Kanadski je rocker u utorak navečer (29. srpnja) oduševio punu (ne i posve rasprodanu) pulsku Arenu i multinacionalni auditorij prelijepog rimskog zdanja. Kasnimo s izvješćem, ali tome je kriv sam Bryan Adams koji je poprilično zakomplicirao s odobrenjem fotografija s koncerta, pa neka mu je.
Mada je oluja u ponedjeljak i kiša koja je padala u ritmu “padni-stani-padni” ujedno malo i prijetila da se koncert ne održi – barem su nas tako grupu prijatelja, koji smo se dan ranije smjestili u Puli i naizmjence nosili neku od njegovih majici, dobronamjerni (domaći) prolaznici zabrinuto ispitivali – “što će se koncert ipak održati?“. Mi smo bili optimisti jer smo u grupi imali jednog nepopravljivog Bryanovog fana koji kad kaže da kiše neće biti – onda je odista neće biti. Tako je i bilo, iako jutro nije izgledalo bajno. Utorak se razvedrio baš rano popodne negdje oko prve tonske probe koja je trajala ravno jednu pjesmu. Rekoh, ovo je bilo ekspres i za Bryana (u sumnjičavom tonu mišljeno). Sunce je i dalje blagotvorno grijalo i potvrđivalo da će navečer sve biti u redu, iako je u zraku bila poprilična vlaga i sparina.
Malo neočekivano oko 18.30 je iz Arene je opet malo zagrmilo, opet jedna pjesma – još jedna tonska tako kasno?! Nismo ustanovili što je bilo (vjerojatno samo glazba iz razglasa, makar nije rečeno), ali ovo prepričavam samo zato da bih vam mogla napisati da je zvuk na koncertu bio savršen. Nagledala sam se koncerata u Puli i ovako dobar zvuk rijetki naštimaju (u Areni). No, kad su Bryanovi koncerti u pitanju, a nagledala sam se i njih najviše zahvaljujući mom nepopravljivom BFF fanu – ne sjećam se da je koji koncert imao zvuk lošiji od odličnog – možda nešto lošija ravno dva i to radi dvorane koje su i inače zvučna koma. Ono što ovime želim reći jest da je Bryan perfekcionist na svim poljima i sve radi s voljom, žarom, pažljivo i precizno. Pa i onda kad zafrkava kolege fotografe (on je također i profesionalni umjetnički fotograf) s uvjetima snimanja, slanja fotografija, odobravanja istih i svašta nešto – rekao bi čovjek – pa makar ti kao fotograf neke stvari razumiješ. Ali ne! Drugi, agresivniji bi rekli – pizdek. I zato ovo izvješće toliko kasni. Nije do nas, do Bryana je, koji hoće sve fotografije sam vidjeti, a ne stigne na vrijeme.
Vidim da su se pojavili komentari da Bryan Adams nešto više nije relevantan izvođač, nema više br. 1 hitova (tko od stare garde uopće ima i koliko izvođača uopće uspije naštancati prenekoliko br. 1 hitova u karijeri?) – naravno to nije posve netočno (da nema top hitova), ali bogme nakon nekih 10 godina reckliranja pjesama (Ultimate Hits, Greatest Hits, “moje najdraže tuđe pjesme” i slično), 2015. se pokrenuo s novim autorskim (ponovo mainstream) materijalom pa je tako od onda objavio tri albuma, četvrti upravo izlazi ispod čekića u kolovozu “Roll with the Punches” s kojeg je već skinuo nekoliko singlova koji se vrte i slušaju. Da ne govorim o konstantnom touringu – čovjek ne staje. Da nije relevantan tko bi ga išao slušati non-stop. I da je u tri godine 6 puta nastupao u rasprodanom Royal Albert Hallu u Londonu i to s neobičnim konceptom: svaki koncert svira drugi album. To i veći i “popularniji” baš ne rade (ako nisi iz Pink Floyda) jer je malo risky business.
A sad malo i o koncertu, da ne ispadne da pričam o svemu, samo ne o njemu. Za razliku od ostalih koncerata u Puli koji uglavnom počinju u 21 h, ovaj je trebao početi u 20 h, ali naravno nije, nego 25 minuta kasnije. Kao i na drugim koncertima, Bryan je počeo sa žešćom “Kick Ass” i odmah nakon nje velikim hitom iz 80-ih “Run to You”. Ujedno je izjavio kako je sretan da je u Puli u ovom prekrasnom izdanju Arene, ali i Hrvatskoj, jer ruku na srce, on je ovdje uistinu čest gost.
Bryan na ovoj turneji “Roll with the Punches” naravno promovira svoj nadolazeći istoimeni album pa je izveo na koncertu četiri pjesme koje su već objavljene i koje su bile dobro prihvaćene od publike, ali naravno još prilično nepoznate. Bryan je dosta zabavan tip pa uvijek smisli neku foru na koncertima. Ovaj put je u publiku ubacio dvije ogrome lopte sa svojim licem koji radi grimasu jer dobiva “punch” u lice od neke ruke i s tim loptama se publika zabavljala skupa s Bryanom pokušavši lopte baciti u arkade Arene, ali nikako im to nije išlo za rukom. Kaže Bryan: “Ok, vi i dalje pokušavajte, a mi ćemo do tada svirati.” I krene “18 ’till I Die”. Publika je bila šarolika, ali je svejedno naginjala starijoj generaciji, pa je oko nas opća zafrkancija nastala za vrijeme te pjesme: “možemo mi htjeti biti ’18 ’till we die’ ali križa i koljena bole, nije više parter za nas”. Svaka čast Bryanu koji je neumorno svirao i animirao publiku dva sata bez zastoja.
Odličan je bio mali dodatak na “Go Down Rockin'” s albuma “Get Up” gdje je svirao usnu harmoniku (inače je kao i obično malo svirao ritam gitaru, a malo bas gitaru) i završio u potpunom blues ritmu. Čuveni duet s Tinom Turner “It’s Only Love” je izveo standardno s gitarostom Keithom Scottom koji i odlično pjeva prateće vokale na cijekom koncertu, te zamolio publiku da mu bude milostiva jer on ipak nije Tina Turner. Lijepi moment u vlažnoj večeri je bio na “Shine a Light” gdje je publiku zamolio da upale svjetla na mobitelima, pa je Arena prekrasno zasjala.
Možda se na trenutke činilo da je publika malo mrtva (dva ili tri puta je pitao “jeste li u redu?”) no mislim da to nije bio slučaj samo je većinu malo načeo zub vremena pa nisu više neobuzdani tinejdžeri koji skaču od prve do posljednje pjesme, ali se publika ipak bolje pokrenula nakon balade “Heaven” koju su svi gromoglasno pjevali. Bilo je vrijeme za želje publike pa je jedna Charlotte iz Italije (sic!) zaželjela pjesmu koja se rijetko izvodi, a slučajno i moj favorit “Into the Fire” s istoimenog vrlo podcijenjenog albuma, koji je vjerojatno i njegov najzreliji i najozbiljniji album. Nakon nje smo čuli još jednu novu “Make Up Your Mind” i moram dodati da je za svaku noviju pjesmu, ali i neke starije video zid vrtio adekvatne spotove ili projekcije koje su (gle vraga) baš bile zanimljive za gledanje, a isto je bilo uoči samog koncerta s vrlo šaljivom uvodnom projekcijom u skladu s nazivom turneje.
Publika se pokušala malo rasplesati na “You Belong to Me”, ali je to napravila traljavo (imali smo opciju: “ili plešite, ili twerkajte, ili skinite majicu i vrtite je iznad glave”), pa je Bryan prekinuo pjesmu i rekao da smo jadni, što je dočekano s gromoglasnim smijehom i onda se sve baš jako pokrenulo. Kamera je lovila pojedince u publici, a našalio se malo i da “pazimo da nam se ne desi da budemo uhvaćeni” aludirajući na “love cam” s Coldplayevog koncerta nedavno u Massachusettsu kada je dvoje preljubnika uhvaćeno na ekranu.
Nastavio je s odlično izvedenom “Twist and Shout” u maniri Brucea Springsteena i adekvatnom rasplesanom Arenom. Slijedila je nova, isto plesna pjesma “A Little More Understanding” s odličnim spotom, te veliki hit s Mel C iz Spice Girlsa “When You’re Gone” koju definitivno svi vole, a taj nabrijani set je završio s rockerskom “The Only Thing That Looks Good on Me Is You”. Još jedna nova, četvrta i posljednja pjesma bila je “Never Ever Let You Go”. Iako su te sve nove pjesme “već viđene” u njegovoj mainstream pop-rock maniri i nikakve revolucionarne pjesme – ipak su to dobre stvari. Na albumima možda neke zvuče popistično, ali na koncertima (osim njegovih besmrtnih balada) to sve uistinu zvuči kao rock koncert.
Totalni lom je nastao na “(Everything I Do) I Do It for You” – svi su pjevali, publika, redari, staff, kažu mi poznati i policija koja je bila u okolici. Nakon nje opet set hitova; rockerska “Cuts Like a Knife” i urnebesno pjevanje na “Summer of ’69“, a za kraj regularnog dijela nas je i iznenadio sa svima dobro poznatom pjesmom, već sto puta prerađenom i izvedenom od raznih izvođača – “Can’t Take My Eyes Off You” koja ama baš nikad nije dosadna, štoviše pjevalo se i orilo. Iako pjesma nije njegova, završio je koncert na sjajan način. Usput se malo zezao na Keith Scottov račun – dva najbolja prijatelja zajedno kroz sito i rešeto, ali da je Keith Scott gitarist bogme jest, što je i pokazao nepogrešivim sviranjem i solažama. Predobru večer je Bryan završio s akustičnim bisom i ultimativnim baladama “Straight from the Heart” i “All for Love” iz filma “Tri mušketira” koju je pjevao u triju s Rodom Stewartom i Stingom.
Mislim da nije bilo žive duše koja je nezadovoljna otišla te večeri kući (ili u hotel, ili na put), a nama, njegovim “hodočasnicima”, samo je potvrdio da se osrednji koncert od njega ne može doživjeti ni za sto godina, može biti samo odličan i vrhunski. Jedva čekamo opet.
Set lista:
1. Kick Ass
2. Run to You
3. Somebody
4. Roll With the Punches
5. 18 til I Die
6. Take Me Back
7. Go Down Rockin’
8. It’s Only Love
9. Shine a Light
10. Heaven
11. Into the Fire
12. Make Up Your Mind
13. You Belong to Me
14. Twist and Shout (The Top Notes cover)
15. A Little More Understanding 3
16. When You’re Gone
17. The Only Thing That Looks Good on Me Is You
18. Never Ever Let You Go
19. (Everything I Do) I Do It for You
20. Back to You
21. Cuts Like a Knife
22. Summer of ’69
23. Can’t Take My Eyes Off You (Frankie Valli cover)
Bis
24. Straight From the Heart
25. All for Love
Foto: Muhamed Talić