Ako je itko sumnjao da Bijelo dugme više ne može napuniti dvorane – Osijek je u petak, 31. listopada potvrdio suprotno.
Vjerojatno najpopularniji rock bend s područja bivše Jugoslavije uspio je spojiti tri generacije svojim bezvremenskim stihovima. Publika je plesala, pjevala i dokazala da su te pjesme, baš kao i emocije koje nose, vječne. Koncert je održan u sklopu jubilarne turneje “Doživjeti stotu”, kojom bend slavi 50 godina karijere. Simbolično, turneja je započela u Sarajevu gdje je sve i započelo, a dosad su, uz države iz regije, koncerti održani i u Austriji, Češkoj, Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj te Sjedinjenim Američkim Državama. Hrvatski dio turneje otvoren je u Cave Romani, a nakon Splita i Zagreba red je napokon došao i na Osijek, gdje je Dugme posljednji put sviralo davne 1985. godine.
Bijelo dugme zasviralo je u poznatom sastavu: Goran Bregović na gitari, Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović kao vokali, Zoran Redžić na basu, Điđi Jankelić na bubnjevima i Ogi Radivojević na klavijaturama. Koncert je trajao više od dva sata, a setlista je prolazila kroz sve faze Dugmeta – od ranih dana s Bebekom do kasnijih hitova koji su obilježili osamdesete.
Koncert je počeo točno u 21 sat, a već s prvim taktovima “Kad bi bio bijelo dugme” dvoranom se prolomio val energije. Tifa je ovaj spektakl otvorio s “Padaju zvijezde”, nakon čega je redao hit za hitom sa „svog“ albuma, uključujući “Meni se ne spava”, “Aiaio radi radio”, “Za Esmu”, “Lažeš” te “Lipe cvatu”. Uz to, Tifa je otpjevao i nekoliko pjesama iz prethodnih razdoblja Dugmeta, poput “Ipak, poželim neko pismo”, “Zašto me ne podnosi tvoj tata”, “Ako možeš, zaboravi”, ali i legendarne “Ha-Ha-Ha”.
Tifu je nakon otprilike sat vremena zamijenio Alen, vidljivo podigavši atmosferu uz tipično skandiranje u duhu Freddieja Mercuryja. Izveo je najveće hitove iz kasnijih 80-ih, no posebno su se istaknule “Ako ima boga”, “Napile se ulice”, “Nakon svih ovih godina”, “Zar ne vidiš da pravim budalu od sebe”, “A i ti me iznevjeri,” “Kada odem kad me ne bude” i Zamisli”. Kao i Tifa, otpjevao je i nekoliko starijih hitova, iz razdoblja Bebeka, poput “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”, “Ne spavaj mala moja muzika dok svira” te “Na zadnjem sjedištu moga auta”.
Koncert je završen prikladno uz “Doživjeti stotu”, no publici to neupitno nije bilo dovoljno. Uslijedio je bis gdje su se izmjenjivali Alen, Tifa, čak i Goran, na “Hajdemo u planine” i “Đurđevdan”. Za kraj, Bijelo dugme je ispratilo publiku uz “Ima neka tajna veza” te “Ružica si bila, sada više nisi”.
Ipak, nekako su se najviše osjetile razlike između dvojice frontmena. Naime, Tifa je, unatoč prepoznatljivom glasu, imao problema s intonacijom i zamaranjem u višim dionicama. U pjesmama je emocija bila tu, ali vokalna izvedba nije baš uvijek pratila snagu tih stihova, iako je uložen maksimalan trud da se pruži što bolji nastup. Publika mu je, doduše, pomogla pa su ti trenuci često zvučali bolje zahvaljujući zajedničkom pjevanju.
Ono što također treba naglasiti jest da je i sam Goran djelovao pomalo odsutno. Solo dionice bile su tehnički korektne, no dojam je bio da Brega svira više iz dužnosti nego iz strasti – profesionalno, ali bez iskre. Sve je djelovalo pomalo uštimano, gotovo previše uvježbano, kao da bend samo odrađuje točku u nizu koncerata na turneji.
Naravno, njegovo prisustvo i dalje nosi svoju težinu – publika ga je pozdravila ovacijama, a svaka njegova riječ dočekana gromoglasnim pljeskom, konkretno kada se zahvalio svima što su s njima u ovoj avanturi. Uz rečenicu „Nadam se da ćete zapamtiti ovu noć, noć kad smo bili u Osijeku, kad smo pjevali stare pjesme i bili zajedno” iskoračili smo iz svojevrsnog putovanja kroz vrijeme, nakon svih ovih godina.
Budući da nisam odrastala kada je Bijelo dugme bilo na vrhuncu svoje slave, već su me s njihovom glazbom, kao i s doživljajima s koncerata, upoznali moji roditelji, mislim da sam, pogotovo zahvaljujući publici, uspjela osjetiti istinski dašak energije njihovih koncerata. Izvedba kao takva je imala svoje mane, što je i razumljivo, no ista je zaista odrađena profesionalno. Sve u svemu, koncert Bijelog dugmeta u Osijeku bio je lijep podsjetnik na jedno glazbeno vrijeme, ali ne i njegova ponovna čarolija. Publika je otišla kući vidljivo zadovoljna, no teško da će itko reći da je ovo bilo Dugme u punoj snazi.
U tom kontekstu, “Doživjeti stotu ” nije samo ime turneje, nego i simbol upornosti, emocije i trajanja. Bijelo dugme je pokazalo da (još uvijek) zna napraviti solidan koncert, a u Osijeku su svi marširali na ples – i to, onako, iz duše.
Foto: Vedran Levi (arhiva)