Cover recentnog albuma Alice Cooper Banda, “The Revenge of Alice Cooper”, izgleda kao plakat nekog filma strave i užasa iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, no njegov je sadržaj ipak vezan uz sedamdesete kada je taj bend smatran ponajboljom rock grupom na svijetu.
Kada su 2015. godine The Sonics objavili treći album “Here are the Sonics”, a razmak između njihovog drugog albuma “Boom” iz 1966. je bio 49 godina, činilo se kako će taj rekordni vremenski interval između dva albuma nekog banda biti nedostižan. Šipak! Alice Cooper Band su Sonicse nadmašili za 3 godine. Naime “Muscle of Love” je objavljen 1973., nakon čega se grupa raspala, a ovogodišnji “The Revenge of Alice Cooper” je nakon 52 godine prvi uradak izvorne postave grupe Alice Cooper, uz odsustvo solo gitarista Glenna Buxtona koji je umro 1997. Naravno, Vincent Furnier, pjevač grupe je službeno promijenio ime u Alice Cooper, ali su albumi nakon “Muscle of Love” njegovi solo albumi, a ne djelo prvobitne i nedostižne grupe koju su činili Furnier, ritam gitarist Michael Bruce, basist Dennis Dunaway, bubnjar Neal Smith i već spomenuti pokojni Buxton te su svi u svim izdanjima dijelili autorstvo pjesama. Istini za volju, Dunaway, Smith i Bruce su u ovom tisućljeću svirali na pokojem Cooperovom albumu, ali kao gostujući glazbenici na pojedinim stvarima.
Izvorni Alice Cooper su osnovani u Phoenixu u Arizoni krajem šezdesetih da bi se nakon nekog vremena preselili u L.A., no njihov je uspjeh započeo kada su se locirali u Furnierovom rodnom Detroitu, domu bendova poput Stoogesa i MC5, njima stilski svakako prihvatljivijih bendova nego onih s tadašnje losanđeleske scene. Udružili su se s tada mladim producentom Bobom Ezrinom koji je producirao njihova četiri monumentalna albuma, što ih je bend objavio u razdoblju od kojih dvije i pol godine. “Love it to Death”, “Killer”, “School’s Out” i “Billion Dollar Babies” su bili žanrovski raznovrsni albumi s mnogobrojnim utjecajima, od bluesa, klasičnog rock’n’rolla, prog rocka u njihovim epskim dramatskim pjesmama pa čak i klasičnog jazza u pjesmama poput “Blue Turk”, no u osnovi je to bio garage i hard rock s bizarnim tekstovima o seksualnim perverzijama, smrti, ludilu i nasilju. Do tada je Furnier, alias Alice Cooper po uzoru na Arthura Browna, britanskog rockera, pionira shock rocka razvio svoj zastrašujući scenski nastup s vješalima, lutkama, giljotinom i litrama umjetne krvi te je bend postao senzacija, no sve to nije moglo poništiti činjenicu da su četiri navedena albuma gotovo briljantna. U međuvremenu je zbog droge i pijače Buxton izbačen iz benda. Grupa je bez njega i bez Boba Ezrina snimila vrlo dobar album “Muscle of Love”, no njihov nedostatak se osjetio, premda album sadrži nekoliko klasičnih komada. To je bio zadnji album benda. Furnier, alias Alice Cooper započinje uspješnu solo karijeru, jer ga je publika ionako poistovjetila s bendom, a ostatak je bio osuđen na mrvice.
Alice Cooper je doživio komercijalni vrhunac svojim albumima “Welcome to My Nightmare” i “Goes to Hell”, no ubrzo je zabrazdio u kokainsku ovisnost pa se po vlastitim riječima ne sjeća snimanja albuma u razdoblju prelaska sedamdesetih u osamdesete, svojih new wave uradaka, premda su kasnije revalorizacije puno blagonaklonije prema tim pločama. Krajem osamdesetih je doživio novu komercijalnu revitalizaciju kada je besramno prihvatio hair metal estetiku. Pjesma “Poison” je bila veliki hit, kao i album “Trash”. Što se mene tiče i pjesma i album su nula. Ubrzo je i Cooper shvatio da glumi budalu pa je odustao od hair metal perverzija. Do danas je snimio niz prosječnih ili ispodprosječnih albuma, ali je ostao privlačna koncertna atrakcija. Dva zadnja albuma prije “Revenge of Alice Cooper” su bila konceptualna. Vrlo dobri “Detroit Stories” je njegova posveta rodnom gradu, a nešto bolji “Road” je konceptualni album o doživljajima s turneja. Za razliku od “Detroit Stories” koji je snimljen s gomilom velikih glazbenika pa i manjim dijelom članovima svog izvornog benda, “Road” je realiziran s Cooperovim bendom za turneje, snimljen uživo u studiju, bez ikakvih naknadnih intervencija.
Slična intencija je bila i s povratničkim albumom, gdje je bend svirao uživo u studiju. Dakako, angažiran je opet nezaobilazni Bob Ezrin. Također, umjesto pokojnog Buxtona bendu su pridodani solo gitaristi Rick Tedesco, već otprije angažiran kao studijski glazbenik na ranijim projektima Coopera i pojedinim projektima originalnih članova benda, te mladi Gyasi Heus koji se, osim što je izvrstan gitarist, i ikonografski sjajno uklopio u bend. Naime, čovjek izgleda kao da je u prvoj polovici sedamdesetih svirao u nekom glam rock bendu te tada otišao u hibernaciju pa se probudio 2025. Začudo, bend, premda izgleda smežurano i ofucano u skladu s godinama, djeluje poletno kao što je bio i tijekom prve polovice sedamdesetih. Ekscentrični, a opet dopadljivi i pamtljivi rifovi, kao i epske solo dionice se uklapaju u kreativnu tutnjavu sjajne ritam sekcije koja, po potrebi efektno mijenja tempo. Teme su opet ekstravagantne i u tom segmentu nema nekog napretka u odnosu na ranije razdoblje banda. Ta camp estetika se može doimati glupo, ali ako prihvatite pravila igre, ovaj album vam može pružiti puno zadovoljstva. Dakako da “Revenge of Alice Cooper” ne dostiže domete majstorskih albuma iz sedamdesetih, no vjerojatno to nitko nije ni očekivao.
Album otvara sjajna mid tempo stvar “Black Mamba” početnom sablasnom frazom na bas gitari te prerasta u veličanstveni hard rock komad dostojan ranijih ostvarenja benda. Na pjesmi kao solo gitarist gostuje vječno distancirani i podcijenjeni Robby Krieger sa sveprisutnim ukrasima koji se protežu tijekom cijele pjesme te joj daju dimenziju više. “Wild Ones” je skladateljski bolno prosječna stvar, a “Up All Night” solidna metal minijatura s izvrsnim gitarističkim solom. “Kill the Flies” je svojevrsni izravni ili neizravni nastavak pjesme “Ballad of Dwight Fry s Love it to Death”, pjesme o duševnom bolesniku u instituciji. I dok pacijent u B”allad of Dwight Fry” stalno pokušava pobjeći iz psihijatrijske bolnice, ali mu to ne uspijeva, protagonist “Kill the Flies” je pomiren s institucionaliziranošću. Uglavnom je zadovoljan, ali kada padne noć čuje gomile muha koje zuje oko njegove glave, što ga, dakako izluđuje. Izvrsna izokrenuta kompleksna stvar i jedan od vrhunaca novog albuma. “One Night Stand” je još jedna kraća, ali poletna stvar gdje bas gitara vodi glavnu riječ, dok gitare povremenim uletima pridodaju šlagvort solidnom doprinosu albumu grupe. Dunawayova “Blood on the Sun” započinje kao down tempo stvar, ali prerasta u epsku pjesmu s raznolikim rtimičkim promjenama. Tekst se sastoji od nabrajanja naslova više ili manje opskurnih filmova iz povijesti Hollywooda ili nezavisne produkcije. I to je sve. Osim odavanja počasti svom filmskom ukusu, Dunaway, čini se, nema drugih pretenzija. Inače, “Blood on the Sun” je naziv špijunskog filma Franka Lloyda iz 1945. s Jameson Cagneyem koji danas i nema bog zna kakav renome, mislim film, a ne Cagney. Nakon dva standardna solidna hard rock komada i sjajnog punk power popa “Money Screams”, slijedi svojevrsna posveta Sydu Barrettu “What a Syd”, premda glazbeno, taj vodviljski jazz prije izgleda kao posveta Cabu Calowayu i njegovoj slavnoj pjesmi “Minnie the Moocher” snimljenoj prije 94 godina, štoviše refren obje pjesme je gotovo istovjetan. Pjesma sadrži i sjajan jazz solo, no usred sola uslijedi nagli fade out. Valjda je Bob Ezrin puk’o. Naredna “Intergalactic Vagabond Blues” je, ukoliko zanemarimo beskrajno glupi tekst o ljubavi prema trookoj vanzemaljki, izvrsna stvar. Rudimentarni rock’n’roll “What Happened to You” sadrži i gitarske dionice pokojnog Glena Buxtona koje je snimio prije smrti. I to bi možda bio dobar završetak albuma, no bend je ubacio još dvije stvari; nepotrebnu obradu Yardbirdsa “I Ain’t Done Wrong” i završnu baladu “See You on the Other Side”. Alice Cooper i društvo su pjesmu Yardbirdsa skinuli notu po notu i to je možda prigodna posveta, ne samo Yardbirdsima koje članovi navode kao njima omiljen i bitan bend, nego i nedavno preminulom Jeff Becku, jer je “I Ain’t Done Wrong” jedna od prvih pjesama koje je Beck snimio kada je pristupio Yardbirdsima. No ona produžuje trajanje ionako dugog albuma, a nema nekih znatnih poboljšanja u odnosu na izvornik. Također, “See You on the Other Side” je vjerojatno poruka Glennu Buxtonu na „onom svijetu“ tipa; vidimo se na drugoj strani pa ćemo zajedno rokati i slično. To smo već nebrojeno puta čuli, a pjesma čak i nije pretjerano dopadljiva. Prosjek. Bez nje i obrade Yardbirdsa, trajanje albuma bi se smanjilo na kojih 45 minuta što bi albumu značajno diglo ocjenu. No i ovako smo dobili više nego korektan uradak retro ugođaja.
Kao što je već prije navedeno, novi album Alicea Coopera ne dostiže kvalitetu albuma iz prve polovice sedamdesetih, ali i ovakav kakav jest je bolji od većine njegovih ploča iz ovog stoljeća. Pa valja biti blagonaklon pri ocjenjivanju. S druge strane valja priznati da na recentnoj turneji Alice Cooper s ovog albuma ne izvodi niti jednu jedinu stvar. Ne znam s kojom postavom nastupa, s Alice Cooper bendom ili sa svojim bendom za turneje. Ako nastupa s bendom za turneje, očito članovi još nisu naučili pjesme, a ako nastupa s Cooper Bandom, onda se očito njima ovaj album manje sviđa nego meni.
