Još proljetos u kinima smo mogli pogledati film “Vrijeme je za ljubav” redatelja Johna Crowleya, koji je više poznat po kazališnim predstavama i TV serijama, nego filmovima, iako ne treba zanemariti “Brooklyn”, po mnogima jedan od najboljih filmova 2015. godine, ali je s ovim uratkom publici približio teme poput ljubavi, obitelji, prolaznosti vremena i krhkosti života.
Život se može podijeliti na nekoliko faza, možemo ih svesti na odrastanje, sazrijevanje, stvaranje vlastite obitelji, roditeljstvo i starenje. Ovo je samo jedna od podjela. Ujedno, postoje određene godine kada počinjete razmišljati o kraju života, smrti, odlasku, prolaznosti vremena. Sve su to normalna razmišljanja, znaju doći u mladosti, a razumljivo i u starosti. Rekao bih, možda je gore onima koji ne vjeruju u život poslije smrti, ali ne mora nužno značiti. Strahovi su dobrodošli nekada u životu. Onda ćete ga možda i više cijeniti, iskoristiti svaku narednu sekundu ne bi li potratili vrijeme na besmislene stvari. Netko je u jednoj pjesmi rekao – “zašto bih se bojao smrti? Nema razloga za to. Moraš jednom otići”. No, što kada znate da odlazite prerano, kako se nositi s time, kako iskoristiti ostatak života, na koje vrijeme treba paziti?
Vrhunska kuharica i vlasnica restorana Almut (Florence Pugh), nakon ne baš bajnog bračnog života, sasvim slučajno i dosta naglo pronalazi ljubav svojega života, Tobiasa (Andrew Garfield) koji je također u ne tako bajnoj situaciji. Sve se odvija nekako brzo, strasti postaju sve veće i bliži se trenutak kada shvaćaju da su suđeni jedno drugome i da od sada pa nadalje život žele provesti zajedno. Zanimljivo je kako ljubav pobjeđuje sve, pa i različita razmišljanja o životu i različite karaktere. Ponekad je dovoljan samo jedan pogled u oči, samo jedan dodir ruke ili zagrljaj, samo jedna gesta. Život može biti savršen, ali je zapravo poput ljuske jajeta, može napuknuti bez nekih većih komplikacija, a može se i razbiti poput pješčanog sata ili sirovog jajeta. U život Almut i Tobiasa ulazi sirovo, ali i pokvareno jaje u obliku maligne bolesti koja pokušava rasturiti život jedne male i sretne obitelji. Tada se sve mijenja, počinjete više cijeniti vrijeme iako znate da vremena zapravo nemate, počinje vam sve ići na živce, čak i podrška najbližih, a s druge strane ako ne osjetite podršku počinjete gubiti nadu u smisao vlastitog postojanja. Možete samo zamisliti kako je gledati voljene osobe u oči, gledati vlastito dijete kako odrasta, a znate da je vlastiti odlazak s ovog svijeta sve bliže. Ono što je najgore od svega jest isključivo razmišljati o tome, a ne nešto učiniti po tom pitanju. Jer dok se okrenete vrijeme će proći, a onda ćete se prekasno zapitati jeste li dovoljno učinili za vrijeme svog života. Rekla bi opet jedna pjesma – “I onda jednog dana shvatiš / Deset godina je iza tebe / Nitko ti nije rekao kada da trčiš / Zakasnio si na početak utrke”.
Što učiniti kada znate da se kraj života približava? Almut je iskoristila to vrijeme za napredovanje u karijeri kako bi njezina kćer jednog dana mogla ponosno reći tko je bila njezina majka. U isto vrijeme ne shvaća koliko se time udaljava od svoje obitelji i kako se njoj samoj nešto slično već dogodilo u životu. Odlučuje slijediti svoje srce i pobijediti svoj strah, onaj strah veći od smrti. Sami kraj života dočekuje na mjestu koje je već obilježilo jednu smrt, njezinog oca. I koliko je god za života odbijala pričati o tim davno zatočenim strahovima, toliko je pred kraj vlastitog života odlučila pobijediti taj strah, prihvatiti život onakvim kakav jest bez da se opterećuje što će netko misliti o njoj kada svemu dođe kraj. Zapravo nije ni bitno, jednako kao onaj strah od smrti s početka. Raspetljala je gordijski čvor koji je imala u svojoj glavi, stavila je klizaljke na noge otklizavši u smjeru za koji je znala da slijedi. Osmijeh s jedne i druge strane, bez obzira na tešku sudbinu. Jer život se nastavlja za one koji ga tek trebaju živjeti. Dolaze novi izazovi i utrke koje ne treba olako propustiti. Vrijeme nije sporno ako ga znate iskoristiti.
Hrvatski naziv ove romantične drame “Vrijeme je za ljubav” je savršen prijevod originalnog naziva “We Live in Time”. Zapravo je povezao ljubav, vrijeme i život, glavnu temu filma. Ovo je vjerojatno među boljim uracima Johna Crowleya, iako sam se iznenadio da stoji iza režije strašno uznemirujuće epizode šeste sezone serije “Black Mirror” i nekoliko epizoda serije “Pravi detektiv”, dok mu teme poput ljubavi, života i života poslije života nisu strane, sudeći prema TV serijama i filmovima koje je do sada režirao. Nije mi se svidjelo konstantno prebacivanje radnje iz jednog u drugo životno razdoblje. Ponekad sam se malo pogubio u svemu tome. Kad dodate tome da je nekim trenucima u filmu pridodana veća pozornost od onoga što je pravi fokus, može se reći da su se i redatelj Crowley i scenarist Nick Payne malo pogubili u svemu tome. Među takve trenutke pribrajam porađanje u WC-u na benzinskoj pumpi. Nepotrebno! Kao i namjera da Florence u više navrata prikaže golu, pa čak i kada je trudna. Možda i ubacivanje kulinarskog natjecanja u cijelu priču nije dobar izbor. Ali da ne ispadne sve negativno bilo je nekih slatkih trenutaka koji su me iznenadili, a koji su itekako vjerni stvarnom životu. Poput jedenja Jaffa keksa u kadi i to iz pakiranja velikog jedan metar, kao i kada Almutin sous-chef Jade (Lee Braithwaite se uopće nije snašao u ovoj ulozi) obrije kosu kako bi podržao svog chefa u borbi protiv teške bolesti, te situacija kada Tobias treba potpisati papire za razvod, a Murphyjev zakon mu još više ne ide na ruku. Imati izvrsnu Florence Pugh i odličnog Andrewa Garfielda kao glavne glumce u filmu je bio pun pogodak. Iako mi je ona bila bolja od njega i osjeti se koliko svakom ulogom napreduje, oboje su nevjerojatno realistično prikazali i prisne odnose, ali i hladne trenutke, ponekada samo kroz osmijeh, pogled i suze u očima. Nije ni čudo da su ih poneki žuti mediji proglašavali novim parom na hollywoodskoj sceni. Doista je sve izgledalo kao da su u braku – kemija je bila na visokoj razini. Kameru treba pohvaliti, a vrlo dobra je bila i glazba skladatelja Bryca Dessnera.
Pogledajte film bez obzira na sve mane, razmišljajte o prolasku vremena, ali nemojte previše jer vrijeme curi – nemojte zakasniti na životne utrke, cijenite vrijeme, cijenite ljubav i zapamtite, a kako bi rekao Robin Williams u filmu “Dobri Will Hunting” koji sam ovih dana gledao po tko zna koji puta i svaki put se uhvatim za drugu poruku – nije važno jeste li vi ili ona savršeni, važno je jeste li ili niste savršeni zajedno, bez obzira na sve sitne mane koje imate. I jedini način kako bi to saznali jeste da si date priliku. Pokušajte, dajte srcu priliku, nemate što izgubiti. Najgore je otići s ovoga svijeta pitajući se – zašto nisam?