Zabranjeno pušenje 5. i 6. prosinca nastupa u klubu Boogaloo u Zagrebu, a ovi koncerti dolaze godinu i pol nakon što su na zagrebačkoj Šalati proslavili 40 godina karijere. Uvijek je lijepo sjesti i popričati s frontmenom Sejom Sexonom, odnosno Davorom Sučićem, samo ovoga puta smo se virtualno čuli preko modernih društvenih kanala.
Kako to biva u intervjuu sa Sejom, prođemo teške svakodnevne teme jednog prosječnog Balkanca, ali uvijek završimo sa smijehom i nekim novim vicom. Takav je i život Bosanaca, ljudi koji u svojem algoritmu imaju humor koji ih uz sve nedaće ipak drži na životu. Takva je i glazba Zabranjenog pušenja, uvijek s britkim porukama, životnim pričama i lekcijama, ali sve kroz humor. Sa Sejom smo prvo prošli kroz temu koja se prirodno nameće, pričali smo i o BiH nogometnoj reprezentaciji, novom singlu koji govori o neodgovornim vođama navijača, ali i ima jednu puno važniju poruku i metaforu, a onda smo se dotaknuli i njemu najvažnijeg albuma i pjesme s tog albuma koji su vratili bend tamo gdje pripada – u prvu ligu rock and rolla. Za kraj jedan vic.
Dva koncerta u Boogaloou slijede, skoro pa bi mogla leći jedna Arena Zagreb, zar ne? Kakvi ste po pitanju takvih velikih koncerata, imali ste ih u životu, čak i stadiona, ali niste nešto poput Arene Zagreb. Čini mi se da niste poput nekih drugih kojima je očito jedini cilj u životu napuniti velike dvorane, dok je pjesma tek na drugom mjestu? A znamo kakvu karijeru Pušenje ima. No, hoće li pola stoljeća benda tražiti neki veći poduhvat?
Jedna izreka kaže – nema loših bendova, ima samo prevelikih dvorana. Šalim se, naravno. Mi smo svirali u Zagrebu i Dom sportova, i Šalatu, i Jarun, radili smo i veće koncerte i veće stvari, iz nekog razloga Arenu nismo, valjda će i to jednom doći na red. To je nešto što nije u našoj ingerenciji, organizatori imaju svoje vizije prostora i tajminga kad se koncerti rade, ali u svkaom slučaju ne bojimo se Arene i ako se dogodi sigurno ćemo to napraviti na pravi način.
Kada bi morali odabrati jedan album Zabranjenog pušenja koji Vama najviše znači koji bi to bio i zašto? Meni je to, da budem najiskreniji, “Bog vozi Mercedes”, jer je bez obzira na poznavanje stare faze Pušenja bio prvi album koji sam slušao kad je izašao i čije pjesme, od prve do zadnje, znam napamet. Nisam ga kupio na Arizona pijaci, ali jesam na pijaci u Bosanskoj Gradiški :)
Lijep album je “Bog vozi Mercedes”, slažem se s Vama, “Dok čekaš sabah sa šejtanom” je ušao manje-više u sve antologije nekih 10 najboljih albuma bivše Juge, ali meni je nekako najznačajniji i najbitniji “Fildžan viška”. To je bio album comebacka, urađen bez sredstava i u vrlo teškom periodu za nas, kad smo ostali bez grada i države, kada smo se našli kao absolute beginners ili početnici ponovno, kada pokrećemo karijeru u puno težim okolnostima nego onima kad smo 1984. godine objavili ploču i imali podršku, čak i za svoje nesavršenosti. “Fildžan viška” je izašao poslije 4 zlatna albuma u Jugoslaviji jednog benda koji je postao velik i cijenjen, tako da tu nismo imali nikakvo pravo na kiks i morao je biti remek-djelo da bi ga uopće netko primijetio. Taj comeback je bio jedan mission impossible i dan-danas mi se čini kao jedan san. Ta pjesma “Možeš imat moje tijelo”, do koje nismo čak nešto puno i držali, čak smo raspravljali trebamo li ju objaviti kao prvi singl , pokazala se kao čarobni štapić koja nas je ponovno vratila u prvu ligu rock and rolla. Zbog toga ga cijenim najviše, naravno i pjesme su dobre, album je zaista morao biti nešto posebno, naša publika je vrlo zahtjevna, ali uspjelo je.
Uoči ova dva koncerta Zabranjeno pušenje objavilo je novi singl “Pravda za Vedrana”, a koji govori o vođama navijača. Je li u pitanju neka osobna priča koja vas je dovela do pjesme i koje još poruke nosi?
To su pjesma i spot koji smo baš uradili u vlastitoj produkciji, svi smo kao roditelji osjetili da tu pjesmu trebamo pogurati i široj javnosti predstaviti. Priča je vrlo aktualna u svakom gradu, priča je to o jednom navijaču koji je poginuo u Širokom Brijegu na jednoj utakmici. To je priča o vođama, ljudima koji su te navijače vodili i vode na sportska natjecanja, koja su prestala odavno biti sportska natjecanja. To je jedan vašar fašizma, ksenofobije i nasilja u kojoj sport ima najmanju ulogu. Svi kao roditelji strahujemo za svoju djecu kad idu na utakmice, najviše zbog vođa za koje mislimo da šalju krive poruke i pri tome ne prihvaćaju nikakvu odgovornost za posljedice onoga što rade. Poslije takvih tragedija cijelo Srajevo je išarano grafitima – ‘pravda za Vedrana’, ‘pravda za Vedrana’ – a nitko ne želi da krene od sebe i vidi svoju ulogu u toj nesreći koja se dogodila, što je jedna paradigma našeg društva. Slična stvar je i s političarima i medijima. Imali smo slučaj ove časne sestre koja je napadnuta, vidite kad se stvar rasplete nitko ne prihvaća odgovornost ni za što. Dakle, ova pjesma je jedna metafora, nije samo sarajevska priča.
Uvijek ste bili bend koji je britko kritizirao vlast, društvo i ostalo okruženje, ali i kroz šalu. Koliko Vam je to zapisano u genetskom kodu s obzirom da dolazite iz zemlje u kojoj baš ne cvatu ruže, a i koja je propatila mnogo toga? Ovim ne mislim da nemate i ljubavnih pjesama.
Takva turbulentna i nestabilna društva produciraju humor kao jedno samoizlječenje. Slično je bilo godinama i u Irskoj, puno je viceva bilo o Irskoj i Ircima, tako da su to nekako sredine koje svoju duhovnost čuvaju kroz duhovitost. Da bi se u takvim sredinama moglo živjeti i preživjeti stvari se moraju gledati na humorističan i duhovit način, kako bi narod sačuvao svoj duh u nekim teškim okolnostima, kao što se trenutno u Bosni događa. Neki modus operandi mogih umjetnika u BiH je taj humor, a i on uvijek prevladava, ako čitate Ivu Andrića koji je ozbiljna literatura, osjetit ćete između redova taj blagi, onaj franjevački humor, koji je neizostavan začin našega života. A i dokazano je u znanstvenim studijima da su smijeh i humor ljekoviti i dobri za zdravlje. Mislim da je to nešto što takva društva jednostavno iznjedre, to je duhovna potreba ljudi, pogotovo u okolnostima gdje nema nekih ulagnaja u kulturu i obrazovanje, gdje se društvo lagano urušava pod tim pukotinama koje stvara politika, korumpirana, neodgovorna i neorganizirana kakva je kod nas. Ljudi jednostavno pronalaze izlaz u humoru i to stvara lijepi amalgam u umjetnosti, tako da i mnogi rock bendovi poput Elvisa J. Kurtovića, Dubioze kolektiv pa i Zabranjenog pušenja imaju to u svojoj umjetnosti, puno je i tih humorističnih grupa poput Top liste nadrealiste, Audicije i sličnih. To je kod nas jedan moment koji je skoro pa neizostavan u bilo kojoj vrsti komunikacije.
Spomenuli smo navijače, pratite li nastupe BiH nogometne reprezentacije koja ponovno radi čuda?
Naravno da pratim, BiH reprezentacija je uz te neke svijetle primjere naših umjetnika, filmskih ili muzičkih, nažalost jedina koja nas obraduje, ljudi su to koji nam donose radost i sreću. Svi smo dušom i srcem za reprezentaciju, kad se osvrnem u zadnjih 30 godina bili su to neki rijetki trenuci kada sam zaista iskonski bio radostan i euforičan, no volio bih da ima još primjera i događaja u društvu koji obraduju jednog BiH građana.
Kad smo kod BiH reprezentacije, vidio sam kod zadnje pobjede da se u svlačionici slavilo uz Halida Bešlića, koji nas je nedavno napustio. Više puta sam gledao Vašu izjavu na temu Halida koja me emotivno rastavila na proste faktore, a gdje ste govorili koliko je on veliki čovjek. Je li šira javnost svjesna koliko je velik bio Halid i je li on uopće mario za to što drugi misle o njemu? Koliko je njegov odlazak veliki gubitak za Balkan?
Obično se za svakim čovjekom ode kaže da je ostala velika praznina, ali za ovog čovjeka mislim da to zaista i jeste. To je jedan prototip pravog Bosanca, čovjeka velikog srca, široke duše, koji je zaista imao vremena, pažnjei emocije za svakoga čovjeka s kojim je živio. Teško će se skoro pojaviti, odnosno puno će Miljacke proteći prije nego što se pojavi Halid umjesto Halida.
I Zabranjeno pušenje ima zaista impresivnu karijeru koja traje više od 40 godina. Objavili ste i dva live albuma povodom te obljetnice. Jedan, onaj električni, zove se “Pušenje ubija”. Imali smo više intervjua zadnjih godina, ali ne znam jesam ikada pitao kako je Zabranjeno pušenje dobilo ime? Pa da nas podsjetite? Ono što je zanimljivo, gotovo u svakoj koncertnoj ili drugoj dvorani piše Zabranjeno pušenje i uvijek kažem onu izlizanu foru – “pa otkud ovi na pozornici, zar ne nastupa Zabranjeno pušenje”. Sve češće se na tu foru jedino ja smijem :)
Zapravo ste nanjušili trag. Jednom je Neletova mama, prije nekog našeg prvog nastupa gdje smo razmišljali i diskutirali oko imena, upala u našu sobu gdje smo se dogovarali i rekla: “Za vas je najbolje da se zovete po nečemu što će vam donijeti besplatni marketing, nikada nećete imati para jer slušam što svirate. Najbolje da se zovete Zabranjeno pušenje, to je slogan koji je svugdje izvješen i imat ćete besplatnu reklamu.” Zaista smo za taj koncert kao privremeno ime uzeli Zabranjeno pušenje, međutim kada date ime nekom bendu, a pogotovo kad nastupite prvi put uživo, onda nema nazad i ljudi vas pamte po onome kako ste stavili na plakat. I to je ime koje je ostalo sve do danas.
A kad smo kod fora, u zadnjih par intervjua pitao sam Vas koji je zadnji dobar vic koji ste čuli, pošto znam da ste pravi maher za viceve. I? Kako ide vic?
Ovaj je dobar. Zašto Aleksandar Vučić ne ide u Ikeu? Zato što na ulazu piše “Sve za dom”.
Foto: Vedran Levi