Paradise Lost je stigao u Hrvatsku u pratnji njemačkog benda Lacrimas Profundere i talijanskog benda Messa, a koncert je održan u klubu Boogaloo u Zagrebu u četvrtak, 30. listopada.
Ah, taj prokleti listopad s ovim čudnim vremenom. Nemam ništa protiv hladnog vremena, dapače, obožavam ga, ali ova južina… Je, zvučim kao da me proganja najgora kostobolja na prvi znak moguće kiše no u četvrtak me stvarno uhvatila neka čudna energija, odnosno manjak iste. Što je, potvrdit će svi koji me znaju, poprilično neobično za inače super aktivnog mene. No, nema veze, koncert je u pitanju, glazba se mora slušati, pivo popiti i izvješće napisati pa hajdemo redom.
Svirku su započeli njemački Lacrimas Profundere čiji nastup nisam uspio uhvatiti no naša fotografkinja, Matea, ostala je ugodno iznenađena zvukom. Grupa formirana u Njemačkoj odlikuje se old school pristupom gotičkoj glazbi koji je zaslužio njene pohvale, a mene je uhvatila krivnja što sam propustio očito dobar nastup. Nema veze, idemo dalje.
Nakon kratke pauze na scenu dolazi Messa, talijanski doom/gothic metal bend zanimljivog zvuka. Njihovi većinom spori ritmovi više su nas romantično zanjihali u čudan san nego prodrmali i zagrijali. Nekako sam to očekivao s obzirom na prirodu večeri i bendova koji su se okupili. Messa zvuči zanimljivo i usklađeno no nedostajao mi je trenutak i element koji bi nastup odveo na višu razinu. Ovako ostaju u onom prokletom limbu bendova koji posao odrađuju izuzetno dobro ali ne iskaču i nisu posebice prepoznatljivi.
Taj korak naprijed svakako su već davnih dana napravili Britanci Paradise Lost. Desetljećima u pogonu, veliko gotičko ime, bend s toliko utjecaja i eksperimentiranja te još više albuma opet su počastili naše prostore svojim prisustvom. Ovoga puta u Zagreb dolaze nakon objave njihovog sedamnaestog albuma „Ascension“. Kritički itekako dobro prihvaćen dolazi nam dugih pet godina od njihovog prethodnog albuma. U tome su se vremenu određene ideje dobro prokuhale i došle na svijet u obliku razrađenih i vrhunski ukomponiranih pjesama. Iako me osobno album nije oduševio kao nekoliko prethodnih izdanja, pruža nam dobro provjereni zvuk kojega svi fanovi poznaju i obožavaju.
Ono u čemu Paradise Lost briljira su mračni tonovi po kojima pleše surova i istovremeno lijepa melodija. Zvuk je to koji savršeno pristaje ovom vremenskom razdoblju kada sunce zalazi sve ranije, grad je sve više siv, a ljetnu sreću zamjenjuju hladne kiše. U svemu tome ipak postoji određena ljepota boja, mirisa kiše i ostalih sitnih detalja koji jesen čine posebnom. Glazbeno, Paradise Lost, dočaravaju upravo taj osjećaj gdje u bilo kojem sivilu možemo vidjeti nešto pozitivno i svjetlo.
Presjek glazbene karijere donio je probran sadržaj iz svih razdoblja karijere benda. Otvorili su sa „Serpent On The Cross“ koja na najbolji način prikazuje moderan zvuk novog albuma. Mračne sile skrivene su na toj pjesmi kao i na „Tyrants Serenade“ i „Silence Like the Grave“ koje zaokružuju novije pjesme sa setliste. Ostatak koncerta protekao je kao ples kroz desetljeća mračne i sretne glazbe. „Tragic Idol“ zvuči svježe i moćno dok je „Faith Divide Us“ bila i ostala gotička himna. Reakcije publike na spomenutim pjesmama bila je itekako glasna iako Nick Holmes nije čovjek od puno riječi. Ljubav između Paradise Losta i Zagreba ne mjeri se riječima već osjećajima i zadovoljnim izrazima lica. Bio je to koncert u kojemu se uživa, u kojemu nas mračne melodije vode kroz tamu i pomažu nam riješiti se tereta svakodnevnog života par makar i na ovu jednu večer. Jedna osoba se doduše istakla sa svojom pozitivnom vibrom i neizbrisivim osmjehom. Ritam gitarist Aaron Aedy bio je jednostavno sretan što svira, što je ispred nas i svakim tonom davao je nadu i optimizam za bolje sutra.
Moram priznati kako sam se s godinama nešto udaljio od ove glazbe te me ne vuče na jednak način kao prije. Daleko od toga da sam prerastao Paradise Lost, to je bend koji se ne može prerasti, ali moj totalno subjektivan dojam je nešto slabiji u odnosu na njihov prethodni nastup u istom prostoru prije par godina. Osobni najjači trenutak mi je bila pjesma „Ghosts“ koja svojim posebnim ritmom i atmosferom daje nešto jaču energiju u ključnom trenutku.
Paradise Lost uigran je i profesionalan bend koji nas je odveo na putovanje kroz glazbenu karijeru punu gotičkih himni, mračnih melodija i melankolije. Bend je to koji savršeno opisuje i utjelovljuje osjećaj jeseni i bend je to koji je rado viđeni gost na našim prostorima.
Setlista:
- Serpent on the Cross
- Tragic Idol
- True Belief
- One Second
- Once Solemn
- Faith Divides Us – Death Unites Us
- Pity the Sadness
- Beneath Broken Earth
- Nothing Sacred
- Tyrants Serenade
- Requiem
- Mouth
- Say Just Words
- No Celebration
- Ghosts
- Silence Like the Grave
Foto: Matea Marušić