na njegovom rukopisu – sve te slike nam svima servira i otvara vlastitu kuću sjećanja. Što bi rekao onaj manje popularni autor u svijetu, Damir Urban, “naša kuća još me slijedi, za mnom ide gdje god krenuo”. Tako i Bruceova publika, ide za njim i njegovom kućom sjećanja gdje god krenuo, a on tu ljubav itekako vraća publici. A huk publike “Bruuuuuuuuuuuce” toliko odzvanja i prostruji kroz vaše tijelo da je nemoguće ne iskazati emocije. Simbolično, Gazda otvara koncert pjesmom “No Surrender”, jer se ne predaje ni u 75. godini života. A nismo dugo čekali ni da pošalje s pozornice prve poruke kao veliki patriot koji ne može zatvoriti oči na vjerojatno najgore razdoblje SAD-a u novijoj povijesti. Dogodilo se to ponovno simbolično, pred pjesmu “Land of Hope and Dreams” nakon koje je izveo i “Death to My Hometown”. Inače, tijekom koncerta je Trumpa i njegove političke poteze nazvao diktatorskima, ali je naglasio da će Amerikanci preživjeti i nadživjeti i ovu tešku situaciju. Dotaknuo se te situacije i kasnije na koncertu kad je progovorio o odnosu američke administracije prema nemoćnima, siromašnima i manjinama te je zaključio – “bez obzira na sve pogreške u povijesti ovo je divna zemlja s divnim ljudima. I mi ćemo preživjeti ovaj trenutak”. Naglasio je kao i na svakom koncertu ove turneje da vjeruje u istinu velikog američkog pisca Jamesa Baldwina koji je rekao: “U ovom svijetu nema puno humanosti koliko bi htio imati. Ali ima dovoljno”. Ova izjava stigla je prije pjesme “My City of Ruins”. Koncert je dakle bio i slavlje demokracije, što je više puta istaknuo kao jedini ispravni politički poredak. Tome u povod izveo je prekrasnu pjesmu “House of a Thousand Guitars”. Nije to bila jedina prekrasna pjesma na ovoj emotivnoj set listi – pjevala je publika u sav glas “Hungry Heart”, zatim onu najljepšu i najskuplju “The River”, “The Promised Land”, “The Rising”, “Wrecking Ball” ili “Thunder Road”. Nije izostala ni obrada još jedne aktivistice, Patti Smith i velikog hita “Because the Night”. Bend impresivan, od puhača do pratećih vokala – nevjerojatna je energija velikog Maxa Weinberga i Little Stevena. Prvi put sam uživo čuo izvrsnog gitarista Nilsa Lofgrena koji posebnom tehnikom finger pickinga svira svoju gitaru, a koji je dobio više puta prave ovacije publike.
Jeste ikada doživjeli da neki glazbenik izađe ranije na pozornicu? Ja rijetko! Bruce je s bendom izašao pet minuta prije vremena na pozornicu i dokazao koliko su mu obožavatelji bitni. Oko mene i mlado i starije, svi s tribina ustaju više puta tijekom koncerta jer vas adrenalin tjera na to. Ne samo adrenalin, nego i emocije koje proživljavate kroz Gazdine pjesme. Osim što izlazi ranije na pozornicu, a često to zna učiniti i na tonskim probama, Bruce je poznat po bisevima koji traju skoro pola koncerta. A na bisu najveći hitovi, “Born in the USA”, “Born to Run”, “Bobby Jean”, “Dancing in the Dark”23 kada je Bruce i predstavio najbolji bend na svijetu uz opće oduševljenje publike, a kraj ostavlja za obrade. Na ovoj turneji izvodi “Twist and Shout”, a za sam kraj simbolična pjesma najvećeg autora Boba Dylana, “Chimes of Freedom”, dok je uz odlazak s pozornice sa zvučnika odzvanjala “This Land Is Your Land” velikog Woodyja Guthriea od kojega su obojica učila.
Završit ću ovaj osvrt stihovima iz pjesme “House of a Thousand Guitars” koju nisam baš previše doživljavao sve do ovog koncerta kad je suza potekla na osmijehom obasjane obraze mnogih:
So wake and shake off your troubles my friendWe’ll go where the music never endsFrom the stadiums to the small town barsWe’ll light up the house of a thousand guitars
Brother and sister wherever you areWe’ll rise together till we find the sparkThat’ll light up the house of a thousand guitars
Već su neki iz istog kombija najavili da će vjerojatno ići i na drugi koncert Gazde 3. srpnja na stadionu San Siro. Ako prije ovog teksta niste bili sigurni, možda ćete sad i vi ipak odlučiti otići. Isplati se!