“Chuckov život” (“The Life of Chuck”) premijeru je imao još u rujnu prošle godine na Filmskom festivalu u Torontu, no distribucija u kina počela je tek ovo ljeto, pa se tako i u Hrvatskoj počeo prikazivati nedavno i kinima Cinestar.
Nisam primijetio velike najave oko filma, ali početna ideja budi zanimanje – život čovjeka ispričan unatraške i to s fantastičnim zapletom. Radnje filmova s obrnutom kronologijom teško je prenijeti bez previše otkrivanja, pa ću ovdje samo u najkraćim crtama otkriti koliko sam i ja znao prije gledanja. Radnja kreće od trećeg čina koji prikazuje svijet koji se polako gasi. Znakovi apokalipse u početku su nagoviješteni kroz gubitak interneta i sve izraženije prirodne katastrofe, ali kako vrijeme prolazi postaje jasnije da je riječ o nečemu mnogo zlokobnijem. Jedino što je stalno u tim vremenima kada svi gube tlo pod nogama (doslovno i metaforički) jesu neobične reklame koje zahvaljuju zagonetnom Charlesu Chucku Krantzu na 39 odličnih godina. Najprije ga se može vidjeti na ponekom reklamnom panou, zatim na radiju i televiziji, a uskoro će i avioni na nebu ispisivati njegovo ime. Tko je taj čovjek koji izgleda poput računovođe? Nitko nije nikada čuo za njega, pa kako onda može biti dovoljno bitan da na smak svijeta zauzme toliko pozornosti? Drugi i prvi čin otkrit će nam više o „nevjerojatnoj priči običnoga čovjeka“.
Filmovi obrnute kronologije odlično ilustriraju razliku između fabule i sižea. Fabula je slijed događaja kakvi su se odvili u „stvarnosti“, dok se siže odnosi na redoslijed kakav je iznesen u djelu. S obzirom na to da je vrhunac radnje uglavnom rezerviran za kraj (osim ako niste Christopher Nolan i napravite “Memento” koji ne daje čas predaha), treba postojati jako dobar razlog da se odlučite na takav potez. Ali ako znamo da je film snimljen prema kratkoj priči Stephena Kinga, čovjeka za kojeg je nekih 50% šanse da bude autor predloška za SF film koji gledate, jasno je da je ta igra sa sižeom i više nego svrhovita. Zbog toga Chuckov život funkcionira kao spoj “Neobične priče o Benjaminu Buttonu” i “Nepovratnog”. Na ovaj potonji film dakako ne liči po tome da vrši napad na sva vaša osjetila, nego na to da kako film odmiče, postaje sve mirniji – od misteriozne apokalipse prema priči o odrastanju. Lako je pomisliti da takva promjena atmosfere unosi neravnotežu u film, ali zapravo djeluje solidno i, kako priliči kad se pripovijeda naopačke, sve sjedne na svoje mjesto. S tim na umu, za bolji doživljaj filma preporučam da apokalipsu promatrate manje kao okosnicu filma, a više kao instrument priče. SF ima brojne čari, a jedna od njih upravo je mogućnost progovaranja o stvarnim ljudskim problemima na jedan drugačiji način nego što to dopušta realizam. Trailer filma iznenađujuće dobro zahvaća njegovu srž, bez pokušaja da ga proda kao nešto što nije.
Chuckov život prikazan je u tri različita trenutka, pa se tako Tom Hiddleston kao Chuck pojavljuje samo u središnjem, drugom činu, da bismo se u prvom činu vratili još koji korak natrag, u razdoblje osnovne škole. Kroz to putovanje vidimo sve što ga je oblikovalo kao osobu, od onih naizgled nebitnih sitnica do formativnih događaja kao što je smrt bližnjih. Prva dva čina dakle usporavaju da od lika Chucka naprave osobu od krvi i mesa, ali cijelo vrijeme kao na periferiji vida stoji tajanstvena kupola u koju Chucku djed ne dopušta ući. Ta misterija je samo jedna od niti koje kroje Chuckovo djetinjstvo, prikazano uvjerljivo, složeno, bez pretencioznosti. Rekao bih da se ti epiteti gube tek mjestimice, kod predugih monologa kojima je redatelj Mike Flanagan valjda namijenio neku vrstu katarzičnog učinka. Dobar je primjer kad učitelj Marty (Chiwetel Ejiofor), glavni lik trećeg čina, objašnjava Saganov kozmički kalendar. Mislim da su se i oni koji su upoznati s tim konceptom (gdje kalendarska godina predstavlja starost svemira) pogubili u silnim mjesecima, danima, satima i sekundama, a koje za cilj imaju reći – kao civilizacija postojimo jako kratko. Ima tu još pokoji nenamjerno začudni dijalog i neobične replike, no u globalu nije strašno.
Filmu pomaže i dobra glumačka postava, uz već spomenutog Toma Hiddlestona i Chiwetel Ejiofora, tu su i Karen Gillan kao Martyjeva bivša žena Felicia, Mark Hamill kao Chuckov djed i Mia Sara kao baka. Među tim zvjezdama odlično se snašao Benjamin Pajak utjelovivši osnovnoškolskog Chucka. Uz glumu, pokazao je da ima i sjajne plesne pokrete (a isto vrijedi i za Toma Hiddlestona). Chuckov život zapravo uključuje više plesa nego što bi čovjek na prvu pomislio, ali ne brinite, ne radi se o mjuziklu ako vam to nije među dražim žanrovima.
Posljednjih godina je kina preplavilo more remakeova i nastavaka jer su filmaši očito previše doslovno shvatili Aristotelovu zamisao da ne bi trebalo raditi nove priče, nego samo ispričati one postojeće (mitove) na novi način. Zato je lijepo vidjeti da se u zadnje vrijeme više prostora ponovno počinje ostavljati i novim pričama. Simptomatično je primjerice da je jedna od čestih pohvala ovoljetnom hitu, “Trenutku nestajanja” (“Weapons”) to da se radi o originalnom hororu. I “Chuckov život” zaslužuje pohvalu kao jedan nekonvencionalan film. Ostaje za pitati se je li i kinematografija mogla biti nekonvencionalnija u trećem činu, ali za prva dva čina takav pristup paše sasvim dobro. Film ima svoje mane, ali jednako tako ima i šarm koji ga čini vrijednim gledanja. Da parafraziram Whitmanov stih koji se proteže kroz “Chuckov život”: Velik je jer sadrži mnoštva. Mnoštva čega točno, prosudite nakon gledanja.
Foto: Neon
