„Dovršit ću ono što je ostalo u zraku prošle godine i uživat ću u tome“, rekao je frontmen Queens of the Stone Agea u nedavnom intervjuu Zaneu Loweu, ističući da ne voli kada bendovi ne odrade svoje. Znamo da se to odnosi na obustavljen pohod svijetom s novim albumom zbog Joshove prošlogodišnje bolesti. Povratak na odgođenu turneju “The End Is Nero”, prekinutu svega par dana prije prošlogodišnjih datuma u Zagrebu, možemo nazvati svakako, ali odradom nikako.
Obećano – ispunjeno. Dijabolični rock bend koji je Dave Grohl kao kratkotrajni član nazvao najopakijim rock bendom na svijetu vratio se gdje se i zapisao. Ovoga puta s predgrupom za europski dio aktualne turneje – So Good. Londonski glazbeni projekt koji vodi Sophie Bokor-Ingram čini šesteročlani sastav koji svoj bubblegum hibrid hip-hopa, punka i drilla naziva ignorant brat pop. Tri pjevačice i tri muška člana benda, crnom čipkom skrivenih lica ispod ružičastih hoodica (ili pidžama?), za koje je netko iz publike rekao „Spajsice iz geta“. Širu pažnju privukle su krajem 2022. satiričnom “Give Me My Presents”, koja je postala viralna na TikToku. Meh… Domaća porota pred pozornicom nije bila pretjerano uvjerena u priču.
Nevjerojatnom brzinom, usred njihova nastupa pred publikom u dolasku na šalatski beton, širila se vijest o smrti Ozzyja Osbournea, svega nekoliko minuta do nastupa furioznih rockera. Podsjetilo me to na Mobyjev nastup na INmusicu 2009. i smrt Michaela Jacksona.
Točno u minutu na pozornicu izlaze Queensi, s Joshom Hommeom kao zadnjim – zvijezdom benda – u liniji, i počinju grmjeti gitare “Regular Johna”, vremenskog stroja u eponimni prvijenac iz 1998. Ono što slijedi uvijek je iznenađenje jer petorka setliste mijenja iz večeri u večer: recept turneje jest da je “The End Is Nero” glavni sastojak ljutog složenca, a hitovi i nešto raritetnije pjesme miks začina u setu bez bisa. No encore. Na cijeloj turneji. S puno skupljenih nastupa Queensa, nova turneja bez imalo sumnje i pretjerivanja donosi dosad najbolje zaokruženu cjelinu. Doboš-tortu dijaboličnih slojeva distorziranih gitara i kremasto glatkih Mikeyjevih bas linija, koji je, prema skromnom sudu imena pod ovim tekstom, dominanta večeri.
Queensi ne podilaze sve češćem omekšavanju rubova svoga zvuka u glazbenim trendovima zadnjih desetljeća, gdje pop produkcija preuzima primat zakaljanom zaglađivanju, širokopojasnim refrenima i predvidljivom melodioznošću. Opet smo se s njima uvjerili da se trendovima i vremenu nisu pretjerano prilagođavali, iako fanove razdvaja dojam zvuka od “…Like Clockwork” naovamo: taj album i “Villains” često ne preferiraju zbog upliva elektronike naspram prljavih gitara prvih 13 godina. Njihov zvuk i dalje ima onaj suhi, prašnjavi karakter desert rocka formiranog u pustopoljinama pod visokim suncem, bez hlada i vode. Queens of the Stone Age tako imaju natprosječno kreativne glazbene formule.
I dalje se kreću u zvučnim krajevima između psihodelije, stonera, prog-trenutaka i poneke natruhe juga, iako je to više njihov okvir negoli sadržaj. Središnja točka ostaje Josh Homme – njegov vokal uigran u poligonu sačinjenom od falseta do growla, nad razbarušenim, ali kontroliranim gitarama koje ne ispušta iz ruku. Još da je samo posegnuo za akustičnom, ali to su situacijski odabiri. Ne sumnjam da će to biti najviše milovan instrument njegovih simbolima prošaranih ruku na nadolazećoj turneji ove jeseni, kada će stvari umiriti eteričnim aranžmanima za setove turneje “Catacombs”.
View this post on Instagram
Posveta Ozzyju bila je neminovna, a odabir naslova u posljednji tren okorjelim fanovima jasan i očekivan. Elegična “Long Slow Goodbye” odaslana je Princu Tame, kao što je bila usmjerena u drugi svijet prijatelju benda Anthonyju Bourdainu sedam godina ranije. Tek drugi put izvedena na ovoj turneji. Žalim samo što je zamijenila “I Never Came”, deep-cut s istog albuma kao i oda za Ozzyja, “Lullabies to Paralyze”. Šteta da nije ostavljena u setu jer “I Never Came” bi bila nježna emotivna nadogradnja. Svatko bi htio čuti svoju iz kataloga osam albuma, pa sam se nadao “Better Living Through Chemistry”, ali univerzalna je želja svima čuti “Make It With Chu”. I dobili smo je, u podijeljenom singalonganju refrena između žena i muškaraca, kao obaveznu pjesmu turneje.
Iznenađenje se kod Queensa podrazumijeva – u redoslijedu pjesama, izboru naslova, načinu na koji se koncert otvori pa zaklopi kroz monstruozni rock. Ali ono koje je na ovom koncertu stiglo minutu prije početka, u obliku vijesti koja ne pripada pozornici, neka ostane na njoj, a za drugu zagrebačku večer, neka nepredvidivost ostane – među pjesmama.
Foto: Patricija Flikač