Glazbena i modna ikona Grace Jones održala je u petak, 8. kolovoza drugi nastup u pulskom amfiteatru u sklopu Adria Summer Festivala, a u Hrvatskoj samo godinu dana nakon prošlogodišnjeg odličnog nastupa na zagrebačkoj Šalati.
Iako je koncert bio nešto kraći od onog 2017. u sklopu Dimensions festivala, svejedno je 77-godišnja diva održala sjajan nastup i pokazala kako to rade pravi majstori koji suvereno vladaju pozornicom čak i kada propuste tu i tamo koji tajming u pjesmi. Snalaženje na pozornici je jedno od najvećih obilježja ove jamajčanske pjevačice, bivšeg modela i glumice.
Tipično za Grace (što se pokazalo na njenom prvom i drugom koncertu u Hrvatskoj) – na njen nastup je publika poprilično čekala, čak do 22.30, a nastupila je sa zakašnjenjem od nekih pola sata, iako je nama novinarima bilo rečeno da bi mogla izaći oko 22.15. Brojna publika koja se okupila u Areni očito nije baš bila potpuno upoznata s običajima dive jer je dosta posjetitelja negodovalo radi kasnog nastupa. Za što i nisu imali nekog razloga jer je publiku savršeno zagrijao poprilično dugi nastup (dobrih sat vremena) domaće elektro-dance perjanice, tajanstvenih Nipplepeople.
Nedavno smo ih gledali na samostalnom nastupu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu “Ljeta u MSU” i iako su bili odlični, neusporediv je taj nastup s onim što su pokazali međunarodnoj publici u Puli. Grace Jones je uistinu graceful (graciozna) – rijetke zvijezde večeri dozvole da nastup “predgrupe”, ili gostiju, kako hoćete, bude u potpunoj zvučnoj i svjetlosnoj kulisi jednak s nastupom glavne zvijezde, a to se upravo dogodilo u Puli. Nipplepeople je zasjao stranim i domaćim gostima kao istinska zvijezda večeri. U šljaštećim kostimima i masakama, s izvrsnim odabirom pjesama (imali su i dovoljno vremena dakako), sjajno uigrani i raspoloženi, dvojac je vrlo brzo oduševio publiku.
Kako koncert Grace Jones nije bio dovoljno prodan, organizator je stavio na šljunčani parter stolice koje su sve bile popunjene i oko njih, no već nakon relativno kratkog početka nastupa Nipplepeoplea gledatelji su se dizali sa stolica, napunili prednji prazni prostor stajanja ili se jednostavno zibali i plesali uz svoja sjedeća mjesta. Tribine su bile pune i u jednom trenutku, nakon “Frke”, imala sam dojam kao da prisustvujem samostalnom koncertu Nipplepeoplea. Siguran nastup, sjajan zvuk (ne stišan, baš glasan) i odličan light. Bravo Nippleopeople!
Da predgrupa smije, ako može, toliko zasjati pred glavnom zvijezdom večeri govori mnogo o samoj zvijezdi večeri: Grace Jones ne manjka samopouzdanja i suverenosti niti u 77-oj godini.
To si uistinu mogu dozvoliti samo najveći – koji znaju da će njihov nastup biti u najmanju ruku bolji od predgrupe.
Malo offtopic, ta gesta me jako podsjeća na onu legendarne Tine Turner koja je sa sobom na turneju kao support act (dakle predgrupu) povela mladog, tada već ne sasvim nepoznatog, ali svakako ne etabliranog i slavnog, Bryana Adamsa koji je baš u Puli nastupao prije nepunih 10 dana, i koji je na toj turneji s Tinom Turner baš zabljesnuo kao samostalni izvođač. Velikoj Tini nije izvrsna “predgrupa” nimalo smetala – toliko je bila ona sama vanserijska. Potpuno isto se dogodilo sada u Puli.
Iako sam uistinu veliki fan Grace Jones od njenih početaka, jer Grace Jones traje od 70-tih prošlog stoljeća, da nakon Nipplepople ništa više nije bilo – bila bih posve zadovoljna.
Nakon našeg maskiranog dvojca, trebalo je pozornicu preurediti za Grace, što isto traje. Podigli su veliki zastor kako ne bismo vidjeli detalje, ali i zato da kada kraljica clubbinga počne svoj nastup, ista zavjesa spektakularno padne.
I bio je početak spektakl samo takav. Iako sam ga već vidjela, uistinu je efektno baš svaki put: uz bolesno dobar bas i niske tonove savršene Grace Jones te signature verzije Iggy Popove stare pjesme “Nightclubbing”, pao je zastor, a Grace se našla na povišenom podestu pozadi bubnjara u crnom odijelu i sa zlatnom, pomalo jezivom maskom na licu – ali efektno do bola.
Za razliku od ostalih nastupa na ovoj turneji, druga pjesma nije bila “Private Life”, koju je izvela treću, nego “This Is” s posljednjeg studijskog albuma iz 2008. “Hurricane”. Bilo bi super kada bi uspjela sa svojim dečkom i suradnikom Ivorom Guestom, britanskim producentom, snimiti još neki novi, ali ona je već prije “Hurricanea” izjavila da više neće snimati albume, pa ju je Ivor nagovorio suprotno.
Vrijeme će pokazati, ali ako se išta vidjelo na ovom koncertu to je da diva itekako još ima “safta” u sebi, da ne govorimo o jakom i stabilnom vokalu, iako je ipak bilo vidljivo da su i nju sustigle godine. No, kažem, ako je mogao Leonard Cohen do poznih godina i ako može Tom Jones, može i Grace Jones sigurno još neko (poduže) vrijeme.
Iako niže stavljena setlista pokazuje relativno malo pjesama (jedna manje nego prvi puta u Puli) i što Grace Jones ima još prenekoliko savršenih stvari koje bih barem još jednom voljela čuti uživo (“La Vie en Rose”, “Nipple to the Bottle”, “Walking in the Rain”, “I Need a Man”…), koncert je trajao ravnih sat i pol, jer naime, kako i priliči clubbing pjesmama, live verzije traju i po 6 minuta.
Uobičajeno na njenim nastupima, Grace se i ovaj puta nekoliko puta preoblačila u razne kostime, ali manje nego inače, snalažljivo je imala slojevitu “opravu” koju je onda na svakoj pjesmi malo nešto (perike, šešire, maske i sl.) dodavala ili oduzimala da bi na kraju završila u drugoj opravi (prvo haljini u kojoj je s dodatkom na glavi izgledala senzacionalno), a onda samo bodyju i mrežastim čarapama upotpunjeno s ogromnim crvenim šeširom-pokrivalom na pretposljednjoj “Pull Up the Bumper” kada je i sišla do oduševljene publike u prvim redovima, te tradicionalno na posljednjoj spektakularnoj “Slave to the Rhythm” uz dodatak šljaštećeg hula-hopa koji je uspjela vrtjeti cijelu dugu verziju pjesme.
Mi koji smo bili na njenih hrvatskim nastupima možemo reći donekle već viđeno, ali svaki puta vrhunski, spektakularno i predobro. Ne znam sama što bih nabrojala kao vrhunac nastupa jer je Grace održala nivo ama baš na svim pjesmama jednako: u “Demolition Man” je razbijala ljutito i efektno po činelama, “My Jamaican Guy” je zvučala sjajno (uz komentar na početku da je Hrvatska jako podsjeća na rodnu Jamajku, valjda koliko joj je bilo vruće), “Libertango” je bio savršen, ali možda čak najbolja mi se činila njena pjesma s “Hurricanea” – “Williams’ Blood” gdje je relativno nepovezano spominjala svoje odrastanje uz crkvu (otac joj je bio svećenik). Jako lijepa je bila i izvedba “Amazing Grace” iako je Grace malo štekala u izvedbi. No, ta pjesma je toliko lijepa da su i pokušaji da se super izvedbe dobri.
Možda ovaj njen nastup nije bio rasprodan, možda nije bio najbolji (prvi u Puli je bio ipak jači, a i bila je mlađa 12 godina) – ali uopće ne dvojim da ću ako se velika Grace Jones ponovo ukaže u našoj ili susjednim zemljama – pohoditi ponovo njen koncert.
Za kraj moram svakako pohvaliti organizatore (Music Time) na sjajnoj organizaciji, da su je uopće doveli, da su dali mogućnost izvanrednom Nipplepeoppleu da onako zasja, da su ton i light majstor i na Nipplepeopleu i naravno nastupu glavne zvijezde večeri odradili savršeni posao. Naročito idu pohvale toncu.
Općenito ove je godine zvuk u Areni savršen, iako je naravno jasno da je na svakom od koncerata (Tom Jones, Jean-Michel Jarre, Bryan Adamas, Grace Jones) bio drugi ton majstor. Što god da jest (dobri duh amfiteatra?) – ispalo je vrhunski.
I onda, tko se ne bi uvijek iznova vraćao u predivnu Pulu i najljepšu pozornicu na svijetu i šire?
setlista:
1. Nightclubbing
2. This Is
3. Private Life
4. Demolition Man
5. My Jamaican Guy
6. I’ve Seen That Face Before (Libertango)
7. The Key
8. Williams’ Blood
9. Amazing Grace
10. Love Is the Drug
11. Pull Up to the Bumper
12. Slave to the Rhythm
Foto: Nikola Knežević