Tko ne zna tko su engleski DragonForce, a smatra se ljubiteljem power i speed metala, te metala generalno, ne, definitivno nije metalac.
Voljeli ih ili ne, oni su nesporno jedni od predvodnika žanra u kojem djeluju. Da, hejteri ih zovu “matrica bend”, “pokemon metal”, “fejkeri” itd., itd. Što oni više nego ponosno okreću u svoju korist i ponose se svojim izričajem i stilom, te definitivno imaju i konstantno stječu sve veću fan bazu. I nakon više od četvrt stoljeća postojanja, eto ih napokon u Hrvatskoj, točnije, zagrebačkoj Tvornici. Ovo je njihov prvi koncert u Hrvatskoj, ali meni osobno nije prvi put da ih gledam uživo. Tu sreću sam imao davne 2009. godine na slovenskom Metalcampu u Tolminu, kad su nastupili u tehnički “neoriginalnoj” ali najpoznatijoj postavi sa ZP Theartom na vokalu, Fredericom Leclercqom, Daveom Mackintoshem i Vadimom Pruzhanovim na klavijaturama. I po mom mišljenju, ubili. U međuvremenu je kroz godine došlo do mnogih “kadrovskih promjena” unutar benda, pa su od navedenih “originala” ostali jedino Sam Totman i Herman Li, dok ostatak benda sačinjavaju Marc Hudson na vokalu, Gee Anzalone na bubnjevima te Alicia Vigil na basu.
Srijeda 2. srpnja je dan kad je organizator, dobro poznati Hangtime Agency, odlučio dovesti ove virtuoze u zagrebačku Tvornicu. I kako smo već navikli od njih i na neki način su nas razmazili sa svojom točnošću, unaprijed je najavljeno da se vrata otvaraju u 20 sati, a koncert počinje u 21 sat. I tako je i bilo, par minuta gore dolje. Ovaj premijerni koncert DragonForce su odradili sami, bez predgrupe, ali nije da je to nedostajalo. Naprotiv.
Na stageu Tvornice sve je bilo uređeno u retro gamerskom stilu s velikim kulisama igraćih arkadnih konzola koje su svim klincima koji su odrastali u 80-ima i 90-ima definitivno bile dobar “uteg” na džeparac i takve igraonice su uvijek bile krcate i popularne. Žetoni i slično, danas uglavnom nepojmljivo klincima, nama svakodnevnica i počesto vrhunac dana. Bez obzira na potrošen novac, ali i živce kad nešto nije išlo kako treba. Double Dragon, Legend of Zelda, Golden Axe, Outrun, prvi Tekken, Street Fighter, KOF itd., itd., to su sve igre koje se danas sumiraju u skupne pridjeve “retro” ili čak “prastaro”. A upravo one su na tim kulisama bile konstantno prikazivane na ekranima. I poprilično odvlačile pažnju, pogotovo nama koji smo ih igrali dok su bile aktualne.
Iako je bila sredina tjedna, količina ljudi ispred Tvornice je dala naslutiti da će u najmanju ruku biti jako dobro ispunjeno. I tako nekako je i bilo. Nije bilo krcato kao na nekim koncertima, ali jako dobro ispunjeno, po mojoj nekakvoj procjeni, oko 600-700, možda 800 ljudi. A bilo ih je i iz okolnih zemalja. Jedna smiješna anegdota prije samog koncerta. Sam Totman je doslovce bio vani na terasi kafića s ekipom, sa šiltericom nabijenom na glavu, i muvao se kroz fanove koji su čekali ulaz. Nitko živ ga nije skužio ili možda doživio da ga zatraži neku fotku, selfie ili autogram. To mi je onako sa strane bilo dosta komično.
Da se sad malo fokusiram na koncert. Kao što sam i napisao, sve je počelo prema najavljenom rasporedu. Otvorili su koncert s pjesmama “Ashes of Dawn” i “Cry Thunder”, i sad , tu je bilo ajmo reći pomiješanih reakcija koje su bile vidljive kod publike, u smislu da je “Cry Thunder” sad već skoro 15 godina stara iz početaka Marca Hudsona, tj. s prvim albumom gdje je on nastupio kao vokalist, “The Power Within”. Dok je “Ashes of Dawn” već bila pjesma gdje se etablirao kao dio benda. Ono što vezano na te reakcije moram reći, da u vrijeme Marcovog ulaska u bend, bio je jedan period gdje se ostatak benda morao s nekim dobro poznatim pjesmama usporiti da bi ih on mogao pratiti. I ostao sam ugodno iznenađen na ovom koncertu kad je bilo jasno da tih poteškoća više nema. A klinci su ionako uživali na najjače, te pomiješane reakcije su uglavnom bile od nas starijih.
Glavni dio koncerta je bio sačinjen od 10 pjesama, a neke od njih su bile dobro poznate apsolutno svima, od (naj)novijih poput “Power of the Triforce”, pa do “Soldiers of the Wastelands” iz ere ZP Thearta, a tu su svoje mjesto na setlisti našle i meni drage “Black Fire”, “Fury of the Storm” i “Valley of the Damned”.
Za bis su ostavili 5 pjesama, a na stageu su se dodatno nadvila dva velika napuhana zmaja s opakim izrazima lica i plamtećim očima. Prva pjesma bisa je bila “Highway to Oblivion” da bi nakon toga u svojoj dobro poznatoj zajebantskoj maniri ekipa odsvirala obradu Celine Dion – “My Heart Will Go On” i “Wildest Dreams” Taylor Swift, a sve to su pratili šaljivi videi na igraćim konzolama i glavnom ekranu iza bubnjara. Predzadnja pjesma bisa je bila “A Draco Tale” i za kraj su očekivano zakucali s “Trough the Fire and Flames” jer bez barem jedne ultralegendarne jednostavno nije moglo proći. Iako mi je osobno originalna verzija sa ZP-jem jednostavno nedostižna. Ali da je Marc odličan i kvalitetan vokal, to je nesporno pokazao i dokazao tijekom koncerta te stavio točku na i a ovom zadnjom pjesmom. I pred kraj koncerta je malo i “prosurfao” na publici, za što je ipak trebalo hrabrosti budući da nije “sitan”.
Ono što je također odlika DragonForcea, osim brzine i virtuoznosti, prije svega na gitarama, to je i ta jedna pozitivno nabrijana vibra začinjena s zajebancijama i psinama, prije svega na relaciji Sam Totman i Herman Li, gdje su jedan drugoga cijelo vrijeme “kurili i potkubavali”, a Sam je očito i veliki ljubitelj piva jer je doslovce usred svirke pustio svoju dionicu i malo se “osvježio”, počesto. Ok, tu je s njima na turneji bio još jedan gitarist, iskreno, nemam pojma kako se zove i nije službeni dio benda, pa je popunjavao te neke praznine. I ne mogu reći, svirao je kvalitetno, ali je ipak odudarao od ostatka vizualno. Kao da su ga našli usput na nekoj baušteli. Alicia je svoj dio odrađivala kvalitetno ne skidajući osmijeh lica, a u pozadini je sve Gee ritmički zaokruživao iza bubnjeva. A svidjelo mi se i kad su u publiku bacili veliku plišanu kokoš da surfa uz Marcovu molbu da je vrate nakon pjesme natrag u jednom komadu. Što su fanovi i napravili.
Sve u svemu, iako sam imao nekakvih nedoumica uoči koncerta, prije svega hoće li mi biti isti doživljaj kao i onomad u Tolminu, mogu reći da se ni ovaj koncert nema čega sramiti i da je sve odrađeno kvalitetno i profesionalno. Interakcija s publikom, cijelog benda, ne samo Marca, bila je na razini, onako kako treba i vjerujem da smo svi koji smo bili tamo nakon koncerta otišli svojim domovima pozitivno nabrijani s još jednim “paketom uspomena” za dugo sjećanje.
Do neke sljedeće prilike, a vjerujem da će to svakako biti.
So now, we fly ever free, we’re free before the thunderstorm
On towards the wilderness, our quest carries on
Far beyond the sundown, far beyond the moonlight
Deep inside our hearts and all our souls
So far away, we wait for the day
For the lives all so wasted and gone
We feel the pain of a lifetime lost in a thousand days
Through the fire and the flames, we carry on
Set lista:
2. Cry Thunder
3. Power of the Triforce
BIS:
11. Highway to Oblivion
Foto: Davor Birt